Saplitanje o egzistenciju

Svako vrijeme ima svoje dramske pisce i svoje kazalište: nekada su aktualni Miroslav Krleža ili Tennessee Williams, a nekada Shakespeare ili Brecht. U današnje vrijeme, koje često živimo kao apsurd ili nered egzistencije, ponovno se vraćamo Nikolaju Vasiljeviču Gogolju. On je tako dobro razumio vrijeme koje je iskočilo iz zgloba i ljude koji, slikovito rečeno, neprestano žive u prekratkim odijelima.

Sve zemlje, od Vardara do Triglava, u posljednjih su pet godina igrale Gogolja i po nekoliko puta, htijući pokazati da je taj gorki smijeh kroz suze temeljno osjećanje današnjice. Godina 2009. bila je na svjetskoj teatarskoj razini, ne bez razloga, proglašena Gogoljevom godinom, a u Rimu je održana velika međunarodna konferencija o ovome piscu.

Aluzije na dublji apsurd

Na valu te aktualizacije, još je jedan Gogoljev tekst, “Ženidba”, ovih dana premijerno izveden u zagrebačkom Dramskom kazalištu “Gavella”: nakon prštava i turbo-ironična ZeKaeM-ova “Revizora” na početku godine, ovo je čitanje Gogolja u režiji Mateje Koležnik na površinu izbacilo sve poznate karakteristike genijalnog pisca.

Prvo, Gogolj nije otac kazališnog realizma nego nadrealizma, što je presudno važno za današnje vrijeme. Tako su junaci “Ženidbe” ljudi oko nas, no puno je važnije to što je riječ o crnoj groteski situacije, a ne realističnoj komediji karaktera. Likovi prosaca – jedan je mali činovnik, drugi trgovac, a treći umirovljeni pomorski oficir – daleko više govore o našem nesnalaženju u sadašnjosti, nego o realnom socijalnom statusu aktera. Taj nerv gubitnika, koji imaju ljudi stabilnih karijera iz Gogoljeva komada, govori o depresivnosti današnjih ljudi, koji se osjećaju jadno i na gubitku što god radili.

Drugo, Gogoljeva komika nije geg, iako bi se moglo pomisliti da jest, nego apsurd koji proizlazi iz neuspjeha sasvim normalnih odluka. Ljudi se sapliću na pozornici, padaju s kreveta i skaču kroz prozor ne zato da bi to bilo smiješno, nego zato da bi se iznenadnim incidentom aludiralo na puno dublji apsurd. U “Ženidbi” nitko neće proći dobro: ni prosci, ni djevojka za udaju, ni navijači sa strane, iako bi bilo sasvim normalno da se cura konačno uda. Na kraju će ostati samo san, pusta maštarija djevojke u vjenčanoj haljini, zajedno s udvaračima iznad kojih plove bijeli oblačići. Negdje kao da su se zagubila nadanja svih zainteresiranih za svadbu: redateljica je ostavila gledateljima da sami razmisle o tome gdje su se raspršila čovjekova vjerovanja o sretnom životu.

Ruska “obitelj Adams”

Za Gogolja su ljudi tužna i egzistencijalno nespretna bića u vremenu koje radi protiv njih, a   ta misao nikada nije bila aktualnija nego danas. Zato se u “Ženidbi”, kako ju je zamislila redateljica Mateja Koležnik, ne insistira naročito na gradaciji zapleta s proscima. Hipertrofiranost u ponašanju likova polako kreira atmosferu neurotičnog svijeta u kojem živimo i u kojem se bezglavo trudimo oko nečega što već u startu nosi klicu neuspjeha. Cijela nam se priča polako uvlači pod kožu, dok nas neka ruska “obitelj Adams” podsjeća na današnje vrijeme u kojem, po definiciji, nitko ne može biti sasvim normalan.

Gogolj je često u svojim komadima rovao po karakternim slabostima svojih junaka, ali u “Gavellinoj” “Ženidbi” to nije bilo potrebno: galerija onemogućenih i tužno komičnih likova promiče pozornicom i nije nužno tražiti im posebne greške. Takve junake Vladimir Nabokov naziva “patetičnim ljudskim bićima, izgubljenim sred Gogoljeva košmarnog, neodgovornog svijeta…”

Treća važna odrednica ove predstave je “Gavellin” glumački ansambl koji se, za razliku od vremena psihološkog realizma, danas posebno ističe u komadima pomaknute stvarnosti i apsurdnih likova. Treba pohvaliti cijeli ansambl: to su Dijana Vidušin, Dubravka Miletić, Jelena Miholjević, Franjo Dijak, Ozren Grabarić, Sven Šestak, Nenad Cvetko, Đorđe Kukuljica, Filip Križan i, nakon dugo vremena, Boris Buzančić.

Sve u svemu, Gogoljeva “Ženidba” nije toliko voluminozna kao npr. “Revizor” ili “Mrtve duše”, ali ona na “Gavellinoj” pozornici dobro oslikava važne psihološke detalje današnjeg vremena. Danas bi se ljudi zainteresirali za Hamleta samo ako bi ga igrao pobjednik Big Brothera, kaže redateljica Mateja Koležnik, želeći naglasiti aktualni problem ignorantske ležernosti i nevažnosti: značenje “Ženidbe” je u tome što je problem ljudske nevažnosti akcentirala kao važno pitanje današnje epohe.