Pokrajine

Neprilike Društva osoba s invaliditetom “Podunavlje”

Dvostruka diskriminacija vukovarskih invalida?

Predsjednica udruženja Ljubica Prekodravac tvrdi da zbog postojeće diskriminacije vukovarski invalidi već deset godina ne uspijevaju riješiti problem grijanja i prijevoza

Vukovarsko Društvo osoba s invaliditetom “Podunavlje” već deset godina ne može zimi provoditi svoje aktivnosti, jer u prostoru koji im je grad dao na korištenje nema grijanja. U prigradskom naselju Lužac, gdje je sjedište Društva, nema javnog prijevoza, a najbliža autobusna stanica udaljena je oko dva kilometra. Za potrebe prijevoza članova koriste gotovo punoljetni “fiat uno”; za bolje vozilo novca jednostavno nema.

Višegodišnji pokušaji rukovodstva da riješi ove probleme na zadovoljstvo 447 evidentiranih članova nisu, nažalost, uspjeli: u “Podunavlju” vjeruju da je posrijedi diskriminacija, jer ih se doživljava kao “srpsko” udruženje, premda je bar jedna trećina članova nesrpske nacionalnosti.

Bez podrške grada

– Naši problemi proističu iz diskriminatorskog odnosa prema osobama s invaliditetom srpske nacionalnosti, a s nama su onda diskriminirani i naši članovi drugih nacionalnosti. Jer, mi nismo nacionalistički orijentirani i kod nas su svi, bez obzira na nacionalnost, dobro primljeni i rado se odazivaju aktivnostima. A to nekima smeta – kaže predsjednica Društva Ljubica Prekodravac i tvrdi da zbog istih razloga druga udruženja invalida, od kojih neka broje jedva dvadesetak članova, imaju bolji tretman gradskih vlasti.

– Iako nitko neće napisati da ima nešto protiv Ljubice ili drugih članova našeg Društva zato što je ove ili one nacionalnosti, mi to osjećamo. Drugi su dobili prostore u bivšem vrtiću u Borovu naselju, gdje sve normalno funkcionira i sve troškove plaća grad. Mi se moramo snalaziti sami – kaže ova 54-godišnjakinja.

Najveći je problem nedostatak grijanja, zbog čega su morali kupiti nekoliko termo-peći, pa im sada računi za struju iznose i do 3.300 kuna. To ne mogu podmiriti, jer su iz gradskog budžeta za redovne godišnje aktivnosti dobili svega 6.650 kuna. Problem grijanja, kažu, mogli su riješiti i sami, uz pomoć donatora, da im grad nije uskratio određene suglasnosti.

– Od 2005, kada je Ministarstvo zdravstva raspisalo prvi natječaj za adaptaciju prostora udruženja invalida (uz uvjet da se u njemu ostane pet ili deset godina), na koji se nismo mogli javiti, grad nam je uskraćivao potvrdu uz obrazloženje da ćemo dobiti druge prostorije – priča predsjednica Društva.

Kaže da su zamalo slično prošli i nedavno, kada su za gradsku potporu prijavili projekt pomoći u kući invalidnim osobama: podršku su bez problema dobili od svih okolnih općina, no dokument gradskih vlasti uspjeli su ishoditi tek uz pomoć dogradonačelnika Dejana Drakulića. Naša sugovornica, stopostotni invalid, navodi i da su pojedina udruženja uz pomoć Fonda za obnovu i razvoj grada dobila kombi-vozilo, neophodno potrebno i njima, pogotovo prilikom nekih većih aktivnosti ili radionica, kada volonter Đorđe Bošnjak i po desetak puta dovozi i razvozi članove kućama.

Saba iznenadile optužbe

Uprkos problemima, Društvo provodi razne aktivnosti, edukacije vezane uz ostvarivanje prava invalida, informatičke i kreativne radionice, programe za žene i djecu s invaliditetom. U povodu Međunarodnog dana osoba s invaliditetom već pet godina organiziraju program “Moje drugo ja”: izbor za mis i modnu reviju žena s invaliditetom iz čitave Hrvatske i iz Srbije. Žale se da su gradu, koji je supokrovitelj ove manifestacije, morali slati požurnicu za obećanu financijsku potporu, premda su program uredno prijavili godinu dana unaprijed.

