Pokrajine

Benkovačka vlast svojom nebrigom dio stanovništva tjera da živi kao u srednjem vijeku

Žedni kraj vode, odsječeni od ceste

Grad Benkovac nije uložio niti jedne lipe u vodoopskrbu, u asfaltiranje novih ili rekonstrukciju potpuno dotrajalih nerazvrstanih puteva u onim mjestima gdje Srbi čine većinsko stanovništvo

Većina srpskog stanovništva na području Benkovca, posebno u selima i zaseocima, živi u lošijim uvjetima od onih koji su tu vladali prije tridesetak godina. U gradu, čiji se proračun kreće i do 50 milijuna kuna, bode oči nesrazmjer u razvoju pojedinih njegovih dijelova, a više je nego očito svjesno zanemarivanje naselja u kojima je u dominantnoj većini srpsko stanovništvo.

Iako se sa sigurnošću ne može govoriti koliko je Srba uopće na području Benkovca, pretpostavlja se da bi ih moglo biti oko 15 posto, odnosno više od 1.500 stalno naseljenih, a s onima koji se vraćaju tijekom prazničnih ljetnih mjeseci, taj se broj penje i na više od 3.000.

Krpanje prometnica

Sava Stegnjajić i supruga mu Danica, koji devet mjeseci godišnje žive u selu Kuli Atlagić, muku muče ne bi li si pokušali organizirati normalan život. Na stranu što su o svom trošku morali obnavljati kuću zapaljenu u ratu jer im država nije uvažila zahtjev za obnovu.

– Sa strujom smo nekako izašli na kraj, ali s vodom nikako. Zamislite, akumulacija, iz koje se doslovno napaja cijeli benkovački kraj, tristo je metara udaljena od moje kuće. Da tragedija bude još veća, imamo kompletno uređenu vodovodnu infrastrukturu – rekao nam je Sava Stegnjajić, upoznavši nas s podatkom da su godinama prije rata sami stanovnici Kule samodoprinosom gradili vodovod.

– Ne žele nas uključiti u vodoopskrbni sustav jer instalaciju sačinjavaju azbestne cijevi koje su kancerogene i treba ih zamijeniti. To i mogu shvatiti. Ali, sve je to jeftina, licemjerna i lažna priča znamo li da kroz iste te otrovne azbestne cijevi protječe voda za ostale korisnike usluga benkovačkog vodovoda, a rekao bih da i većina svih korisnika pitku vodu u Hrvatskoj dobiva upravo kroz identične štetne cijevi – objašnjava Sava Stegnjajić koji je, kaže, još u dobroj situaciji jer ima gusternu. Baš dan prije našeg dolaska dopremljena mu je cisterna pitke vode kojom je napunio gusternu, a koju je platio 450 kuna. Međutim, mnogi seljani nemaju gusterne.

Voda nije jedini problem mještana u tom naselju: oni nemaju ni normalnih puteva. Od glavne ceste Benkovac – Karin do svojih kuća mogu jedino makadamom, njihove su kuće povezane potpuno zapuštenim poljskim putevima, a do matičnog sela, Kule Atlagića, udaljenog dva kilometra, nikakvim vozilom ne mogu stići. Kroz neprohodan put često je i pješke nemoguće doći do odredišta.

– Svi su oko nas povezani asfaltom, a mi nismo ni šljunkom. U središtu sela, dakle dva kilometra od nas, nalaze se škola, crkva i trgovina, njive su nam dolje, a mi tamo jednostavno ne možemo. Kada idu u polje, ljudi ne mogu proći tim našim nazovi-putem, nego idu okolo, najprije do Benkovca, pa tek onda na odredište. Umjesto dva kilometra, svakodnevno rade deset kilometara. Na kraju, nas nekoliko je počelo skupljati neki novac da osiguramo barem šljunak kojim bismo nasuli put i prekrili sve te silne rupe, kako bismo s glavne ceste mogli doći barem do svojih kuća. Žalosno je to, ali, eto, i to moramo sami nekako krpati – priča Stegnjajić.

