Nepretenciozna pretencioznost indie-književnosti
“Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet”, uredio Zoran Roško (“Oceanmore”, Zagreb, 2010)
Židovski dječak kojeg je raznijela bomba mladoga muslimana-samoubojice pa greškom završava u dženetu; beskrajne mogućnosti pervertiranog seksa s vanzemaljcima; detaljne kulinarske upute za guljenje, mariniranje i pečenje spermija naraslih do veličine bivola; djevojčica koja na dnu rijeke susreće boga i onda mu odgrize glavu zato što ju je pokušao poljubiti bez pitanja… Katalog bizarnih scena, poremećene narativne logike i uvrnutih likova skupljenih među koricama zbornika fantazmagorična naslova “Moje noćne more prelijepe su za ovaj svijet” dobra je orijentacijska mapa za početak tumaranja podzemnim tokovima suvremene američke proze. Sastavio ga je Zoran Roško, agilni teoretičar, prozaik i urednik koji već godinama na rubovima hrvatskoga kulturno-medijskog polja otvara prostor autori(ca)ma prekoatlantskog undergrounda; ovdje ih je odabrao jedanaestoro, uglavnom mlađih, a njihovu je poetičku raznolikost priručno natkrilio kišobranskim pojmom “nove inovativne proze”.
Pomak od mainstreama
U kratkom uvodnom eseju tu sintagmu određuje vrlo labavo: cijelu stvar, sugerira Roško, možda i ne bi trebalo nazivati “inovativnom”, “eksperimentalnom” ili “avangardnom” nego, u analogiji s klasifikacijama pop-glazbene produkcije, indie-književnošću. Njezina inovativnost, jasno, pritom proizlazi iz odmaka od konvencionalnih postupaka, koje se da pripisati mimetizmu, realizmu, narativizmu; ukratko, onim poetičkim modelima koji (ne samo) danas uzurpiraju američki – a gotovo i cjelokupni globalni – mainstream. Pomaci su raznovrsni i vode prema tradiciji nadrealizma, poigravanju apsurdom, neočekivanim žanrovskim hibridizacijama; ako ipak omogućuju da ih se svede na najširi zajednički nazivnik, onda prethodno treba uvesti i drugo važno razgraničenje, ono spram postmodernizma. Američki inovativci, naime, upisuju u svoje tekstove afektivnost i opuštenu duhovitost koja nije karakteristična za neprobojne konceptualne oklope i “cerebralnost” većine postmodernista; za razliku od njih, povlašteno mjesto daju emocijama. Najkraći bi naziv za ovo bio, smatra urednik, “nepretenciozna pretencioznost”.
Na sličnom tragu mogli bismo imenovati i uredničku strategiju u pozadini “Noćnih mora”: riječ je o “umjerenoj radikalnosti”, kako u izboru autor(ic)a, tako i u koncipiranju književne tendencije u koju ih se svrstava. Sve su ovdje odabrane proze, naime, iako “eksperimentalne” i prilično iščašene, ipak (uglavnom) “lako prohodne”; dovoljno je tu prepoznatljivih – i “realističnih” i “postmodernističkih” – obrazaca i oslonaca da bi čitatelj(ica) načelno sklon(a) literarnim transgresijama navigirao/la pejzažima uzburkane prozne imaginacije, čak i ako je recipijentski senzibiliziran(a) za kudikamo konvencionalnije modele književnoga pripovijedanja i reprezentacije. S druge strane, urednička konstrukcija modela “nove inovativne književnosti”, iako izvedena iz temeljite upućenosti u područje, postavljena je u konturama, meko, bez terminološke rigidnosti: “Noćne more”, čini se, ciljaju na komunikaciju s nešto širim čitateljskim krugom radije nego na status opskurnoga priručnika za književne freakove.
Fosfata, fosfata amo
Autorski opusi Davida Ohlea i Bena Marcusa ishodišna su mjesta izbora. Prvi se romanom “Motorman” još početkom sedamdesetih izborio za zavidan stupanj anonimnosti koju je ometala samo sitna, ali posvećena skupina obožavatelja; kult te knjige postao je relativno poznat tek nakon reizdanja, tridesetak godina kasnije, a izbor donosi ulomak iz njezina nastavka, “Sinatrine ere”, još jedne distopijske projekcije svijeta čija prošlost uranja u niz “Zaborava”, dok u sadašnjosti humanoidne kreature fragmentiranih tijela i prišivenih udova, uronjene u dekompostaciju i trulež, za šankom cugaju krigle muljevine zapjenjene fosfatom (?!), spremne ispuniti svaku apsurdnu želju vrhovnoga vladara Ratta…
Za razliku od Ohlea, Marcus je angažirani borac za “prava” inovativne (eksperimentalne, nezavisne…) književnosti, a iz ovdje dostupnih ulomaka prilično je jasno što misli kada, prepirući se javno s autorima realističnih pripovijesti, tumači kako ne želi pisati djela “koja je mogao napisati bilo koji drugi pisac”.
Ako je realizam ta najčešća provizorna okosnica spram koje se mjere eksperimentalne “devijacije”, onda se među preostalim autori(ca)ma zbirke razvija vrlo širok luk odstupanja. Impulsi su različiti – posebno, čini mi se, treba potcrtati neobičnu derivaciju magičnoga realizma raspršenu kroz brojne pripovjedne glasove kod Salvadora Plascenciae i hipnotičku, mitotvornu proznu bujicu Petera Markusa – i bilo bi, vjerujem, zanimljivo da neki od njih kroz “Noćne more” dopre i do tokova domaće proze. Jer, iako posljednjih godina volimo tepati njezinu poetičkom pluralitetu, ipak tu još ima dosta muljevine; ne bi škodilo malo fosfata, da zapjeni stvar…