Vukovarski gradonačelnik Željko Sabo kaže da je iznenađen optužbama iz “Podunavlja”.  Ističe da je grad, pored redovitih sredstava, po drugi put sa 10.000 kuna sufinancirao program “Moje drugo ja”, iako je, tvrdi, prijavljen mimo redovne procedure.

– Što se tiče prostora, drugi bi bili sretni da dobiju to što oni imaju. Ono prostora za udruge što je bilo, podijeljeno je prije mene i grad od toga ne dobiva ni kunu, nego ima dodatne troškove. Ako im treba novac za struju, mogli su umjesto izbora za mis i modne revije napraviti humanitarni koncert, ja bih kupio deset ulaznica. Postoje i druge institucije kojima se udruge trebaju obraćati, npr. ministarstva. Prošla su vremena kada je bilo dovoljno registrirati udruženje i dobiti od gradske vlasti tri, pet ili više hiljada kuna, iako ima divnih udruga koje pišu projekte i super funkcioniraju – kaže Sabo. Tvrdnje o diskriminaciji odbacuje i smatra ih uvredom. Dodaje da ga nitko iz “Podunavlja” nije kontaktirao iako je, napominje, dostupan i u radno vrijeme i izvan njega.

Predsjednica Fonda za obnovu i razvoj Vukovara Ljiljana Blažević podsjeća da je Fond lani, premda to ne spada u njegovu osnovnu djelatnost, “Podunavlju” pomogao podmiriti režijske troškove sa 10.000 kuna iz interventnih sredstava. Na isti način želi pomoći i ove godine, ali, objašnjava, to dosad nije bilo moguće, jer je Fond od raspuštanja Gradskog vijeća na privremenom financiranju. Što se vozila tiče, o tom zahtjevu ne bi odlučivala sama, odluku bi donio Upravni odbor Fonda.

Suradnja s Vladinim uredima

Rješavanje problema prostora brojnih udruženja dogradonačelnik Dejan Drakulić vidi u formiranju mjesnih odbora koji bi o tome, svaki na svom području, vodili računa. Dodaje da su predstavnici srpske zajednice nastojali pomoći i “Podunavlju” i drugim udrugama, ali je konačna odluka uvijek na gradonačelniku. Kaže da će insistirati na uspostavljanju autobusne linije kroz Lužac, koja je bila probno uvedena, pa ukinuta zbog neisplativosti; navodi primjer naselja Lipovača, u kojem linija godinama postoji, unatoč tome što je malo onih koji je koriste.

Dok su suradnjom i komunikacijom s vukovarskom gradskom upravom nezadovoljni, u Društvu “Podunavlje” ističu da dobro surađuju s Vladinim uredima i ministarstvima te Vukovarsko-srijemskom županijom, o čemu govore i realizirani projekti. Pomažu im i općine Borovo, Trpinja, Negoslavci, Bogdanovci, Nuštar te Zajedničko vijeće opština. Sretni su što još ima donatora koji imaju sluha za osobe s invaliditetom, pa su tako nedavno od njemačke vlade dobili novu informatičku opremu. Žele se, kažu, baviti grafičkim i veb dizajnom, izradom kalendara, čestitki i sličnog.

U prostorijama Društva zatekli smo Draginju Krstić, koja je umirovljeni invalid rada s 90-postotnim oštećenjem. Draginja volontira, a Petra Petrešin je zaposlena na šest mjeseci u sklopu projekta Ministarstva zdravstva.

– Moj je posao da brinem i pomažem članovima dok su ovdje, da im poslužim sok ili kavu. Dnevno ih dođe između deset i dvadeset – priča nam ova 48-godišnjakinja, sretna što je našla posao, ali razočarana što joj je kao civilnoj žrtvi rata nakon desetogodišnjeg sudskog spora priznato samo 30 posto invalidnosti, pa prima svega 133 kune naknade.