Povlašteni doseljenici

U dijelovima sela Miranje situacija je još gora nego u Kuli. Mnogi tamo nemaju ni vode ni ikakvog puta, a problem stvara i nedostatak adekvatne javne rasvjete, zbog čega se mnogi seljani u večernjim satima ne usuđuju izaći. Miranje Gornje protežu se duž dva kilometra glavnog seoskog puta koji nikada nije bio asfaltiran.

– A zamislite, naše selo definirano je kao urbano naselje koje, po samoj toj definiciji, treba imati sređenu cjelokupnu infrastrukturu. Mi nemamo puta, dijelovi Miranja nemaju vodu, ali zato plaćamo sve, od komunalne naknade do odvoza smeća. I na nama se ovdje primjenjuju dvostruki standardi kada je plaćanje raznih obaveza u pitanju – kaže Ilija Drača iz Miranja.

Dakako, žalili su se oni, primio ih je i gradonačelnik Benkovca Branko Kutija.

– I znate što nam je rekao? Rekao nam je da sve to, i komunalnu naknadu i odvoz smeća i sve ostalo, plaća i njegov ćaća! I to je odgovor jednog ozbiljnog gradonačelnika. Čiji ćaća, uzgred, živi na asfaltu, s vodom u kući i javnom rasvjetom pred njom. Nema se čovjek ovdje kome žaliti i gotovo – pojadao se Drača.

Susjed mu Dinko Drča dodaje kako su ih iz grada uputili u mjesni odbor koji, tvrde u Miranjama, ne postoji, barem ne za njih. Naime, poslije rata, nekoliko stotina metara iznad sela niknulo je naselje Gaj, u cijelosti sagrađeno za hrvatske izbjeglice iz Bosne i Hercegovine. Cjelokupnu je komunalnu infrastrukturu osigurao Grad Benkovac i Gaj stvarno izgleda kao sređeno stambeno naselje: prostrano parkiralište, dječje igralište, asfaltirane ceste do svakog ulaza u kuću, autobusna čekaonica…

– Nas sada upućuju na mjesni odbor koji su osnovali u novom naselju, a ti ljudi nam se uopće ne obraćaju, mi za njih ne postojimo, a kamoli da rješavaju naše životne probleme. S druge strane, Grad Benkovac nam ne dozvoljava da i sami osnujemo svoj mjesni odbor na koji, tvrdimo, prema gradskom statutu imamo pravo – kaže Drča.

Grad Benkovac sve je ove godine, dakako, ulagao u komunalnu infrastrukturu na svom području. Tako će se i iz ovogodišnjeg proračuna, teškog oko 45 milijuna kuna, dobar dio sredstava uložiti u tzv. kapitalna ulaganja koja uključuju i ulaganja u ceste, vodoopskrbu… Do ovoga trenutka, međutim, niti jedan novčić nije usmjeren u poboljšanje uvjeta života u onim područjima Benkovca gdje su u većini Srbi. Tvrdi to i zamjenik gradonačelnika Benkovca Miloš Ćiritović.

“Nema novca”

– Razgovarao sam s gradonačelnikom Brankom Kutijom i obećao je da će se situacija promijeniti i da će grad, sukladno mogućnostima, početi ulagati u srpska naselja. Uskoro ćemo vidjeti jesu li to tek prazne priče. Potpuna je istina da do sada grad nije uložio niti jedne lipe u, recimo, asfaltiranje novih ili rekonstrukciju potpuno dotrajalih nerazvrstanih puteva u onim dijelovima gdje živi srpski živalj. Kao što nije uložena niti jedna kuna u vodoopskrbu. Moramo znati da govorimo o nekoliko stotina domaćinstava, petstotinjak njih… Ustvari, veći dio Srba danas u benkovačkom kraju nema vodu. S nesređenim, neasfaltiranim ili devastiranim putevima situacija je, rekao bih, još gora – tvrdi Ćiritović i sam se zgražajući nad tim poražavajućim podatkom.

