Samovar, sjekira i bejzbolska palica

Moderno slovensko kazalište ima tu zemljopisnu sreću što se nalazi dovoljno daleko od nesretnih trauma ovih prostora, a s druge je strane dovoljno blizu i Balkanu i Evropi. Takva pozicija omogućava mu da može osluškivati sva tektonska podrhtavanja kojih na ovim područjima nikada ne fali i da u isto vrijeme ima komfor elegantne distance prema socijalnim lomovima svih fela. Kako ti lomovi predstavljaju i najzanimljivije teme za “daske koje život znače” a ne događaju se u vlastitom dvorištu, onda današnje slovensko kazalište ima privilegiju da se s demonima pojedinca i društva poigrava koristeći dostignuća evropskog teatra. Ono što je dobro za sve nas jest da su te fantazije slovenskog teatra u pravilu vrlo solidne, estetski moderne, ponekad briljantne. Dokaz za vrijednost ovog kazališta je, na primjer, činjenica da trenutno nekoliko slovenskih redatelja režira u Hrvatskoj, što obratno nije slučaj: Vito Taufer radi u HNK-u, Mateja Koležnik u “Gavelli”, Jernej Lorenci u ZeKaeM-u, a Dušan Jovanović u Splitu.

Kazališni laboratorij

Tipičan primjer uspješnosti tog kazališta sa sunčane strane Alpa je Slovensko mladinsko gledališče (SMG) iz Ljubljane, koje se sa svojim predstavama naputovalo po svjetskim festivalima malne više nego svi ostali postujugoslavenski teatri zajedno. To je ona vrsta kazališnog laboratorija od kojeg ne puca glava, nego se eksperimentira i s estetikama i sa scenskim junacima, od Pipi Duge Čarape do Dragana Živadinova i njegovog “svemirskog teatra”.

Ovih je dana SMG gostovao u ZeKaeM-u s nekoliko predstava, a mi ćemo se koncentrirati na dvije. Prva je “Zločin i kazna” prema antologijskom romanu Dostojevskog i u režiji Diega de Bree, u kojoj možemo vidjeti sve karakteristike moderne slovenske kazališne škole. Redatelj De Brea ne bavi se puno opisom Raskoljnikovljevog zločina, ne zanimaju ga socijalne nejednakosti carske Rusije ni duga moralna raspredanja jednog bivšeg studenta. Ono što vidimo od tog metafizičkog romana rijeke jest sat i pol zgusnute izvedbe, koja se pretvara u sliku-fresku na kojoj dominiraju iskežena lica čovjekovih mračnih stanja. U tom smislu, kazalište je svedeno na bitne znakove, a scenografije praktički nema: na pozornici su stol, samovar i sjekira. Glumci ne igraju svoje društvene uloge nego se u oštroj, koncentriranoj ekspresiji pretvaraju u ono (loše) što vidimo kada s nas spadne glazura pristojnosti i kulture.

Gdje su u svemu tome ubojstvo starice i Raskoljnikovljev zločin? Ta precizna vizualna slika materijaliziranih ljudskih osobina, zla i dobrote, patnje, ludila i žrtve, koju neprestano vidimo na pozornici, tjera nas na razmišljanje. Pred tom slikom, u odnosu na zločin i opraštanje, mi smo potpuno jednako udaljeni i od Boga kao i od naše perverzne civilizacije. Za takvu imaginaciju potrebni su glumci koji su samo jednom nogom u realizmu, a drugom u discipliniranoj i zatomljenoj ekspresiji koja od njih pravi dijelove jednog fantazmagoričnog i zastrašujućeg ljudskog panoptikuma. Ledena jeza koja nas podilazi od pogleda na tu savršeno naslikanu tamnu stranu ljudske esencije najveća je vrijednost ove predstave.

Zaumni kabare

Predstava “Paklena naranča” nalazi se na drugom polu slovenske škole intelektualizma i estetskog šarenila. Svi se sjećamo tog intrigantnog Kubrickovog filma i proročke knjige Anthonyja Burgessa. Tema besmislenog nasilja, zlog pojedinca u zlom društvu institucionalne represije jasno je podvučena i u knjizi i u filmu, nakon kojeg se ne spava mirno. Danas se to nasilje događa od Atene do Tripolija, od Londona do Islamabada, ali kontinentalne rubove Evropske unije ono još uvijek ne zahvaća. Zato je u predstavi “Paklena naranča” ljubljanskog SMG-a to nasilje tek važna tema na dnevnom redu, ali ne i razlog za predstavu u vlastito ime. Redatelj Matjaž Pograjc ironično će se postaviti i prema današnjoj civilizaciji, i prema redu i poretku, i prema njegovim odmetnutim sinovima. U predstavu će ubaciti i lutke, koreografirano nasilje, bejzbol palice i neki zaumni kabare, ali…

Zagrebačkoj publici bilo je teško uspostaviti značajniju vezu s tom predstavom dok joj još u ušima zvone zahtjevi protiv Vlade koji su do jučer izvikivani na trgu. U općim mjestima velikih problema, uz moderni scenski instrumentarij i rukopis, leži snaga današnjeg slovenskog teatra, a ne u propitivanju dnevno aktualnih pitanja. Između “Zločina i kazne” i “Paklene naranče” savijen je luk SMG-a i slovenskog teatra: on je vrlo kvalitetan, ali često nije provokativan.