Kroz isti je projekt zaposlen i Goran Primorac, koji za Društvo i članove obavlja administrativne poslove.

Dragana Bošnjak

Svečanost Komunalnog preduzeća Čvorkovac

Đački radovi za očuvanje voda

Kako bi i buduće naraštaje potakao na čuvanje okoline, Čvorkovac je povodom Svetskog dana voda raspisao konkurs na temu “Sačuvaj ovo bogatstvo. Imaš ideju?”

Komunalno preduzeće Čvorkovac iz Dalja i ove je godine obeležilo Svetski dan voda. Erdutska opština okružena dvema rekama, Dravom i Dunavom, kao i brojnim izvorima, može se pohvaliti količinama pitke vode, istakla je direktorica Čvorkovca Anđelka Tomašević na svečanosti održanoj u prostoru Kulturno-naučnog centra “Milutin Milanković” u Dalju.

Kako bi i buduće naraštaje potakao na čuvanje okoline u kojoj žive, Čvorkovac je povodom Svetskog dana voda raspisao konkurs na temu “Sačuvaj ovo bogatstvo. Imaš ideju?” na koji su se javili učenici nekoliko osnovnih i jedne srednje škole sa područja erdutske opštine sa svojim likovnim radovima i projektnim idejama. U kategoriji likovnih radova prvo mesto osvojili su učenici prvog razreda Osnovne škole Bijelo Brdo sa učiteljicom Zdravkom Nikšić. Najmlađi osnovci napravili su priču u slikama kojom su pokazali kako treba čuvati vodu od zagađenja i kako je treba štedeti. “Voda je dragoceno piće, za svako živo biće”, poručili su Marina, Sunčica, Violeta i Nebojša.

Prvu nagradu među projektnim idejama osvojili su mladi ekolozi Osnovne škole Dalj koje vodi Ljiljana Popović, profesorica biologije. “Volimo prirodu, volimo naš Dunav i naše bunare, sve su to važni izvori vode na našem području. Ljubav prema prirodi želimo preneti na najmlađe učenike, a odrasle upozoriti na njihove greške”, kazale su Olivera i Maja. D. B.

Predstavljanje antologije srpskog pesništva u Dalju

Provokativno razmišljanje o poeziji

Književnoj večeri u Dalju prisustvovala su i dvojica najmlađih među odabranim pesnicima, Đorđo Sladoje i Ivan Negrišorac

Na književnoj večeri koju su u Dalju organizovali Kulturno-naučni centar “Milutin Milanković”, Narodna knjižnica i Pododbor SKD “Prosvjete” predstavljena je antologija “Zlatni vek srpskog pesništva” pesnika i kritičara Selimira Radulovića, koja je u izdanju “Orfeusa” iz Novog Sada izašla iz štampe prošlog leta. Radulovićeva antologija obuhvaća izbor od 25 pesnika i njihovih dela u periodu od 1910. do 2010. godine.

– Pokušao sam da dobijem antologiju u pravom smislu te reči, nikakav širi izbor, nikakvu hrestomatiju ili panoramu, nego antologiju koja će imati belodani i autorski pečat, jedan lirski venac od Laze Kostića do Ivana Negrišorca koji je u njoj namlađi pesnik – kaže Radulović.

– Rizik je bio velik, jer je izostao velik broj pesnika, ali za neko vreme videćemo u kojoj meri je to bio značajan poduhvat – objašnjava antologičar svoj, kako kaže, izbor iz obilja, podsetivši da je i antologija Miodraga Pavlovića iz 1964, koja je imala desetak izdanja, bila predmet velikih kontroverzi u srpskoj kulturi i književnosti. Pavlovićev izbor, uz antologiju Bogdana Popovića objavljenu 1911. godine u Zagrebu, Radulović smatra najboljim antologijama srpskog pesništva.

Književnoj večeri u Dalju prisustvovala su i dvojica najmlađih među odabranim pesnicima, Đorđo Sladoje i Ivan Negrišorac. Po dve pesme ovih autora našle su svoje mesto u Radulovićevoj antologiji.