Zna da su se iz zaseoka Cupaći obraćali gradu i komunalnom društvu sa zahtjevom da ih se napokon priključi na vodoopskrbni sustav. Komunalci su im poručili da su cijevi azbestne i da su štetne za zdravlje, a iz grada im je stizao odgovor da ne postoje financijske mogućnosti da se one zamijene. Kalkulacija je napravljena: zamjena cijevi za Cupaće stajala bi grad i firmu Vodovod i odvodnja oko 650.000 kuna bez zemljanih radova, odnosno bez otkopavanja i zakopavanja cijevi u zemlju.

– U pravu ste, nije to toliko velika investicija, ali do sada nije ništa učinjeno. Kada, pak, razgovaramo o cestama, asfaltiranje jednog kilometra nerazvrstane ceste široke tri metra stoji oko 220.000 kuna. A kilometara je puno, pa do danas nije stavljen niti jedan centimetar asfalta na području gdje žive Srbi – kaže Ćiritović i dodaje kako su predstavnici srpske zajednice, posebno gradski vijećnici, ova pitanja na sjednicama Gradskog vijeća otvarali nebrojeno puta, ali je odgovor uvijek isti: “Nema novca!”

Istovremeno, za uređenje ostalih dijelova grada novca je bilo. Možda je država i uložila određena sredstva u srpska naselja, ali onda ih lokalna samouprava nije namjenski utrošila.

Ernest Marinković

Svečanosti u spomen na žrtve fašizma

66 godina od oslobođenja Vukovara

Dan oslobođenja obeležen je 12. aprila polaganjem venaca na spomen-kosturnicu na Trgu žrtava fašizma, u parku kod vukovarske bolnice

Komemorativnim svečanostima na vukovarskom je području obeležena 66. godišnjica oslobođenja. Najmasovnije je bilo u Borovu gde se 13. aprila okupilo više od dve stotine ljudi kako bi odali počast žrtvama fašističkog terora. Skup su organizovali opštinsko Udruženje antifašističkih boraca i antifašista te podružnica Društva penzionera.

Pomen su održali borovski sveštenici Čedo Lukić i Milenko Grebić, nakon čega su vence položile brojne delegacije. Pored Opštine Borovo i mesnih organizacija antifašista i penzionera, Veća srpske nacionalne manjine, Zajedničkog veća opština i političkih stranaka, vence su položile i delegacije antifašističkih i penzionerskih udruženja iz Srbije, Vojvodine,  Republike Srpske i Mađarske.

Predsednik borovskih antifašista Siniša Rakazović podsetio je na okolnosti u kojima se našlo stanovništvo u vreme kvislinške tvorevine tzv. Nezavisne Države Hrvatske. Za potrebe okupatora bila je prilagođena i proizvodnja u fabrici Borovo, gde je za direktora postavljen mladi inženjer iz Splita, izvesni Bulat, koji je odmah proveo personalne promene u skladu sa naredbama okupacionih vlasti. Slično se dogodilo i u Borovu odakle su proterani predsednik opštine Ljubomir Buzaretić i prota Bogdan Dejanović.

– U selo je došao rimokatolički sveštenik Celestin koji je započeo proces prevođenja Srba iz pravoslavne u katoličku veru. To je nastavio i njegov naslednik Anđelko Gregić koji je 1943. godine vršio masovno pokrštavanje meštana na crkvenom placu – istakao je Rakazović.

Meštani su se nacističkom režimu ipak suprotstavili. U kući Srete Parabaka održavali su se sastanci s ciljem osnivanja partijske ćelije, no on i njegova dvojica saradnika ubrzo su uhapšeni i obešeni. To nije obeshrabrilo Borovce koji su u velikom broju odlazili u partizane i priključivali se NOB-u, a spomenik sa 123 uklesana imena podseća na ogromnu žrtvu koju je ovo mesto dalo u borbi protiv fašizma.

U Vukovaru je dan oslobođenja obeležen 12. aprila polaganjem venaca na spomen-kosturnicu na Trgu žrtava fašizma, u parku kod vukovarske bolnice. Vence su položili predstavnici Udruženja antifašista Vukovara, Grada Vukovara, Zajedničkog veća opština i Nove srpske stranke.

