Nema šanse da Hrvatska sruši tezu o zločinačkom pothvatu

U nacionalističkoj galami koja je u protekla dva tjedna, uz rijetke i časne iznimke, zapljusnula domaću medijsku scenu, trezvena pravna analiza presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču tražila se svijećom. Samo je nekoliko domaćih portala prenijelo dva teksta Marka Milanovića, docenta međunarodnog prava na Sveučilištu u Nottinghamu i suradnika Beogradskog centra za ljudska prava, u kojima je precizno, koristeći pravne termine razumljive laicima, rastumačio zašto je sudac Alphons Orie 15. travnja osudio generalski dvojac za udruženi zločinački pothvat. Razjasnio je koji su dokazi izneseni i prihvaćeni za takvu kvalifikaciju zločina počinjenih u “Oluji”, te zašto hrvatska politika, bez ikakvog temelja u samoj optužnici, tvrdi da je osuđena hrvatska država.

U jednom tekstu spominjete i predsjednika Ivu Josipovića, inače vrsnog pravnika, konkretno njegovu izjavu da su “presudom šokirani mnogi”. Zapažate da pritom ne spominje sebe. Spada li, po vama, i Josipović u one koji su podlegli kolektivnom tugovanju?

– Žao mi je zbog Josipovićeve izjave koju sam spomenuo, jer mislim da je imao priliku reći nešto drugo, a ne horski pjevati sa svim ostalim političarima u Hrvatskoj. Presudu su jednodušno osudili svi, ne samo vlast nego i opozicija, ljevica na čelu sa Zoranom Milanovićem. To je jednoumlje koje zastrašuje. S druge strane, savršeno mi je jasno zašto se Josipović poziva na “šokiranost mnogih”. Iako možda intimno o presudi misli drugačije, pretpostavljam da i dalje namjerava biti predsjednik Hrvatske. Jer, da nije slijedio većinski stav, možda bi ga ekspedirali u sljedeća 24 sata. Politički ulog u ovom je trenutku za njega prevelik. Usporedite otvorenost s kojom Stjepan Mesić govori da su se zločini dogodili. Ne kažem da nije isto govorio i kad je bio na Pantovčaku, ali je činjenica da mu pozicija bivšeg predsjednika daje više manevarskog prostora. Josipović ima plan ostati tamo gdje je sad.

Otrov nacionalizma

Hajdemo na samu presudu. Iako ona ne osuđuje pokretanje “Oluje”, većina u Hrvatskoj i dalje se trudi to prečuti. Zašto?

– Međunarodno pravo vrlo jasno razdvaja pravo država da vode neki rat i upotrijebe silu od načina na koji se ta sila koristi. Dakle, možete imati najpravičniju stvar za koju se borite, a da opet u tom ratu počinite ratni zločin. Međunarodno pravo razdvaja ta dva pitanja baš zato što svi koji ratuju vjeruju da je njihova stvar ispravna. Ako bi međunarodno pravo o načinu vođenja sukoba obvezivalo samo onu stranu koja se ne bori za pravičnu stvar, onda bi svi radili ratne zločine. Sasvim je moguće, a to se i desilo, da je Hrvatska imala legitimno pravo da uspostavi kontrolu nad svojim teritorijem, da istovremeno nije koristila silu koja je u skladu s pravom i da je počinila ratne zločine. Pitanje je kako građanima to objasniti. Cinik bi rekao da je to moguće jedino na način kojim su indoktrinirani nacionalizmom što je sada na snazi: da HRT u Zagrebu i RTS u Beogradu počnu pjevati drugu pjesmu i da to traje i traje… Osim toga, građani nemaju vremena pozabaviti se time, suviše su zaokupljeni vlastitim životima, zarađivanjem za golu egzistenciju. Zašto nas onda čudi da ih je vrlo lako putem medijske manipulacije uvjeriti u nešto što nije istina? Tko od običnih građana, koji su ovih dana silno ljuti, ima vremena pročitati presudu Gotovini? Niti 0,001 posto njih. Servira im se narativ službenih medija i to je priča koju “piju”.

Hoćete reći da nema katarze nakon haških presuda?

– Sve mi se više čini da je ova zadnja izazvala suprotnu reakciju. Kad je prije pet godina predloženo da se u Splitu jedan trg imenuje po Gotovini, Gradsko vijeće je taj zahtjev odbilo. Prije nekoliko dana svi su vijećnici glasali “za”. To jednoumlje može proizvesti jedino otrov nacionalizma.

Kako presuda tretira “Oluju”? Pokušajte što preciznije objasniti zbog čega se u njoj našla kategorija udruženog zločinačkog pothvata.