– Ona predstavlja način mišljenja o poeziji koji je pomalo atipičan za srpski književni život, ali mislim da je u tome njena osnovna zanimljivost i provokativnost – kaže Negrišorac, dok Sladoje smatra da je reč o ekskluzivnoj antologiji kakve se kod nas retko objavljuju.

– Pošto je ova antologija jedan presek književnog stvaralaštva, želja nam je bila da s tim upoznamo i naše ljubitelje književnosti i da pobudimo interes za srpsku poeziju. Cilj nam je i da pribavimo nekoliko primeraka za naše biblioteke da bi mladi čitaoci imali uvid u kvalitet pesničkog stvaralaštva – istakao je Đorđe Nešić, direktor Kulturno-naučnog centra “Milutin Milanković”. D. Bošnjak

Mladi povratnik Milan Žica živi u Trnjanima, banijskom selu s dvadesetak stanovnika

Posla ima samo preko ljetne sezone

U posljednjih pet godina jedino sam uspio tokom ljeta raditi kao konobar u Njivicama. No, i to sam dobio preko prijatelja. Pošto je sve privremeno, dane koristim za pomoć porodici, kaže 36-godišnji Milan

U selu Trnjanima, dvadesetak kilometara od Siska, s roditeljima živi 36-godišnji Milan Žica. Iako ne žali što se prije 12 godina vratio u rodni kraj, jer samo u njemu vidi svoju budućnost, stalno zaposlenje još nije pronašao. Povremeno radi sezonske poslove, a nada se i pozivu za popisivača stanovništva.

– U posljednjih pet godina jedino sam uspio tokom ljeta raditi kao konobar u Njivicama na Krku. No, i to sam dobio preko prijatelja. Pošto je sve privremeno, dane koristim za pomoć porodici – kaže Milan. On i njegovi roditelji, majka mu Bosiljka i otac Milorad, žive od majčine mirovine. Otac mu još nije uspio ostvariti poljoprivrednu penziju, usprkos plaćenih doprinosa, pa problem rješavaju žalbama.

Monoton život

Porodica Žica bila je uzor na ovom području po radinosti i poštenju. Nekoć bogato imanje, po njihovom povratku dočekalo ih je opljačkano, no zajedničkim snagama uspjeli su obnoviti kuću. Sada za svoje potrebe drže krave i svinje, te sade kukuruz i krumpir. Kažu da im je uzgoj na veliko neisplativ, kako ne bi zapali u kredite i minuse. Milanova sestra Milja potražila je s porodicom sreću u Londonu, no njega sve veže uz rodni kraj.

– Pet sam godina radio u turizmu u Crnoj Gori. U Srbiji nisam vidio perspektivu, pa sam se odlučio vratiti, jer ovaj mi mentalitet više odgovara. Tu sam na svome, a tamo su nas uvijek smatrali strancima – govori Milan, koji je tek prije dva mjeseca, uz pomoć Siščanina Veljka Vendera, ovjerio svjedodžbe turističke škole koju je završio u Zrenjaninu, a bez kojih mu je bilo nemoguće zaposliti se kao turistički radnik u svojoj hotelijerskoj struci.

– Prihvaćam bilo kakav posao, samo da bih mogao zaraditi za život. Nažalost, trenutno nemam ni kompjuter kako bih se i na taj način povezao i imao mogućnosti za rad – kaže Milan, koji unatoč svim problemima s optimizmom gleda na život.

Za mlade ljude u Trnjanima, selu s dvadesetak stanovnika, život je monoton. Nemaju trgovinu, školu, crkvu, a ni mjesni dom, čiju im obnovu zasad samo obećavaju. Milan smatra da su slijepo crijevo: iako blizu Sisku, opet tako daleko. Velik im probleme stvara i loša cesta od Madžara do Trnjana.

