Nećemo svjedočiti Rivi 2

Foto: Sandro Lendler

Koji je vaš komentar na aktualne prosvjede, koji se održavaju svakih nekoliko dana?

– Kažu Kinezi: “Dabogda živio u zanimljivim vremenima.” Ovi naši prosvjedi, koji pomalo jenjavaju premda ne mislim da će se ugasiti, zaista su zanimljiv fenomen, koji je uzburkao učmalu političku situaciju beznadnosti i nemoći. Bez obzira na to što se s prosvjedima bude dalje događalo, iznjedrili su kao ispušni ventil mnogobrojne frustracije, bijes na političku elitu i ujedinili u istu povorku ljude potpuno suprotnih političkih svjetonazora. Također, potvrdili su neka prethodna istraživanja da hrvatski građani, po brojnosti sudionika, znatno zaostaju za postsocijalističkim zemljama, a pogotovo za starim demokracijama na Zapadu.

No, prateći prosvjede, moglo se uočiti kako su se nakon početnih nesnalaženja i huliganskog ekscesa, prosvjednici organizirali te pokazali ozbiljnost i dostojanstvo. Bez obzira na to što su ideološki raznorodni, ujedinjuje ih zajednički protivnik. Oni nemaju klasično vodstvo, a u svojoj igri mačke i miša s policijom, obilascima političkih organizacija, državnih institucija, medijskih kuća, Crkve i, posebice, privatnih stanova političara, jasno su artikulirali koga smatraju odgovornima i što žele. Osim izravnih i personaliziranih te sve originalnijih poruka vladajućima, njihovo ponašanje izrazito je prožeto simboličkom komunikacijom. Premda su neki političari ostali konsternirani prosvjedima pred vlastitim vratima, upravo je takav čin prosvjednika simptomatičan kao poruka o doživljaju isključenosti iz političkog procesa i nedopustivoj samovolji vladajućih.

Protiv divljeg kapitalizma

Neprovođenje reformi, ekonomska kriza kojoj je glavni uzrok unutarnji, dugogodišnja ogrezlost u korupciju, nepravda uz formalno pokriće sumnjivih zakona, selektivno pozivanje na legalitet i floskule o moralnom pravu, uz istovremeno političko sljepilo koje gleda na stranačke interese održavanja na vlasti i zaboravlja da postoji nešto što se zove državničko ponašanje, sve to neizmjerno ljuti ne samo prosvjednike nego i većinu hrvatskih građana. U prosvjedima se to nezadovoljstvo prelilo i na Europsku uniju, ali, što je dobro, ne i izvan njih. No, osnovna frustracija jasno je usmjerena i artikulirana. Trebalo bi joj omogućiti izričaj na Markovom trgu.

Dobivaju li prosvjedi dominantno lijevi predznak (npr. podrška plenuma Filozofskog fakulteta)? I dosad su na njima bili najvidljiviji antikapitalistički transparenti?
– Ne, studenti Filozofskog fakulteta prije svega su pridonijeli organiziranosti prosvjeda, pravilima ponašanja i prenijeli su svoja iskustva iz blokade. Njihove antikapitalističke transparente treba promatrati kao nezadovoljstvo koje je artikulirano iz položaja i problema društvenih i humanističkih znanosti na koje se nastoji primjenjivati tržišna logika primjerena samo na znanosti povezane s proizvodnjom i tržištem. To je poseban, globalan problem, koji je došao do izražaja u cijeloj Europi kresanjem sredstava, gašenja nekih humanističkih odsjeka na fakultetima itd. Koncizno bih svoj stav mogao izraziti na sljedeći način: smisao

društveno-humanističkih znanosti nije da izravno proizvode profit nego da, prije svega, pridonose kulturnom bogatstvu nacije. Što se tiče samih antikapitalističkih stavova, u njima treba prepoznati percepciju socijalne nepravde i borbu protiv divljeg kapitalizma koji se prakticirao u Hrvatskoj posljednjih 20 godina i koji je generiran u 90-ima, kad smo imali na snazi nebulozne ideje o 200 najbogatijih obitelji, koje se htjelo takvima učiniti logikom diskrecije, a ne tržišne utakmice, gdje je ona nužna. Takva politika stvorila je dugoročni rascjep između dobitnika i gubitnika tranzicije, koji je do izražaja došao na ovim prosvjedima.