– Današnjim danom započela je manifestacija obeležavanja borbe protiv fašizma koja će završiti 14. maja velikim komemorativnim skupom na Dudiku, gde je stratište civilnih žrtava nacizma i fašizma sa prostora šireg regiona Slavonije i Srema – rekao je Lazo Đokić iz vukovarskog udruženja antifašista, čiji su predstavnici položili vence i na spomenik borcima Crvene armije i JNA u parku kod Radničkog doma u Borovu naselju.

U delegaciji Grada Vukovara koja je položila vence na spomenike žrtvama fašizma, pored gradonačelnika Željka Saba i njegovog zamenika Željka Pinjuha, bio je i predsednik Gradskog veća Tomislav Džanak iz HSP-a dr Ante Starčević, što mnogi nisu očekivali.

Penzioneri Borova obeležili svoj dan

Dan oslobođenja od fašizma u Drugom svetskom ratu borovski penzioneri obeležavaju kao dan podružnice. Tim povodom ugostili su pobratime i prijatelje iz Apatina, Sombora, Subotice, Sremskih Karlovaca, Bečeja, Novog Bečeja, Elemira, Novog Sada, Vrbasa, Odžaka, Bijeljine, Petrova i Banja Luke, mađarske Medine, te iz podružnica u okviru krovnog Udruženja “Zapadni Srem” sa sedištem u Vukovaru.

Predsednica Milica Popadić izrazila je zadovoljstvo odazivom penzionera, kojih je na zajedničkom druženju bilo oko 250. Povodom 30 godina postojanja organizacije penzionera u Borovu, svim institucijama, organizacijama i pojedincima koji su doprineli radu udruženja uručene su zahvalnice. Zabavu je uveličao i član borovskog KUD-a Slavoljub Lazić s monologom “Kraljević Marko prvi put u Borovu” autorke Mile Landup, koji je oduševio  goste, kao i nagradna igra koju je osmislio Vladimir Kulić, borovski inovator.

Dragana Bošnjak

Diskografski pothvat sekcije KUD-a “Branislav Nušić”

Prvi CD borovskih tamburaša

Članovi tamburaškog orkestra su kontraš Dušan Latas, harmonikaš Novica Todić, basista Slavko Obradović i mladi tamburaši Srđan Simić, Igor Nedić i Duško Roknić

Tamburaška sekcija KUD-a “Branislav Nušić” iz Borova, koja ove godine obeležava deset godina uspešnog rada od obnavljanja, promovisala je nedavno svoj CD sa osam kompozicija.

Muzički prvenac, koji nosi naslov “Svani zoro”, ideja je i delo šefa tamburaškog orkestra Dušana Latasa koji je napisao i komponovao većinu pesama na CD-u. Inspiraciju je pronalazio u lepotama borovskih sokaka i dunavske obale, uspomenama iz detinjstva i mladalaštva, ljubavi prema svom mestu, muzici, voljenoj osobi, tužnim i veselim trenucima i svakodnevnim događajima.

Prvo je nastala pesma o ljubavi Borovaca prema svom mestu kojom ga žele zaštititi od napada i ružnih reči, često prisutnih u javnosti poslednjih godina. Nakon što je ta pesma zaživela među stanovnicima, nastala je još jedna u kojoj su opevani veseljaci, “brace” kako ih u Sremu nazivaju. Potom su se nizale i ostale… Latas ističe da su u stvaranju melodija učestvovali i članovi tamburaškog orkestra koji, pored njega kao kontraša, čine harmonikaš Novica Todić, basista Slavko Obradović i mladi tamburaši Srđan Simić, Igor Nedić i Duško Roknić.

– Pesma ne nastane u jednom danu. Ove pesme su nastajale nekoliko godina, na raznim nastupima, menjale su se i postave svirača, tako da je svako nešto dodao. Ja sam bez kompleksa prihvatao sve sugestije, tako da su na neki način stvaranju pesama doprineli svi članovi sastava. U samoj realizaciji i snimanju jako puno nam je pomogao Srđan Kolar, vlasnik Audio-video studija Koda u Vukovaru, koji je izvukao maksimum iz onoga što smo mogli u ovom momentu da sviramo, jer mi smo ipak amateri, studenti, đaci i radnici – ističe Latas.

