Nestajanje Bosne

Kada god prepotentno pomisliš da znaš sve o Bosni i Hercegovini, državi koja nam umire pred očima, ona nađe načina da te iznenadi. Središnje izborno povjerenstvo BiH prije nekoliko je dana poništilo izbor predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH, koje je obavila koalicija sastavljena od SDP-a Zlatka Lagumdžije, SDA-a Sulejmana Tihića i dvije male hrvatske stranke (Jurišićev HSP i Lijanovićev NSRZB), zaobišavši dvije najveće hrvatske stranke (HDZ i HDZ 1990). To je rijedak trenutak u ovoj zemlji kada su državne institucije uspravile kičmu i oduprle se svemoći političkih stranaka, koje su istinski gazde i manipulatori složenosti ove najkompliciranije države u regiji i šire.

Istinabog, ovakva odluka Izbornog povjerenstva bila je olakšana činjenicom da je Lagumdžijina koalicija unaprijed rekla da neće poštovati njegovu odluku, nego čeka presudu Ustavnog suda Federacije, a i ono samo je izjavilo da se ne smatra nadležnim za konačnu odluku. Tako je povjerenstvo poništavanjem izbora više dozidavalo svoj simbolički status nego pokazivalo neku stvarnu, faktičnu političku moć. Pa ipak, ne treba sasvim prekrižiti tu epizodu. Vidi se to i na primjeru protestne najave dva HDZ-a da će, kako je prije toga najavio i Milorad Dodik, početi s povlačenjem ovlasti koje su s entiteta preneseni na središnju vlast u Sarajevu. Netko će reći: a što se tu, jadan ne bio, ima povlačiti, jer je opće uvjerenje da je centralna državna vlast slaba kao šaka triješća, i to gledano na papiru, u stvarnosti nije više od šake jada.

Ali, nije sasvim tako. Koliko god bila mlitava i neautoritativna, međunarodna zajednica je tokom godina uspjela mravljim transportom prebaciti u Sarajevo mnoge ovlasti, od zajedničkih registracija automobila, carine, vojske, vanjske politike, monetarne vlasti… tako da jedva uz neku iznimku (zajednička policija) BiH ima sve što i ostale suverene države. Dakle, tko pomisli da je BiH toliko slaba da se tu nema što razbiti i rasuti, krivo misli. To se dobro vidi i iz poznatih antibosanskih tirada Milorada Dodika, koji kada galami protiv vlasti u Sarajevu ostaje samo na dijaboliziranju bh-centralizma, ali nikada ne spominje što je zapravo centralizirano. Razumljivo, jer to je krajnje egzaktan i plakatni popis ustupaka koje je morao napraviti, a nema mjesta na svijetu gdje ustupci koje su morali napraviti secesionistički protivnici centralnih vlasti više bole nego u BiH.

Dobro, njihov problem. Oni valjda i jesu na svijetu da šaketajući druge ponekad zakače i sebe, sa svim tim su se u BiH već odavno navikli živjeti, a i ono što sam uvodno natuknuo zapravo i ne izgleda tako loše da bi se situaciju nazvalo dramatičnom. Pa ipak, ona to jeste. Jer, prvi se put dogodilo nešto što je promijenilo ustaljeni poredak stvari. Kada je, naime, Lagumdžija donio odluku da zaobiđe dva bosansko-hercegovačka HDZ-a, svatko je na to gledao metrom vlastitog oka i iskustva koje donosi iz svoje kuće. Amerikanci su se s tim složili, jer se američka demokracija bazira na većini kao najvećem zakonu protiv kojeg nema priziva. Točka, nema daljnje priče (to je uvažio i visoki predstavnik Valentin Inzko i poništio odluku Središnjeg izbornog povjerenstva). Evropljani su oprezniji, jer ih je vlastito iskustvo u EU-u naučilo da se ne može sve riješiti logikom većine, nego je potrebno i nekakvo usuglašavanje, kakav-takav konsenzus, i zato su se izjasnili za ulazak dva HDZ-a u federalnu vlast.