Treba li strahovati od desnog odgovora ulice, kao što čini npr. Ivan Jakovčić, bojeći se Rive 2?
– Desni stavovi trajno su prisutni u ovim prosvjedima i sastavni su dio dijela transparenata. No, ovdje bih se prvo fokusirao na pojavu fizičkog nasilja iz navijačkog miljea, za koje nije slučajno da se pojavilo u vrijeme prosvjeda branitelja. Da se razumijemo, te dvije skupine nisu imale nikakvu organizacijsku povezanost, ono što ih povezuje, široko definirano, desna je ideologija. No, simptomatično je kako je ova mladež – misleći da izražava ono što stariji misle – iskazala svoje ekstremne stavove, otvorenu mržnju i začinila ih antisistemski usmjerenim nasiljem. Izraženost ekstremno desne ideologije ovih mladih jednim dijelom je proizvod slabljenja desnice na službenoj političkoj, tj. parlamentarnoj sceni, koja je svoj izraz našla na stadionima, a u opisanom incidentu iskazala se kao simptom. A to je krajnji ishod dugogodišnje tolerancije jednog filo-fašističkog diskursa, kojem se trebalo suprotstaviti od samih početaka. Cigla na policiju ili, prije toga, petarda u kacigu, samo su krajnji proizvod jednog šireg fenomena za koji nisu odgovorni branitelji kao društvena skupina nego, prije svega, dio hrvatskih političkih elita, posebice onih iz 90-ih.

Vlada kao u dućanu

No, mislim da se takav oblik prosvjeda više neće ponavljati. Isto tako, ne mislim da ćemo svjedočiti Rivi 2, ali će u slučaju osuđujućih presuda za generale Antu Gotovinu, Ivana Čermaka i Mladena Markača svakako biti prosvjeda, barem neposrednih, koji će, kako najavljuju, pratiti izricanje presude na Trgu bana Jelačića, no o kojima su se već negativno izjasnili obitelj i odvjetnički tim generala Gotovine. Osim toga, čini mi se da se braniteljska populacija znatno povukla iz kritika Vlade i da neće pokušati ugroziti projekt priključenja EU-u.

Ako je na ovim prosvjedima nemali postotak onih koji su protiv neoliberalizma, je li to i poruka novoj “Kukuriku vladi” da ih nova generacija mladih i politički svjesnih ljudi neće ostavljati na miru? Naime, i politika SDP-a, a pogotovo HNS-a, vrlo je socijalno restriktivna i proneoliberalna?

– Prvo, mislim da se u Hrvatskoj dosta toga etiketira kao neoliberalno. To je poseban problem koji u osnovi kuka “jadni mi u svijetu bezdušnoga kapitalizma”. To je ideja za koju su prijemčive raznorodne skupine. Veći je problem hrvatski divlji kapitalizam. No, predsjednik najjače stranke “Kukuriku koalicije” i budući kandidat za premijera nedavno je izjavio kako im je na pameti ekonomska politika skandinavskog tipa, dakle autentična socijaldemokracija. To je nužno ne samo za razlikovanje nove od stare vlasti, nego i za uspostavu pravednijeg poretka u zemlji.

Koji je rezon Vlade i premijerke Jadranke Kosor da se i nakon jasno izražena narodnog nezadovoljstva i slabih ekonomskih pokazatelja i dalje drže vlasti i ne odstupaju?
– Vlada se ponaša kao da je u dućanu. Selektivno uzima ono što joj paše, a ignorira loše vijesti. Čak štoviše, inicijative oporbe pripisuje sebi. Rezon joj se može ovako opisati: “Održimo se čim je moguće duže. Plesat ćemo na žici živaca građana i opozicije i nadati se da se neće ništa krupno dogoditi što bi moglo izazvati daljnje poremećaje na političkoj sceni. Završimo pregovore do lipnja (ako!), a nakon dobre turističke sezone računajmo na bolje raspoloženje i kratkoću pamćenja koja iznimno krasi hrvatsko biračko tijelo.” Tu se ne bih iznenadio ni vraćanju Vlade na tezu da je referendum potrebno održati prije izbora.

Neupitan ulazak u EU

Otkud ovakva politička dinamika upravo u Hrvatskoj, dok nam susjedstvo miruje?
– Ne bih se baš složio da je mirno u susjedstvu. I tu ima previranja, npr. u BIH-u. Hrvatska je situacija kulminacija duljeg procesa proizvodnje političke nestabilnosti i ekonomske neučinkovitosti, za koju je prvenstveno odgovorna postojeća vlast. Riječ je o inertnom ponašanju koje sve manje građana tolerira. No, jače artikulacije bunta nema, jer ključni akteri stoje po strani.

Što će biti od našeg ulaska u EU? Kako vidimo, podrška tom projektu baš ne jača, a i šire su mase sve manje zainteresirane za to pitanje?
– Neka najnovija istraživanja pokazuju da bi referendum o priključenju EU-u uspio bez problema. Poseban je problem što su mu političke elite znatno smanjile važnost u zadnjim ustavnim promjenama, a time i ulogu građana u odlučivanju. Razlog ove veće podrške vjerojatno leži u jačanju već prisutne ideje o Europskoj uniji kao univerzalnom lijeku. Nakon svih ovih previranja, građani mogu očekivati da će prilagodba i ulazak u EU donijeti stabilniji i pravedniji sustav, u kojem će biti više šansi za sve; budu li na vlasti čak i “lude glave”, sustav će ih onemogućiti da se razmašu u samovolji.