Premda za sebe kaže da nije pevač, četiri pesme na CD-u su u njegovoj interpretaciji. Voleo bi, kaže, da neke buduće pesme ipak otpevaju pevači, kao što su to ovaj put učinili solisti Radio-televizije Vojvodine Aleksandra Padrov s dve i Živojin Jergić s jednom pesmom. Jergić je ujedno i autor teksta pesme “Salašari”, a kao tekstopisac u ovom muzičkom projektu učestvovao je i Mirko Delibašić, dugogodišnji član “Maksima Gorkog ” i “Sloge” iz Vukovara. S njegovom pesmom “Stari primaš” borovski tamburaši su prošle godine nastupili na Balkanskom radijskom festivalu u Beogradu. Svoj doprinos dao je i Momir Petrović, ovdašnji pevač narodne i zabavne muzike, koji je otpevao pesmu “Trešnjin cvet”.

U programu promocije CD-a, održanog u prostoru borovskog Kulturnog centra, učestvovali su i najmlađi članovi tamburaške sekcije borovskog “Nušića”. Iako se tambura u Borovu svirala još šezdesetih godina prošlog veka, rad sekcije obnovljen je pre deset godina, a prvi voditelj bio je Branko Šerbić, koji je vratio ovu vrstu muzike u mesto. Čika Branko, kako su ga zvali mali tamburaši, usavršavao se kod najpoznatijih imena tamburaške muzike Save Vukosavljeva, Steve Tatića, Julija Njikoša i drugih. Svoje ogromno znanje i iskustvo prenosio je na mlađe generacije gotovo 50 godina, a na samoj promociji nije krio zadovoljstvo napretkom svojih učenika koje je Dušan Latas nastavio podučavati.

Zadovoljan je bio i predsednik borovskog KUD-a Rado Bosić, ističući da je CD tamburaškog orkestra kruna njihovog desetogodišnjeg rada i najlepši poklon društvu za 60. godišnjicu postojanja.

Dragana Bošnjak

Spektakularni koncert u Osijeku

Joksimović “rasturio” Gradski vrt

Željko je u naše krajeve i više nego dobrodošao. Uz njegove stare i nove pjesme, pjevalo je staro i mlado

Drska ženo plava, poludela mi glava, gledaš me u oči pravo, hajde dođi sada, lepa si i mlada, šta ću kada volim plavo – orilo se osječkom sportskom dvoranom Gradski vrt u subotu, 16. aprila.

Pjevač i autor Željko Joksimović, zajedno sa svojim Teksas bendom, nastupio je prvi put u slavonskoj metropoli. Ako ćemo suditi prema prvom dojmu, Željko je u naše krajeve i više nego dobrodošao. Uz njegove stare i nove pjesme, pjevalo je staro i mlado. Prepuna dvorana eksplodirala je na hitove “Drska ženo plava”, “Varnice”, “Leđa o leđa” i dr. Osim glasa i stasa, Joksimovića krasi šarm kojim je osvojio i osječku publiku.

Posebna gošća koncerta bila je pjevačica Jelena Tomašević, koja je otpjevala nekoliko pjesama koje je napisao sam Joksimović, a među njima i pjesmu “Oro” kojom je predstavljala Srbiju na Eurosongu 2008. godine.

Nakon više od dva sata pjesme, vidljivo zadovoljan Joksimović se oprostio od osječke publike, a kako bi drukčije, nego uz zvuke i riječi “…lane moje, ovih dana, više i ne tugujem, pitam samo da l’ si sama, ljude koje ne čujem…”

Sonja Nedić

Pobjeda studenata zagrebačkog Pravnog fakulteta na međunarodnom natjecanju

Prepustiti mladima poglavlje 23

Prvi put u povijesti pobjedu u natjecanju iz europskog prava odnijela je ekipa studenata iz države koja nije članica Europske unije

Na svjetskom takmičenju iz prava Europske unije, čije je finale održano 1. aprila, pred Europskim sudom pravde u Luksemburgu pobijedili su studenti Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Snježana Vasiljević, viša asistentica na Katedri za europsko javno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, sudjelovala je u pripremanju takmičara. Pored poznavanja evropskog javnog prava, studenti su morali pokazati odlično vladanje engleskim i francuskim jezikom.

