Od hijena do mnijenja
“Dio hrvatske radikalno lijevo orijentirane javnosti ustvrdio je kako su mediji krivi za provalu nacionalističke atmosfere i za masovnu ogorčenost presudom protiv generala Gotovine. Najdalje u tome otišao je jedan portal, koji je objavio kako se Bruxelles zgraža nad hrvatskim nacionalizmom, i jedan tjednik koji je, nadamo se ironično, konstatirao da je stanje šoka i revolta u kojem se Hrvatska našla prošlog petka zapravo pažljivo režirano.”
Gornji pasus objavljen je u subotnjem “Jutarnjem listu”, u stalnoj rubrici koja nosi naziv “Spin & Fakat”, gdje se prema redakcijskome izboru razobličavaju tekuće podvale, zamagljivanja i dezinformacije (citirani dio naveden je kao “spin”, dok će se pod egidom “fakat” čitateljima istinom otvoriti oči, no na to ćemo tek doći). Autor rubrike nije potpisan, pa ću, radi lakše protočnosti ovoga teksta, insinuirati da je riječ o Davoru Butkoviću. Dakle: moj spin je da je to pisao Butković, a fakat je da to može biti djelo nekog drugog gnjavatora iz “Jutarnjeg lista”, gdje djeluje zapažen broj njih.
“Jedan portal” mogao bi biti “Index.hr”, mada u to nisam posve siguran, dok u “jednom tjedniku” nepogrešivo prepoznajem “Novosti” i svoj članak objavljen u prošlome broju pod naslovom “Šok s motkom”. Zašto bi “Novosti” spadale u “dio hrvatske radikalno lijevo orijentirane javnosti” – kao da manjak šoka i ogorčenosti zbog haške presude podrazumijeva striktnu ideološku konotaciju – nije mi osobito jasno (možda se radi o spinu, a možda o umnim dosezima nepotpisanog), no nadu Davora Butkovića da su zapažanja iz spomenutog članka “ironična” svakako treba odmah otkloniti. Zato ću, uz napomenu da tu nema mjesta šali i sprdanju, podnaslov svojeg teksta fakat ponoviti:
“Nepodijeljena ‘šokiranost’ u medijskom i političkom korpusu ne samo što nije spontana, nego se radi o pomno pripremljenom nastupu. Ono što gledamo je zanimljiv dramaturški hibrid, konsternacija za koju je trebalo izmisliti faktor iznenađenja, nešto kao šok s motkom.”
U članku također, s radikalno lijevih pozicija, spekuliram oko toga da se medijska histerija u pravilu pripisuje imaginarnoj javnosti, pogotovo kada se radi o skupnoj glumi, da “raspoloženje javnosti” uz to može poslužiti kreatorima medijske histerije kao savršena izlika, te da je sasvim moguće kako neku anonimnu jedinku, u čije ime se složno medijski urliče, zbog pukog komoditeta spopadaju dvije istovrsne dileme: a) “Zašto bih se tako snažno uzbuđivao oko još jedne nepravde nanesene Hrvatskoj ako mi tako snažno poručuju da uzbuđen već jesam?” i b) “Zašto bih emotivno eksplodirao zbog još jednog hrvatskog poniženja ako mi poručuju da eksplodirao već jesam?”
A sada slijedi “fakat” kojim “Jutarnji list” raskrinkava taj “spin”: “Mediji ne mogu presudno upravljati javnim raspoloženjem: ako 95 posto građana kaže da osuđuje presude protiv Gotovine i Markača, to ni tehnički ne može imati veze s medijima, jer 95 posto građana nisu, nažalost, redoviti medijski konzumenti; oni su samo čuli za presude i zbog njih se osjećaju loše.” U nastavku se dodaje kako “radikalno lijevi mediji” plijene svojom “intelektualnom inferiornošću” i po tome “sve više podsjećaju na radikalno desne medije”.
Ne znam sad je li pristojno pitati – kako je 95 posto građana “čulo” za “šokantnu” presudu iz Haaga? Alphons Orie im je šapnuo na uho, a oni mu uzvratili “osudom presude”? Butković bi možda znao podatak koliko od tih 95 posto građana (iscijeđenih preko telefonske ankete, za potrebe medija) ne posjeduje televizore, jer samo su takvi mogli izbjeći sudbini da ih preko nekog od tri nacionalna TV-kanala ne dokači prekomjerno granatiranje porukom da je presuda hrvatskim generalima “zaprepašćujuća”, te da kod svakog lojalnog građanina treba izazvati šok i nevjericu. I kakve vražje veze ima to što 95 posto učesnika ankete kaže kako “osuđuje presude” s činjenicom da je riječ o induciranoj “šokiranosti”? No, ostavimo ta zakeranja po strani…
Moje pitanje Butkoviću ili nekom drugom davežu iz “Jutarnjeg lista” nešto je ljevije i radikalnije: Što uopće građani, u bilo kojem postotku, imaju s “provalom nacionalističke atmosfere”, ako se ona – izuzev nekoliko neuspjelih uličnih okupljanja – manifestira gotovo isključivo u medijskom polju? Zašto bi srednjostrujaški hrvatski mediji, dok se na intelektualno superioran način odaju mahnitom nacionalističkom divljanju, operirali s “javnim raspoloženjem” kao uzrokom, a ne posljedicom svoje domovinske aktivnosti?
