Rekli su nam: Sutra idete za Gračac

Fotografije: Jovica Drobnjak

U strahu od muslimanske vojske, Kakanj sam napustio u lipnju 1993. Do listopada sam izbjegao u Vareš, a kraj godine dočekao sam u Čapljini. Otamo sam stigao u izbjeglički centar u istarskoj Pineti, gdje sam boravio do rujna 1994. Nakon toga sam prebačen u izbjeglički centar Borozija u Savudriji, gdje sam dočekao “Oluju” i kraj rata. Početkom studenog 1995. završio sam u Gračacu – priča 72-godišnji Ivo Juko.

Izbjegličkih godina prisjeća se dok sjedimo u dvorištu kuće njegova rođaka Joze Juke, bivšeg rudara iz Kaknja, koji je uz suprugu Anu jedan od oko 1.500 bosanskih Hrvata naseljenih nakon “Oluje” u općini Gračac.

Ti ideš u onu, ti u onu…

– Jednog nam je dana upravitelj izbjegličkog centra Borozija kazao: “Sutra idete za Gračac.” Nikad nisam čuo za Gračac, al’ što je tu je, tko te onda pitao što ti odgovara, a što ne. Išli smo u dvije ture; u prvoj je krenulo deset autobusa. Istovarili su nas na autobusnoj stanici u Gračacu – govori Ivo, koji je do rata radio kao mesar.

U gotovo praznom mjestu, iz kojega su pred  “Olujom” pobjegli gotovo svi stanovnici, uglavnom Srbi, valjalo je započeti novi život. U gradiću je ostala tek nekolicina, uglavnom starijih mještana. U Gračacu ih je, priča Ivo, dočekala Željka Drlja, tadašnja tajnica općine.

– Pročitala nam je brojeve kuća u koje ćemo se useliti. Ti ideš u onu, ti u onu, i tako redom. U kući u koju sam ušao sa ženom i kćerkom, koja je danas u Švedskoj, zatekao sam ovce, kokoši i krmad. Vode nije bilo, a ni namještaja: sve je bilo, da oprostite, usrano. Našao sam tek ormar. Za stanovanje u toj kući dobio sam privremeno rješenje od općine. Kad je Agencija za pravni promet i posredovanje nekretninama (APN) kasnije otkupila kuću, mogao sam odahnuti. U to vrijeme osjetio bih gdjegdje još blagi miris baruta, pomiješan sa smradom krepanih životinja. Nekoliko vojnika i policajaca tog je studenog 1995. hodalo cestom. Teško zemlji po kojoj vojska prođe – kaže Ivo Juko.

Madrac za spavanje našao je u drugoj napuštenoj kući, a ohrabrio ga je tamošnji svećenik koji mu je poručio da ako neće on, uzet će ga netko drugi. Priča nam Ivo da su napuštene kuće koje je zatekao nakon dolaska uglavnom bile nedirnute. Bile su spremne za prve planske useljenike, izmučene dvogodišnjim seljenjem i svakodnevnom prognaničkom borbom za preživljavanjem. Tako su novi naseljenici u Gračacu, kao i u mnogim drugim gradićima koji su do “Oluje” bili u sastavu tzv. Republike Srpske Krajine, ni krivi ni dužni radikalno izmijenili etničku sliku tih prostora, što će zasigurno pokazati i najnoviji popis stanovništva.

Planovi za izmjenu demografske slike tih prostora dadu se iščitati iz stenograma s tajnog sastanka održanog na Pantovčaku 23. kolovoza 1995, što ga je još 2003. objavio “Feral Tribune”, a odavno je u posjedu Haškog tužilaštva. Navest ćemo tek Tuđmanove riječi s tog sastanka upućene okupljenoj vojnoj vrhuški. “Imamo kao što vidite, usprkos svemu tome, kakve sam vas imao i kakvi smo, stvorili smo vojsku kojoj se dive. Prema tome, riješit ćemo i to”, kazao je Tuđman, čije riječi upućuju na buduće stanje na pustom oslobođenom području.

Sve je to ljudima poput Joze Juke zasigurno nevažno, niti je u vlastitoj muci o tome mogao previše razmišljati. Kaže nam da je Gračac Kakanj u malom. Procjenjuje da u njemu živi oko 60 posto prognanih Hrvata iz Kaknja. Dok govori podsjeća na lik Ahmeta Šabe, junaka Selimovićevog romana “Tvrđava”, kojemu je svaka nepravda jednaka, a čovjeku se čini da je najveća ona koja je njemu učinjena. Jozo je jedan od rijetkih koji se početkom rata u središnjoj Bosni nije našao u progonstvu.