– Ova pobjeda je od povijesnog značaja za cijelu Europsku uniju iz dva razloga: prvi put u povijesti pobjedu je u natjecanju iz europskog prava odnijela ekipa studenata iz države koja nije članica Europske unije (2005. godine pobijedila je ekipa Harvarda, ali su članovi ekipe bili diplomirani pravnici iz EU-a na postdiplomskom studiju na Harvardu). Osim toga, prvi put u povijesti ista je ekipa pobijedila u dvije kategorije natjecanja i osvojila nagrade za najbolji tim u zastupanju stranaka pred Sudom i za najbolje nezavisne odvjetnike koji savjetuju Sud kako presuditi – govori Snježana Vasiljević.

Timovi Pravnog fakulteta u Zagrebu već su tri puta u posljednjih pet godina bili viceprvaci na ovom takmičenju. U natjecanju je sudjelovala 71 studentska ekipa iz Europske unije i čitavog svijeta, a pobjeda u finalu ostvarena je u sučeljavanju s Belgijancima i Amerikancima.

– Ovakav uspjeh naših studenata i Katedre za europsko javno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu značajni su za Hrvatsku jer dokazuju da Hrvatska ima visokoobrazovane mlade ljude koji su spremni uvesti Hrvatsku u EU svojim znanjem, uspjehom i upornošću. U Hrvatskoj trenutno ima malo kadrova s izvrsnim znanjem iz europskog prava. Tek nekolicina njih najboljih uspije dobiti zaposlenje vrlo brzo po završetku studija, dok ostali čekaju bolja vremena upravo u vrijeme kada Hrvatska nastoji zatvoriti sva pregovaračka poglavlja i ostvariti svoj povijesni i strateški cilj – ulazak u Europsku uniju. Upravo ti mladi ljudi trebali bi sudjelovati u tom procesu i svojim znanjem uvesti Hrvatsku u elitno europsko društvo – kaže Snježana Vasiljević.

Milan Cimeša

Štampani rezime izložbe u Belom Manastiru

Katalog izložbe “Baranjske bisernice”

Za otvorenje likovne izložbe “Baranjske bisernice”, koja je u Belom Manastiru bila otvorena od 4. do 31. marta, bio je pripremljen mali katalog, u kome je – uz osnovne informacije o izložbi – dan popis svih izloženih slika i drugih umjetničkih predmeta, a njih je bilo 41 od 22 baranjske umjetnice iz četiri države.

Ta jedinstvena izložba, a i umjetnice koje su na njoj učestvovale, zaslužile su i reprezentativni katalog pa su se organizatori potrudili da ga odštampaju do svečanog zatvaranja izložbe, iako tako nešto nije bilo predviđeno projektom u okviru koga je izložba organizirana i financirana. Katalog je štampan na finom papiru i u punom koloru u 300 primjeraka, a štampala ga je firma “FIST” iz Borova.

Uz predgovor na drugoj stranici korica, popis izloženih djela, panoramsku sliku izložbenog prostora i fotografiju umjetnica koje su bile na otvorenju izložbe, u katalogu su, od 2. do 16. stranice reprodukovane sve izložene umjetnine. Kroz takav katalog uspomena na izložbu biće trajno sačuvana jer su organizatori na svečanom zatvaranju svakoj umjetnici poklonili po pet primjeraka, a odgovarajući broj primjeraka biće poslan bibliotekama kao obavezni primjerci. J. Nedić

Promocija knjige u Zagrebu

Makedonske porodice u Hrvatskoj

Marina Apostolovska Vujaklija autorica je knjige “Stare makedonske obitelji u Hrvatskoj” koja govori o 14 porodica iz više hrvatskih gradova

Prvi zapisi o Makedoncima u Hrvatskoj potiču s kraja 19. vijeka, a najveći njihov broj u Hrvatsku je došao nakon 1945. godine. Marina Apostolovska Vujaklija autorica je knjige “Stare makedonske obitelji u Hrvatskoj” koja govori o 14 porodica iz više hrvatskih gradova, a predstavljena je 6. aprila u Hrvatskom novinarskom domu u Zagrebu. Knjiga je svojevrsni nastavak publicističkog rada autorice, koja je u Makedoniji 1999. izdala knjigu “Stare porodice”, a 2004. zbirku kratkih priča “Tango”.