Ali, ni jedni ni drugi nisu do kraja shvatili u čemu je osnovni problem s Lagumdžijinom odlukom. Njegova stranka, SDP, jedina je velika multietnička partija u BiH, ali je to više političkim stavovima i programom nego nacionalnim sastavom članstva i birača. Da bi postala multietnička i po ovom drugom, ona bi se morala truditi oko onoga do čega nikom drugom nije stalo, a to je privlačiti pripadnike drugih nacionalnosti, prvenstveno Hrvate i Srbe. SDP je, međutim, odbacivanjem dva HDZ-a pokazao da mu je kapacitet inkluzije tanak, štoviše on se u ovom slučaju pokazao toliko ekskluzivističkim da je došao na korak do onoga što rade i velike nacionalne (nacionalističke) stranke. Opredijelio se za, da ga tako nazovem, unutrašnji secesionizam, samoizolaciju Bošnjaka, što dugoročno može naštetiti najviše njima samima, a trenutno je proizveo i efekt koji opet više koristi drugima nego njima.

Prvo, Milorad Dodik je u Lagumdžiji dobio mekšu varijantu Harisa Silajdžića, koji je u verbalnom ratu s njim postavio tako visok cilj – ukidanje Republike Srpske – da je time samoga sebe uništio. Lagumdžija je oprezniji i ne ulazi u tako razoran klinč s Dodikom, ali praktičkim pretvaranjem federalnih vlasti u jednonacionalnu, bošnjačku, opet radi za njega i cijeli secesionistički blok. Naime, odbacivanjem Dodikovih saveznika, dva HDZ-a, silno je narasla homogenizacija među hercegovačkim Hrvatima i na tim krilima sada lete i već napola potrošeni propalitet Dragan Čović i njegov novi-stari pajdaš Božo Ljubić. Lagumdžija ih je toliko digao da sada mogu sebi dopustiti i insceniranje velikog događanja naroda, čiji je cilj ne samo blokirati federalnu izvršnu i zakonodavnu vlast. Krajnja je namjera pokazati neodrživost Federacije, u čemu će ih radosno podržati Dodik koji ionako godinama tvrdi da je Republika Srpska jedini zdravi i samoodrživi dio BiH.

Ukratko, na sve tri bh-strane aktivirane su silnice razdvajanja i sada BiH počinje nestajati kao država u kojoj barem netko drži kurs državotvornog povezivanja i integriranja. U to se glupo ugradio i predsjednik Ivo Josipović, koji je dobro učinio kada se prije nekoliko mjeseci počeo zauzimati za ravnopravnost Hrvata, jer je to integrirajuće po BiH. Ali je onda sve uprskao kada je jedva prikriveno počeo podržavati Čovića i Ljubića, jer je to dezintegrirajuće po tu zemlju. Početkom godine Ivo Banac nasrnuo je na Josipovića da podrškom Čoviću i približavanjem Dodiku obnavlja duh Karađorđeva, što sam smatrao, i još smatram, prilično idiotskim. Zaboga, ako u puno povoljnijim uvjetima za to ni Milošević ni Tuđman nisu uspjeli podijeliti BiH kako su zamislili, otkuda bi to odjednom pošlo za rukom međunarodno nadziranima Dodiku i Čoviću?!

Ali, vidi vraga, njih dvojica ovih su se dana sastali u Mostaru, baš na dvadesetu godišnjicu Karađorđeva, pa je sada Josipović u idiotskoj situaciji da se ogleda gdje je to zabasao i u kakvom se društvu našao. On sigurno nije čovjek koji bi dijelio BiH, a kada bi i htio, ne vidim iz kojeg bi džepa izvukao sposobnost i snagu da to realizira. Ipak, ima nešto čemu je hrvatski predsjednik sasvim sigurno dorastao. To je spomenuto odumiranje, nestajanje bh-državnih institucija, čemu sada prvi put aktivno pridonosi i bošnjačka strana, a iako bih jako volio da se varam, Josipović je krenuo baš tim putem. Da su on i Jadranka Kosor ostali samo kod spomenute inicijative o ravnopravnosti Hrvata, to još nikako ne bi bio slučaj, ali nakon što su se izravno uključili u svađu Čović – via Dodik – Lagumdžija, to je baš to i ništa drugo. Jer, time je Čović dobio pečatirano jamstvo iz Zagreba da je baš on, taj podgrijani tuđmanoid, garant hrvatskih interesa i ravnopravnosti u BiH, a to je toliko daleko od pameti da nikakve pameti ni u tragovima tu više nema.