– Prioritet sela je rješavanje problema makadama. Ako već ne mogu asfaltirati tih četiri-pet kilometara, neka ih barem pospu šljunkom kako za kišnog vremena ne bismo zaglavljivali u blatu – kaže Milan, uz kojeg u Trnjanima od mladih živi još samo Mirjana Vlajnić, dok je u susjednom Starom Selu samo nekoliko djece.

Samo jedan autobus

Redovnih autobusnih linija Staro Selo – Sisak, zbog nedostatka đaka, više nema. Tek jedan autobus prema Sisku kreće u sedam sati, što stvara problem mještanima tog kraja koji se istog dana moraju vratiti kući.

– Nekoć su autobusi vozili po šest puta dnevno. Prije 25 godina ljudi su bolje živjeli u ovom kraju nego sada, usprkos silnoj tehnici koja je u međuvremenu izmišljena. Nemamo čak ni normalnu vodoopskrbu. Lokalni vodovod ima stare cijevi, s početka 1970-ih, koje stalno pucaju, pa ih posljednjih deset godina stalno krpaju. Tako u najkritičnijim ljetnim mjesecima ostajemo bez vode – žali se Milan. Dodaje kako je Grad Sisak uložio u izgradnju novog regionalnog vodovoda, pa ih u budućnosti čeka rješenje tog problema.

– Problema ima svugdje, pa ne vrijedi razbijati glavu njima. Dok ne riješim pitanje egzistencije nekim stalnim poslom, radim u kući farbajući stolariju ili oko kuće uzgajajući cvijeće. Isto tako, pomažem svojima oko blaga. Volim i čitati knjige, u svakom slučaju ne odustajem od nade u bolje sutra – kaže Milan Žica.

Mirna Jasić

Novim predmetom do zbližavanja i tolerancije

Korak prema zajedničkom školovanju

Deca su se naučila družiti, poštovati i uvažavati. U našoj školi ima Hrvata, Srba, Mađara, Roma, Albanaca i Crnogoraca i nemamo nikakvih problema, kaže nastavnica Ana Vujović

U osam osnovnih škola na području Vukovarsko-sremske i Osječko-baranjske županije od početka ove školske godine izučava se i predmet “Kulturna i duhovna baština zavičaja”, kao deo vannastavnih aktivnosti oko 250 učenika i 20 učitelja i nastavnika. Radi se o projektu “Zajednička prošlost zajednička budućnost” koji je pre četiri godine pokrenula nevladina organizacija Nansen dijalog centar iz Osijeka u saradnji sa Agencijom za odgoj i obrazovanje.

Pohađači predmeta su se nedavno okupili u Borovu naselju kako bi se upoznali i razmenili iskustva. Deci koja žive u multikulturalnoj i multietničkoj sredini omogućeno je da nauče više o svom zavičaju, kulturi i običajima svih naroda koji žive na tom području, s ciljem boljeg razumevanja drugačijih. Većina tokom svog obrazovanja vrlo malo uči o manjinama koje žive na ovom prostoru, a manjine uče uglavnom o svojoj manjini, što naravno treba, ali ne uče o drugim manjinama.

– S obzirom na to da je ovo izuzetno multikulturalno područje, postojala je stalno ta potreba da se iznađe način kako da deca upoznaju jedni druge preko tih etničkih granica. Ideja i cilj je da deca kroz svakodnevne kontakte sa svojima i kroz istoriju svog naroda, nauče i spoznaju da su na ovom prostoru uvek zajednički živeli ljudi različitih nacionalnosti, da su zajednički izgrađivali zajednicu i da je tu zajednicu jedino moguće ponovo graditi na način da svi radimo zajedno – ističe Ivana Milas, voditeljka projekta.

– Mislim da je projekat dobar, jer teži zbližavanju ljudi na ovom prostoru koji je vrlo riskantan – kaže učiteljica Tatjana Lukić iz Osnovne škole u Bršadinu u kojoj se nastava odvija na srpskom jeziku i ćirilici, dodajući da su deca izuzetno zadovoljna radionicama koje pohađaju.