Osim autorice, o knjizi “Stare makedonske obitelji u Hrvatskoj” govorili su Angel Mitrevski, predsjednik Zajednice Makedonaca u Hrvatskoj koja ju je i izdala, makedonski ambasador Dančo Markovski, Vasil Tocinovski, šef Katedre za makedonski jezik Sveučilišta u Rijeci i Zdenko Duka, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva. Knjiga se sastoji od iskaza članova obrađenih porodica, štampana je na makedonskom i hrvatskom, a plan autorice i Zajednice je da se štampaju još dva izdanja o drugim makedonskim porodicama koje žive u Hrvatskoj više generacija. Predstavljanju knjige prisustvovali su i glumica Kostadinka Velkovska i Sanda Langerholc Miladinov, supruga pokojnog urednika na Radio-televiziji Zagreb Angela Miladinova. N. J.

 

Stogodnjak (55)

22. 4. – 29. 4. 1911: prigodom Uskrsa list “Srbobran” objavljuje ovu čestitku: “Svima prijateljima i pravoslavnim Srbima čestitamo svijetle praznike Vaskrsenija i kličemo: Hristos vaskrse! Vaistinu vaskrse!” Tim je povodom u srpskoj pravoslavnoj crkvi u Zagrebu  upriličena liturgija s pojanjem. Nastupio je mješoviti kor Srpskog pjevačkog društva, a izvedene su kompozicije Stankovića, Bortnjanskoga, Radhartingera i Verbackoga.

* Žestoki pristalica bana Tomašića, stanoviti Mihailo Medaković, koji je u službenom glasilu vlade “Narodnim novinama” objavio da “Svetozar i Adam Pribićević imaju cigansku ćud” dobio je ono što je tražio. Pribićevićeve pristalice mu odgovaraju: “Mihailo Medaković je bolestan i neubrojiv čovjek, i mi njegova buncanja ne bismo uopće ni zabilježili. Osvrćemo se na njih, jer izlaze u službenom listu, koga izdržava čitava zemlja. A u službeni list ne ulazi nikakva politička stvar bez znanja bana Tomašića… Mi nemamo ništa protiv toga, da g. Tomašić pušta u službeni list ovakve lične inzulte, jer nemamo čega da se bojim. Ali onda neka g. Tomašić bude pripravan na revanš…”

* U Kozaperovici, kotar glinski, umro je lugar i posjednik Josif Banjanac. U vijesti o njegovoj smrti još se kaže: “Pokojnik je bio dobar Srbin, odani član Srpske samostalne stranke, zauzimao se za sve srpske ustanove, bio je prijatelj naroda i nada sve dobar čovjek…”

* Na putu iz Banja Luke prema Zagrebu, gdje je trebao nastupiti, u vlaku je, u vagonu broj 376, okraden narodni pjevač Petar Perunović. Ukradena mu je knjiga-spomenica crvenih korica, s tekstovima pjesama koje pjeva. Stoga preko novina upućuje javni poziv: “Mole se šefovi željezničkih stanica, odnosno onaj ko je bude našao, neka to javi hotelijeru u Prijedor ili srpskom pjevačkom društvu. Nagradu će dobiti pristojnu. Knjiga nema osim za mene nikakve vrijednosti.” A jedna druga molba glasi: “Ako ko od štovanih čitalaca našeg dragog Srbobrana ima 80. broj iz godine 1907. učtivo ga molim da mi isti pošalje franko, a ja ću mu ga sa zahvalnošću vratiti, čim moj podlistak ‘Moja borba’ prepišem, pošto sam koncept izgubio…”, piše učitelj Janko Vranešević.

Đorđe Ličina