– Veći sam dio života proveo pod zemljom negoli na zemlji. U rudnicima, od Kaknja preko crnogorske Šuplje stijene i Sanskog Mosta do slovenskog Trbovlja, radio sam pune 32 godine. Kad su prvi Kakanjci došli u Gračac, ja sam bio na dubini od 1.500 metara u rudniku u Njemačkoj – priča Jozo.

Sve je bilo devastirano

Prognaničkog puta prisjeća se njegova supruga Ana. Govori sjetno i zamišljeno, između rečenica nerijetko uzdahne.

– Prvo sam izbjegla u Vareš, a otamo sam prebačena u Pinetu, pa u Klanu, izbjeglički kamp kraj Rijeke. Nakon toga sam s dvojicom sinova otišla suprugu u Njemačku – priča.

Prvi je u Gračac stigao jedan od njihovih sinova, koji će kasnije poginuti u automobilskoj nesreći na obližnjoj cesti.

– Zašto baš u Gračac? – pitamo.

– U Gračac su već stigli Juke, iz naše familije. Sin je otišao u općinu i kazao im da je našao neku kuću, i eto, onda je došao muž, nakon njega i ja. Nismo se dugo zadržali u prvoj kući: pojavio se vlasnik, zatražio povrat imovine, a sin za tu kuću nije imao nikakvo rješenje. Onda smo se preselili u ovu u kojoj smo i danas – kaže Ana Juka. Bilo je to u lipnju 1997; prvi dodir s Velebitom bio joj je sumoran, a i danas se teško miri sa životom podno planine.

– Nit’ sam čula za Velebit nit’ za Gračac. Mjesto je tada izgledalo – nikakvo. Sve je bilo devastirano, jer kad je vojska naišla, sve je isprevrtala, a odnijela ono što je valjalo. Kuće su bile otvorene, živine u njima. Da mi nije sinova groba, išla bih za Kanadu, kao i drugi – govori Ana.

Njezin suprug kaže da mu je najteže što i nakon petnaest godina stanuje u tuđoj kući, a vlasnik za nju traži čak 90.000 eura. APN je nije otkupio, kako je to prethodno radio, već pregovara s vlasnikom koji je u Srbiji.

– U kuću sam uložio 100.000 kuna. Ponovno sam uveo struju i vodu, radio stolariju, potrošio ušteđevinu. Niti jedna dvokatnica u Gračacu nije prodana za više od 50.000. Ova je, kao što vidite, prizemnica, evo pogledajte na što je sličila kad smo ušli u nju – pokazuje Jozo fotografije kuće.

– Mi smo ovdje samo ubačeni – dodaje Ana.

Što bi se dogodilo da nije bilo zbjega ovdašnjih mještana? Zašto su napustili svoje kuće, zašto su Kakanjci otišli iz svojih?

– I Srbi su isto protjerani, kao i mi. “Oluja” se spremala, ljude je otjerala politika, tko će znati. Bilo je i onih koji su ostali, onda se, kako je došla vojska, svašta događalo, kako ovdje tako i kod nas u Bosni. U ljude se uvukao strah, propaganda je to bila – govore uglas.

U društvu Tonija Marčića, zamjenika općinskog načelnika i predsjednika Udruge naseljenika Gračaca, obilazimo gradić. U centru mjesta vidljive su nove kuće napravljene za povratnike Srbe, u koje se malo tko vraća. Bivša metalna industrija je također prošlost, bivše poduzeće Šimecki isto tako. Rade samo deponij reciklažnog otpada, stovarište građevinskog materijala i pogon za preradu ribe koji ponajviše zapošljava žene.

Centar prodan, selite se…

– U međuvremenu su izgrađena dva naselja za naseljenike iz Bosne, Naselje 1 i Naselje 2. Planira se još jedno – priča Marčić, koji je u Gračac došao iz Njemačke krajem 1997.

Obilazimo ta dva naselja: u jednom je sagrađeno 25, u drugom 48 kuća. Pravljene su tipski, za troje do petero članova. Marčić nam kaže da je u Gračac prvo stigla organizirana skupina prognanika iz izbjegličkog centra Pineta kraj Novigrada. Zadnji naseljenici su došli krajem srpnja 1998.

– Do tog vremena davala su se privremena rješenja za korištenje napuštene imovine. Većina je dobila rješenja na kojima je pisalo da to nije za stalno i da se prema imovini ponašaju pažnjom dobrog gospodara. Postojao je i mali broj rješenja koja su bila na deset godina, a koja je potpisao Jure Radić, tadašnji Ministar obnove i razvitka. Ta su rješenja dobili oni koji su prvi pristigli i danas su ona pravomoćna te su ti ljudi nakon deset godina postali vlasnici nekretnina – kaže Marčić.