– Nama je ovo prva godina u projektu i za sada imamo dobra iskustva. Uspeli smo uključiti oba odeljenja, hrvatsko i srpsko. Prepoznali smo ovaj projekat kao način zbližavanja dva  naroda i izgrađivanja jednog normalnog života u našem mestu uz prihvaćanje razlika – kazao nam je Alen Turjak, pedagog u Osnovnoj školi Nikole Tesle u Mirkovcima gde je od 250 učenika u projekat uključeno njih 40, podjednako iz oba odeljenja.

– Deca su se naučila međusobno družiti, poštovati i uvažavati. U našoj školi ima i Hrvata, i Srba, Mađara, Roma, Albanaca, Crnogoraca i, što je najvažnije, nemamo nikakvih problema – ističe Ana Vujović iz Belog Manastira, nastavnica biologije i hemije.

Predstavljajući se jedni drugima učenici su nabrajali šta sve uče na časovima KDBZ-a, kako svoj novi predmet skraćeno zovu.

– Veštine aktivnog slušanja, nenasilna komunikacija, kreativno rešavanje sukoba, tolerancija, stereotipi, predrasude, interkulturalnost, jezik zavičaja, rečnik stranih reči, narodne izreke i poslovice, verska obeležja, narodni običaji, najvažniji blagdani kod katolika i pravoslavaca… – nabrajali su osnovci, koji baštinu svog zavičaja uče kroz 70 časova godišnje,

uglavnom subotom kada nemaju uobičajenih školskih obaveza.

Omogućiti integrisane razrede

Nansen dijalog centar iz Osijeka pokrenuo je pre nekoliko godina i projekat Nove vukovarske škole kao alternativu sadašnjim modelima odvojenog obrazovanja učenika u osnovnim i srednjim školama na području Vukovara i okoline. Ivana Milas kaže da još nisu odustali od te ideje jer ima zainteresovanih roditelja i pomaka u smislu zbližavaja dece različitih nacionalnosti.

– Ne mislim da sadašnji sistem treba ukinuti, mislim da svako ima pravo da izabere obrazovanje za svoje dete i upravo zato treba otvoriti mogućnost treće opcije za one koji su spremni dati svoju decu u zajedničke razrede – kaže Ivana Milas

Dragana Bošnjak

Novi saziv Savjeta za nacionalne manjine

Od 27. marta Savjet za nacionalne manjine djeluje u novom sazivu, a najveći je broj njegovih članova bio i u starom sazivu. Zbog isteka mandata, Vlada je razriješila dosadašnje članove Savjeta i imenovala novih sedmero iz reda osoba koje predlažu vijeća nacionalnih manjina i petero članova iz reda istaknutih kulturnih, znanstvenih, stručnih i vjerskih institucija nacionalnih manjina.

Predsjednik Savjeta i dalje je Aleksandar Tolnauer, dok su potpredsjednici predstavnik  Nijemaca Nikola Mak i Veselko Ćakić, predsjednik VSNM-a Zadarske županije koji je imenovan umjesto Đure Zatezala.

– Tokom osam godina rada u VSNM-u i drugim organizacijama upoznat sam s problemima rada na terenu i funkcioniranjem manjinskih vijeća i udruženja. Nastojat ću da se promijene odredbe propisa koji se tiču manjina, jer se iz prakse vide neke stvari koje ne funkcioniraju –  kaže Ćakić. N. J.

In memoriam: Stevan Komadina (1937-2011)

Obnovitelj karlovačke “Prosvjete”

Tri tjedna prije 74. rođendana, u Karlovcu je umro profesor pedagogije i nastavnik matematike i fizike Stevan Komadina.

Rođen je 14. aprila 1937. godine u Donjem Budačkom, općina Krnjak, zaseok Komadine. Završio je učiteljsku školu u Karlovcu. Prvo radno mjesto bilo mu je u Perjasici, gdje je bio i direktor škole. Školuje se i završava Pedagošku akademiju te postaje nastavnik matematike i fizike u višim razredima osnovne škole. Potom odlazi u Krnjak, gdje je također nastavnik i direktor škole. Stječe visoku stručnu spremu i zvanje profesora pedagogije. Krajem devedesetih odlazi u penziju.