– Poanta je u tome da udruženi zločinački pothvat nije sama “Oluja”, nego je to neka vrsta plana ili zajedničke odluke da se u “Oluji” vrše zločini. Konkretno, to je odluka Franje Tuđmana i njemu bliskih suradnika da etnički očiste Srbe iz tadašnje Krajine. Oni su mogli provesti akciju da pritom ne izvrše niti jedan ratni zločin, ali su donijeli odluku da izvedu ratni zločin, zločin protiv čovječnosti i da istjeraju srpsko stanovništvo. Izvjesno je da bi do iseljavanja, sigurno manjeg intenziteta, došlo i bez tog plana, no sud je utvrdio da su Srbi aktivno poticani da pobjegnu. Gotovina i Markač odgovaraju ne samo za djela koju su namjeravali učiniti, nego i za djela koja su drugi sudionici pothvata učinili, a njima su bila predvidljiva, poput ubojstava i paleži kuća. Tribunal je utvrdio sljedeće: kad želite protjerati 100.000 ljudi, trebali biste predvidjeti da će se bez vrlo striktne kontrole nad jedinicama na terenu ubijati civili, silovati žene i paliti kuće.

Braća u vjeri

Katolička crkva ponovno se iskazala kao retrogradna sila koja brani državu, potpiruje nacionalizam i samo usput spominje zločine. Istovremeno, Srpska pravoslavna crkva silno je angažirana oko zdravstvenog stanja Tomislava Nikolića. Prepoznajete li sličnosti?

– Stav SPC-a u Srbiji i Katoličke crkve u Hrvatskoj zapravo je identičan. SPC je jednako antihaški raspoložen i po tom su pitanju braća u vjeri. Bilo bi zgodno da izdaju zajednički proglas. Razlika je jedino u tome što su srpski popovi bradati i što se žene, inače i jedni i drugi sebe vide kao oličenje nacije, kao nositelje cijelog skupa vrijednosti konzervativnog tipa. Zato me ne čudi da je i hrvatska crkva uzela na sebe obranu države i naroda, jer smatra da su ugroženi haškom presudom. To, naravno, nije točno.

Tko je ugrožen?

– Neki ljudi u tadašnjem i sadašnjem rukovodstvu koji su radili ono za što ih presuda tereti. I hrvatska i srpska crkva vrlo dobro profitiraju od politike i od države, toliko su se para namlatile da je to jednostavno nevjerojatno. Imate vladiku Vasilija Kačavendu u Republici Srpskoj koji živi kao u srednjovjekovnoj palači, za sebe je prigrabio neviđeno bogatstvo. Prije izvjesnog vremena objavljena je snimka kako ide u Srebrenicu, tamo daje blagoslov srpskim vojnicima i priča im kako su se hrabro obranili od Turaka, protjerali Osmanlije. Istupi dviju crkava po pitanju ratnih zločina su, nažalost, isti, ne vjerujem da se mogu promijeniti za manje od 20 do 30 godina.

Kako je moguće da danas gotovo 50 posto ljudi u Hrvatskoj tvrdi da zločina nije bilo ili da ne znaju za njih. Nisu li Tribunal i njegove presude trebali svesti kolektivnu samoobmanu na razumnu mjeru?

– Kad je Tribunal osnovan, mnogi su se nadali da će pomoći utvrđivanju istine i tom famoznom pomirenju među narodima, no nade nisu dugo opstale. Jednostavno, Tribunal od svog osnivanja nije bio osposobljen uvjeriti javnost u činjenice koje je utvrdio. Njegov outreach program, tj. program obavještavanja javnosti, ustanovljen je tek nekoliko godina kasnije, uz pomoć donacija nekih prijateljskih država. Kako će informacije s Tribunala doći do običnog građanina kad prolaze deset filtera, od HRT-a do RTS-a? Informacije se u procesu iskrivljuju i serviraju na način na koji vlast želi.

U Hrvatskoj presudu iskrivljuju i ljudi od kojih nikad nećete čuti budalaštinu da je Haški sud protuhrvatski. Tako Žarko Puhovski tvrdi da je presuda o udruženom zločinačkom pothvatu donesena isključivo na osnovi brijunskih transkripata.

– Ne želim lično govoriti o profesoru Puhovskom, ne vjerujem da to čini iz zle namjere. Kad ste uronjeni u jednu klimu u kojoj svi pričaju isto, neminovno se i vaša perspektiva iskrivljuje. Postoji i nesretan poriv mnogih ljudi na ovim prostorima da komentiraju stvari o kojima dovoljno ne znaju i koje nisu čitali, kao ovu presudu. Najveći je problem potreba “komentarijata” da nešto kažu u roku od pet minuta nakon što je presuda donesena. Jednom kad izađete s pogrešnom tezom, teško ćete se ispraviti i javno reći da ste zabrljali. Što je po međunarodnom pravu zajednički zločinački pothvat? Ne-pravnici nisu osobito kvalificirani to tumačiti, osobito ne oni koji presudu nisu ni pročitali.

Advokati branili Hrvatsku

Što očekujete u procesu Gotovina-Markač u naredne dvije godine, do donošenja drugostupanjske presude? Vlada najavljuje “veliku pravnu ofenzivu”, a vi ste napisali kako su, pravno gledano, minimalni izgledi da se sruši dio optužnice o udruženom zločinačkom pothvatu.