Bilo kako bilo, mnogi u Gračacu još nisu riješili svoj stambeni status: neki su dobili zemljište pa sami grade, dio je kupio kuće vlastitim novcem. Iako je APN davno prestao otkupljivati kuće, u njihovom je vlasništvu još uvijek šest-sedam objekata koji nisu useljeni.

Stambeno pitanje uspjela je riješiti obitelj Tomas, zahvaljujući glavi obitelji, Luki, hrvatskom branitelju i invalidu rata koji je kuću dobio od države. U tu kuću prvobitno je bila smještena njegova sadašnja supruga Danijela. Rođena je u Bugojnu, a u Gračac je kao 18-godišnjakinja došla iz Borozije. Jedno je vrijeme kao maloljetna bila u postrojbama HVO-a.

– Došao nam je predstavnik centra i kazao da se moramo seliti, jer je centar navodno prodan… – počinje Danijela.

– Tko je njemu to naredio? – prekidamo je.

– Vlast mu je rekla, tko drugi – ubacuje se Luka.

– U Gračac sam došla 8. studenog 1995. Zima, hladno, snijeg do koljena. Nismo htjeli izaći iz autobusa, tražili smo da nas vrate nazad. Sami smo na kraju birali kuće, u kamion smo natovarili vojnički krevet, ormar. Kuća je bila nedovršena, imala je kuhinju i sobu, nije bilo struje, vode… – priča Danijela, majka dvoje djece. Supruga je upoznala desetak dana nakon dolaska, u lokalnom kafiću. Ubrzo su se oženili i dobili prvo dijete.

– Još prije 1991. bio sam u postrojbama HOS-a. Nakon toga, cijeli sam rat proveo u Vojnoj policiji. Nakon “Oluje” moj je teren bio od Gospića do Knina, a prvenstveno smo održavali red i mir u Gračacu – priča Luka.

Kanada, zemlja obećana

Kaže da su kuće u Gračacu bile sačuvane, da je svega dvadesetak projektila palo na gradić; u netom napuštenim kućama još su radile vešmašine, iz lonaca se pušio grah. Ljudi bi prije bijega porazbijali špine, a Luku je zatekao minirani šaht od vode. Povezuje to s bivšim vlasnikom kuće, Dragomirom Babićem zvanim Gelipter koji je, kaže, na tjeralici zbog oružane pobune i ugrožavanja cjelovitosti države. Za njega ni stariji mještani nemaju lijepih riječi: sklon alkoholizmu od kojeg se liječio – pokazuje papire o tome nađene prilikom čišćenja kuće – pravio im je probleme.

Zbog nedavne presude generalima Luka je tek djelomično šokiran.

– Ratovao sam s njima. Mislim da su žrtvovani. Mi smo nakon “Oluje” dobili pisanu zapovijed, potpisanu od ministra Gojka Šuška, da ne diramo civile, da im pomognemo koliko možemo – priča Luka.

– Stanje na terenu kasnije je pokazalo nešto drugo. Mnogi su civili stradali, kuće su zapaljene – odgovaramo.

– To je kriva visoka politika. Ja sam hrvatski branitelj i meni je više ovdje pomogao Srbin nego Hrvat. Iako sam sva prava ostvario kao hrvatski branitelj, svima mogu pogledati u lice.
Moji su korijeni iz Drinovaca, iz Hercegovine, pa bih prema nekim tumačenjima trebao biti najveći koljač. Moja susjeda Srpkinja, baba Marija, kod mene dolazi na kavu – govori Luka.

Danijela kaže da je pet-šest mladih obitelji iz Gračaca otišlo za Kanadu. Već smo čuli, o Kanadi se naveliko priča među bosanskim Hrvatima. Možda je to mnogima nova karta za sreću.

Demografska slika nekad i sad

Prema prijeratnom popisu stanovništva, općina Gračac imala je 10.434 stanovnika, a obuhvaćala je i općinu Lovinac. Srbi su činili 80,22 posto, Hrvati 16,26, a ostali 3,52 posto. Prema posljednjem popisu iz 2001, općina Gračac imala je 3.923 stanovnika od koji je u samom mjestu živjelo njih 2.689. U općini je bilo 57,6 posto Hrvata i 38,8 posto Srba. Danas više od polovice stanovništva čine naseljenici iz središnje Bosne, a osim onih iz Kaknja, tu su još Hrvati iz Bugojna, Travnika, Zenice, Viteza, Žepča…