– Posebno je bio aktivan u karlovačkoj srpskoj zajednici. Bio je jedan od pokretača ponovnog rada karlovačkog pododbora SKD “Prosvjete” 1996, više je puta bio sekretar pododbora i član predsjedništva pododbora. Bio je u sazivu prvog i drugog gradskog VSNM-a – kazao je na komemoraciji u povodu iznenadne smrti Stevana Komadine njegov najbolji prijatelj Vladimir Funduk.

“Da se naše ime ne zaboravi” bio je naziv projekta koji je pokrenuo karlovački VSNM, među ostalim i na Komadininu inicijativu, kako bi se napravila monografija prvog saziva tog Vijeća. Nažalost, Stevan taj zadatak nije uspio izvršiti.

Sahranjen je u ponedjeljak, 28. marta na karlovačkom pravoslavnom groblju, u porodičnoj grobnici. U ime karlovačkog pododbora SKD “Prosvjete” od Komadine se oprostio predsjednik Milan Jakšić, a u ime gradskog Vijeća predsjednik Milan Lapčić. M. C.

Stogodnjak (52)

1. 4. – 8. 4. 1911: kuda vodi frankovština? To se pita zagrebački “Srbobran”, a u povodu najnovijih događaja u Gospiću. Tamo je, naime, u povodu otvorenja nove općinske dvorane odlučeno da se održi velika proslava na koju su pozvana i sva srpska društva. Međutim, tada se gradom pronio glas da će članovi “Hrvatskog sokola” na dan proslave nasrnuti na pripadnike “Srpskog sokola”, ako ovi budu na svojim odorama imali srpsko znakovlje. To je bio povod da nekolicina uglednih Srba ode kod načelnika Vukelića i zatraži objašnjenje. Načelnik je na to samo rekao: “O tome ništa ne znam.” Ali, samo sat uoči glavne probe srpska su društva od općine dobila obavijest da “ne smiju doći sa srpskim trobojnicama i znakovima, jer to izaziva hrvatsko građanstvo”. Srpska su društva na ovo odgovorila svojim nedolaskom na zabavu. Kasnije se doznalo da je cijelu muljažu već nekoliko dana ranije smislio i  pripremio osobno načelnik Vukelić, jer njemu, kao frankovcu, a i svim frankovcima koji su bili u većini u općinskom poglavarstvu, uopće nije odgovaralo da članovi srpskih društava sudjeluju na proslavi. “Nedostojna rabota!” zaključuje na kraju “Srbobran”.

 

* Novine pišu da je u svatovima Nikole Davorije iz Drenovca i Ružice Trivanović iz Malog Graca, nedaleko od Gline, skupljeno za “Srpsko kolo” 19 kruna. Po dvije krune dali su Danilo Metikoš, Jovan Roksandić, Stevan Mraković, Joco Martinović, Marko Miočinović i mladoženja Nikola Davorija, a po jednu krunu Petar Bunčić, Stanko Nevajda, Petar Mraković, Gajo Trivanović, Stevan Bajić, Nikola Davorija i Branko Šukunda.

 

* “Kome je potrebna švelja za bijelo rublje, mi mu svraćamo pažnju na gđu Hristinu Novaković koja stanuje u Zagrebu, u Mesničkoj ulici broj 22, prvi kat lijevo. Svako će učiniti dobro djelo, dade li zarade gornjoj siroti majci, koja ima četvero neopskrbljene djece na brizi”, stoji u jednom od brojnih tzv. solidarnih oglasa. A Mihajlo Trifunović iz sela Rogolja, pošta Lipik, objavljuje pak ovaj oglas: “Kuća i sve potrebne nuz-zgrade sa vrtom i vinogradom, prikladna za dućan i gostionicu, nudi se u zakup na više godina. Mjesto je vrlo živahno i prometno, leži pod Psunj-planinom, gdje se izrađuje oko 1.000 jutara državne šume. Tu je zaposleno oko 600 radnika, a radnja će trajati oko 30 godina…”

Đorđe Ličina