– Tezu o pothvatu obrana može napadati na nekoliko razina. Prva je čisto pravna i postavlja pitanje je li udruženi zločinački pothvat uopće pravno valjan pojam. Na to se sad fokusirala Akademija pravnih znanosti, koja osporava pojam kao takav. Tu su, nemojmo se lagati, šanse ravne nuli, porasle bi jedino kad bi svih petero sudaca Žalbenog vijeća u jednom trenutku kolektivno poludjelo. Svi glavni optuženici pred Tribunalom osuđeni su po toj osnovi i svi koji će biti osuđeni bit će osuđeni po toj osnovi. To se jednako odnosi na vodstvo Hrvata u Bosni iz tzv. Herceg-Bosne i na Radovana Karadžića. Tada bi, naposljetku, i Milan Martić bio oslobođen, jer je i sam imao ulogu u jednom zajedničkom zločinačkom pothvatu.

Zašto onda tzv. ekspertni tim pravnika gura u javnost ovu opciju kao izglednu?

– Hrvatski profesori prava koji su pisali tu studiju ovise o državi, zbog novca, položaja i utjecaja. Zato ovo neće kazati, iako su, kao i ja, upućeni u scenarij koji sam maloprije spomenuo. Ali, hajdemo na drugu razinu kojom se može koristiti obrana. Napad na tezu o pothvatu može biti činjenični, kroz pitanje je li uopće postojao. Tu su također šanse vrlo male, ako imate u vidu sve dokaze koje je Tribunal u prvostupanjskoj presudi naveo. A baš tu bi Hrvatska najviše željela uspjeti, kod činjeničnog nalaza da su Tuđman, Gojko Šušak i kompanija odlučili protjerati Srbe iz Krajine.

Koja je strategija obrane ostala?

– Treći način je da konkretni okrivljeni, Gotovina i Markač, nisu u tome sudjelovali, da nisu dijelili konkretnu namjeru etničkog čišćenja Srba i da nisu doprinijeli tom pothvatu. Dobri advokati igrali bi na tu kartu, na pronalaženje individualne krivice konkretnih osoba.

Znači li to da je pravni tim Gotovine i Markača dosad branio državu i njenu ideologiju, a tek onda svoje klijente?

– Advokati su nesumnjivo više mislili kako obraniti Hrvatsku nego svoje klijente. Razlog je jednostavan: njih plaća hrvatska država i nisu prvi advokati u Haagu koji se tako ponašaju. Pitam se tko želi odležati 25 godina u zatvoru za efemernu stvar kakva je činjenica da hrvatska, srpska ili neka treća država bude okaljana ratnim zločinom? A bit će okaljane ili već jesu. Sumnjam da se Gotovina i Markač žele na taj način žrtvovati.

Neki strani diplomati proteklih dana govore o novoj zapaljenosti nacionalizmom na Balkanu i o mogućnosti izbijanja novog sukoba. Je li Balkan i dalje “bure baruta”?

– Riječ je o ekstremnoj i pretjeranoj kvalifikaciji, osobno ne vidim izglede za nove oružane sukobe. Da te energije ima, možda bi se Hrvati i Srbi ponovno krenuli “igrati”, ali energije te vrste danas nema. Ljudi u Hrvatskoj i Srbiji očajni su iz mnogo drugih razloga: zato što vide da njihove države ne funkcioniraju u onom za što su se navodno borili, zato što ih političke elite i dalje izrabljuju kao prije rata, zato što teško zarađuju za život. Snage nacionalističkog ludila i dalje postoje, ali se ne mogu kanalizirati na isti način kao 1989. ili 1990.

Hoćete reći da nacionalizmu nedostaje pogonskog goriva?

– Nacionalizma i dalje itekako ima, vatra tinja, samo se na nju više nema što baciti. Priča oko Gotovine trajat će otprilike dva tjedna i ljudi će je onda na neko vrijeme zaboraviti: stvar će zamrijeti sve do drugostupanjske presude.

Što očekujete tada?

– Pretpostavljam da će se ispuhati na isti način, ali znam što se, nažalost, sigurno neće dogoditi. Poslije presude, u historijskim čitankama u hrvatskim školama neće pisati da je Tribunal pravomoćno utvrdio kako je dio državnog vodstva imao zajednički zločinački plan etničkog čišćenja Srba. Isto važi za Srbe kad govorimo o Kosovu i Bosni. A zašto su udžbenici iz historije toliko važni? Slažem se tu s idejom kršćanske crkve iz proteklih 2.000 godina: ako hoćete nekoga indoktrinirati, uhvatite ga mladog. Upravo to je princip na kojem se nacionalistički narativi na ovim prostorima repliciraju. Nove generacije uče ono što ih sadašnje žele naučiti. Postoji izvanredna studija koju su radili Beogradski centar za ljudska prava i historičarka Dubravka Stojanović uspoređivanjem udžbenika iz historije u zemljama bivše Jugoslavije. Da vidite koje su to suprotstavljene verzije stvarnosti! Svaka nacija vjeruje u svoju, jednu i nepobitnu verziju stvarnosti. To vam je kao kad pogledate stranicu o Jasenovcu na hrvatskoj i na srpskoj Wikipediji. Potpuni i, čini se, nepopravljivi raskorak.