Ako je “šokiranost” iole autentična, ona je rezultat nevjerojatnog pothvata hrvatskih medija da, sve do izricanja presuda, o suđenju u Haagu praktički uopće ne izvještavaju, osim u aspektima širenja optimističkih opsjena advokatskih timova generala. Tko god je pratio taj proces, držeći se podalje od hrvatskih izvora informiranja, mogao je jasno razaznati da će presuda biti osuđujuća i uz to sadržavati omraženu kvalifikaciju o “udruženom zločinačkom pothvatu”. Ukoliko je dakle masovni “šok” u ishodu autentičan – u što izražavam ozbiljne sumnje – on je čisti medijski proizvod, i to takav da ga se nekoliko godina planiralo i na njemu strpljivo radilo. Istom tehnikom prešućivanja i nojevskog općenja s pijeskom kakvom su se poricali ratni zločini dok su još bili “svježi”.
I pored toga, međutim, udio vodećih medija u aktualnoj “provali nacionalističke atmosfere” daleko je od pukog profesionalnog bilježenja. Ono što Butković ili neki drugi mudroser iz “Jutarnjeg lista” ne želi uvesti u svoj “fakat” je medijska rola u simuliranju tzv. općeg raspoloženja, jer se s pravom računa da će simulacija djelovati stimulativnije od ičega drugog. Zbog toga je pogrešno navedena i optužba s “radikalno lijeve” strane da bi mediji bili krivi za “provalu nacionalističke atmosfere”: hrvatski masovni mediji nisu ni za što krivi, nego su oni slika i prilika “provale nacionalističke atmosfere”, budući da ta atmosfera izvan medijski uobličenog izdanja uopće nije relevantna.
Butković ili neki drugi tupež iz “Jutarnjeg lista” vjerojatno bi bio zadovoljan da se stvar svede na onu uzaludnu raspru o pravu prvenstva između kokoši ili jajeta – da li “javnost” podražava medije ili mediji podražavaju “javnost”? – no taj smo manevar apsolvirali još koncem osamdesetih godina prošloga stoljeća, kad se pripremao krvavi raspad Jugoslavije i kada je beogradska “Politika” izumila rubriku “Odjeci i reagovanja”: kroz nju se kovao predstojeći rat, hranio nacionalizam, distribuirala ideologija krvi i tla, te sijala sirova mržnja, ali tako što su u svojstvu autora bili istureni “čitatelji” – mahom izmišljeni – pa je “Politika” za svoj zločinački pohod osmislila alibi u vidu “javnog raspoloženja”, istodobno ga kreirajući.
Relacija između medijskih hijena i javnog mnijenja, što se mene tiče, dovoljno je kompleksna da hijenama ne uvažim olakotne, nego uzmem u obzir otežavajuće okolnosti. Nije u tom smislu pravo pitanje mogu li mediji i u kojoj mjeri “upravljati javnim raspoloženjem“, nego zbog čega – usprkos svim zastrašujućim iskustvima – i dalje kipte od ambicije da to čine.
U pokušaju skiciranja odgovora poslužit ću se tekstom što je u subotnjem “Jutarnjem listu” objavljen odmah uz rubriku “Spin & Fakat”, a potpisao ga je, za promjenu, Davor Butković osobno. Uz preporuku čitateljima da pripreme papirnate maramice – što za suze, što za druge izlučevine – evo početka te dirljive novinske ispovijesti:
“Ja nisam bio u ratu. (…) Zbog toga i danas osjećam grižnju savjesti: to što nisam bio u ratu, dok su gotovo svi drugi muškarci iz moje generacije proveli puno vremena na fronti, smatram svojom najgorom moralnom pogreškom, s kojom ću zauvijek morati živjeti.”
Što kažete? Možete li predočiti svakodnevnu bol toga ranjenog muškarca? Uspijevate li pojmiti svu tu patnju i doživotnu osudu, proizašlu iz najgore moralne pogreške – neodlaska u rat – i taj pakleni suživot s vlastitom ništavnošću, dok su svi drugi mužjaci njegova uzrasta potvrdili libida stavljajući se bez ostatka u službu domovine? Osjećate li frustraciju, nesanice, unutrašnju razderanost, okrutnu borbu sa savješću i – iznad svega – intelektualnu superiornost koja muškarca navodi da se bičuje u tjednoj kolumni?
No, nakon što je odbio latiti se oružja, Butković je preuzeo dužnost urednika “Globusa”, a onda je taj list istaknuo maskirno zaglavlje, postrojio se na medijskom frontu, salutirao vrhovništvu, jebao majku “četnicima” i “balijama”, žigosao državne neprijatelje i priredio seriju javnih strijeljanja nacionalnih izdajnika, uglavnom “radikalno lijeve orijentacije”, pa iz te perspektive iskaz tipa “ja nisam bio u ratu” zvuči dosta fakultativno. Štoviše, zvuči kao gola laž – ili kao spin, da se lakše razumijemo – s tim da su stvarno olovo i stvarno meso fakat ostali na radikalnom odstojanju.
I to je osnovna strategija medijskog uma i njegova perverznog odnosa s “javnim mnijenjem”: umjesto da se drži prazne slame, on bi – uvijek i iznova – tuđom puškom gloginje mlatio.