Šengen za hranu

Da i za hranu postoji šengenski režim, istina nepisani, doznali smo nedavno i na egzaktan način. Naime, slovačka je Udruga za zaštitu potrošača objavila nalaze istraživanja o kvaliteti namirnica u osam zemalja, članica Evropske unije. U dvije tzv. stare članice (Njemačkoj i Austriji) i šest tzv. novih članica (Mađarskoj, Slovačkoj, Poljskoj, Češkoj, Bugarskoj i Rumunjskoj), analizirani su sljedeći proizvodi: čokolada “Milka”, papar i crvena mljevena paprika marke “Kotanyi”, “Nescaffe Gold”, kava u zrnu “Jacobs Kronung”, kava espreso marke “Tchibo” i napitak “Coca-Cola”. Prvi nalazi govore, a to je potvrdio i voditelj slovačke Udruge Miloš Lauko, da kvaliteta istraživanih proizvoda varira i to na štetu novih članica EU-a.

– Ni u jednom proizvodu koji je bio analiziran nije utvrđena niža kvaliteta na policama njemačkih ili austrijskih dućana – kaže Lauko.

Bugarima mogu i aditivi

Krene li se od boljih rezultata, na vrhu je švicarska čokolada, čija kvaliteta u navedenim zemljama ne varira. Po nalazima, vrlo je velik problem s kvalitetom crvene paprike “Kotanyi”, jer taj proizvod pokazuje najveću kvalitativnu diskrepanciju od zemlje do zemlje. Tako je ta paprika standardne kvalitete u Austriji i Mađarskoj, ali već se u Bugarskoj otkriva da ima deset posto neželjenih aditiva, da joj je granulacija loša i da vlažnost ne odgovara standardima. Također, otkriveno je da u bugarskom kilogramu tog proizvoda ima nešto više od 108 grama ekstrakta paprike, dok u Austriji isti proizvod sadrži 140 grama ekstrakta.

Najviše je komentara izazvao nalaz da je omiljeno piće mladih naraštaja, “Coca-Cola”, nejednake kvalitete na istoku i zapadu Evrope. Dijelom je to rezultat, kako je ustvrdilo istraživanje, toga što se za istočno tržište izoglukoza radi od jeftinijega kukuruza, a za zapadno se piće šećeri standardnom saharozom. Ibolya Szabo, šef “Coca-Colina” pogona za Evropu, brani se riječima da se “Coca-Cola” proizvodi po jedinstvenom receptu za sve, starom 125 godina: “Istina je da u različitim zemljama koristimo različite zaslađivače, ali to nipošto ne bi smjelo utjecati na kvalitetu proizvoda”.

Varira i kvaliteta “Nescafea”. Korporativni šefovi iz Nestlea, čiji je “Nescafe” dio, odmah su skočili, pa je Martin Walter, braneći kompaniju, rekao da “mogu postojati razlike zbog različitog načina prženja ili drukčije boje kave, a i okus ovisi o tome radi li se o arabici ili robusti ili pak njihovoj mješavini”.

Kako god bilo, slovačka Udruga za zaštitu potrošača nalaze planira poslati u Bruxelles i dodatno pojačati lobiranje kod evropske vlade da obaveže proizvođače da se kvalitete navedene na deklaracijama pridržavaju u svim zemljama jednako, neovisno o tome jesu li na istoku ili zapadu Evrope. Inače, EU ima vrlo razrađena pravila oko zaštite potrošača i nekoliko deklaracija kojima se definiraju njihova prava, počevši od jasnih i preciznih obavijesti o sastavu namirnica na pakiranju proizvoda, do naznaka o tzv. sljedivosti od proizvođača do krajnjeg potrošača, kao i informacije o nutritivnim vrijednostima proizvoda.

Razočarani potrošač

Potrošačka su prava jedna od posljednjih prava pridodanih u katalog ljudskih prava, no u posljednja su dva desetljeća posebno isticana. Možda i zato što je prije dvadesetak godina na istoku Evrope stasala nova generacija vrlo ambicioznih konzumenata, čija je potrošačka praksa, među ostalim, zahtijevala da se pije ona prava, američka “Coca-Cola”; generacija, dakle, koja se ranije redovito osjećala zakinutom zato što je morala trošiti domaće surogate tog napitka, poput “Cockte”. Nadala se, izgleda krivo, da će prilaskom zapadnom svijetu popiti i zapadni napitak.

Ovaj primjer kolonijalne prehrambene politike multinacionalki prema istočnoevropskim potrošačima samo je jedan, i to benigniji, oblik varanja kupaca. Međutim, takvi primjeri stvaraju klimu opće nepovjerljivosti prema onome što jedemo i pijemo. S jedne strane, na tom je nepovjerenju izgrađena cijela jedna prehrambena protuindustrija, koja obuhvaća dijetalnu, lokalnu, zdravu, organsku, vegetarijansku, makrobiotičku, tradicionalnu, niskokaloričnu, gastropatriotsku, izvornu, sporu, bez umjetnih sladila i tome sličnu hranu. Nepovjerljivi su svi oni koji iz, uglavnom, zdravstvenog ili medicinskog razloga misle da je svakodnevnom konzumiranju inherentan rizik. Tu, dakako, dolazi do pretjerivanja, a konačni rezultat je da mnogi postaju žrtve svojevrsne masovne psihoze koja nam nalaže da mislimo kako s nama kao jelcima nešto u samom startu nije u redu. Ili smo pretili, ili potencijalni dijabetičari, ili alergičari, ili ovisnici o ovome ili onome. Što god da jedemo, opasnost vreba. Ako se odmaknemo od tanjura, na globalnom planu pandan kuhinjskim strahovima odgovara različitim zabranama vezanima uz uvoz hrane.

Naša doza sreće

Tu je stvar eskalirala možda najpoznatijom aferom, onom sa zabranom distribucije zaražene britanske govedine sredinom devedesetih godina. Otada, zapravo, ulazimo u epohu permanentnih prehrambenih embarga. Zabrana otočne govedine uslijed Creutzfeldt-Jakobove bolesti trajala je deceniju, ali to svojevrsno izvanredno stanje, vezano uz navodnu ili stvarnu toksičnost hrane, praktički opstaje do danas.

Međutim, od opreznih konzumenata hrane puno je više onih bezbrižnih, posebno s ove strane šengenskog režima. Stoga je naročito bolna spoznaja da nas, istočne Evropljane, kao relativno nove potrošače i kupce posve odane velikim markama, tako besramno lažu i uvaljuju nam bofl. Osim toga, za razliku od razmaženog Zapadnjaka, mi uopće ne tražimo prehrambene restrikcije, mi nismo sumnjičavci i hrana za nas nije izvor opasnosti nego zadovoljstva. Mi, koji se ne odričemo užitka fast fooda, junk fooda, umjetnih sladila i umjetno obojanih napitaka, mi koji smo, dakle, bez ikakvih fobija od hrane, zaslužujemo barem toliko da dobijemo mljevenu papriku ispravne granulacije i našu dnevnu dozu sreće zašećerene pravom saharozom, a ne njezinim lošijim supstitutom.