Šok s motkom

Takva medijsko-politička artiljerija, takav silni angažman na proizvodnji srdžbe i borbenog raspoloženja, naslovne stranice koje vrište od užasa i ratničkih pokliča, televizijski dnevnici u kojima voditelji publici dijele šmajsere i ručne granate, reporteri koji jure za haškim tužiteljima i sucima s noževima umjesto mikrofona, izvjestitelji koji sa suzama u očima raznose eterom “šok i nevjericu”, a u ishodu – svega par tisuća ojađenih ljudi na zagrebačkom Trgu bana Jelačića i njih jedva nekoliko stotina u Splitu i ostalim gradovima, grupice što su se skupa s domoljubnim relikvijama razišle prije nego su se i okupile, u strahu od kiše ili malo jačeg vjetra, Vekić i Sačić koji bulazne u megafone parole bljeđe od izlizanih šahovnica, Kerum u svojem pećinskom izdanju koji na polupraznoj rivi guta samoglasnike, proklinje “urbane Jugoslavene” i gavranovim glasom pjeva neku pjesmicu o sokolovima, dok se slučajni prolaznici cerekaju i razmjenjuju recepture za bojanje uskršnjih jaja… Da sam zloban, pomogao bih se frazom iz asortimana pučke analitike: Džabe ste krečili!

Uzalud ste prosipali uskličnike, pumpali adrenalin i dodavali gorivo na vatru, jer ovdje krvca – kako izgleda – nije proključala, a trebala je. Otkud taj izostanak pare što je morala izlaziti iz ušiju u tolikoj količini da napuni široki televizijski kadar i eventualno bude ovjekovječena helikopterskim snimcima? Da nije došlo do kvara u nacionalnom kotlu? Možda su nam vjekovni neprijatelji – Srbi, Englezi, Europljani, Amerikanci & ostatak čovječanstva – podmetnuli loše baždarene termometre? Jer, tehničkim jezikom kazano, reakcija je u priličnom nesuglasju s intenzitetom nadraživanja. A moguće da i onaj od kojeg se reakcija očekuje samo razmišlja na praktičniji način i za promjenu vodi računa o vlastitom komoditetu: Zašto bih se, dođavola, tako snažno uzbuđivao oko još jedne nepravde nanesene Hrvatskoj ako mi tako snažno poručuju da uzbuđen već jesam?

Sramotna medijska histerija nakon presuda iz Haaga, raskošni festival poricanja i monumentalna obredna žalopojka, nacionalističko brijanje žešće nego u ranim devedesetim – s “Večernjim listom” koji umjesto naslovnih stranica objavljuje idiotske plakate, sadržajem i namjerom slične onima kakve su izrađivali Pavelićevi promidžbeni službenici (jednim na kojem je portret osuđenog vojskovođe uz natpis “Heroj”, a drugim gdje se u vidu letka-ukaza čitatelje opominje da “Hrvatska ima pravo ponositi se pravednim i oslobodilačkim ratom”); ili dnevnikom HRT-a koji 15. travnja pored haške traume i iscrpnog prepuštanja “šoku i nevjerici” ne objavljuje ni jednu drugu vijest, ama baš ništa osim sporta i vremenske prognoze, kao da je svijet stao, a stihija događaja zaledila se u znak poštovanja prema hrvatskoj nacionalnoj tragediji – sve to za profesora novinarstva Stjepana Malovića, čovjeka liberalnih nazora i slobodarskih težnji, ne predstavlja naročiti problem. “Emocije su prevladale”, kaže on, “i stanje duha naroda se prelilo na medije. Ne mislim da je to velika slabost jer mediji ne moraju biti mrtvi-hladni.”

Kao što je obično slučaj s uvidima profesora Malovića, stvari stoje upravo obratno. “Stanje duha naroda”, ma što to značilo, nije se “prelilo na medije”, već se plimni val kreće u suprotnome smjeru, zasad čak bez očekivanih rezultata, ako ne računamo sporadične slučajeve davljenja. A mrtvi i hladni, kada je na dnevnom redu “Oluja”, ionako moraju ostati samo stanovnici neoznačenih grobnica. Što bi to bilo “stanje duha naroda” zapravo nemamo pojma, jer ono čemu zadnjih dana prisustvujemo isključivo je divljanje vodećih novina i televizijskih kuća, te cjelokupne političke garniture – vlasti i opozicije – koja je na temi dijabolizacije Haškog suda neusporedivo kompaktnija nego u Tuđmanovo vrijeme. Terevenka te otuđene klike ne slijedi “stanje duha naroda”, nego ga stvara. Medijski i politički pogoni (a najčešće jedni te isti) u dovoljnoj su mjeri “odlijepljeni” od stvarnosti da im “stanje duha naroda” – uz pomoć teoretičara novinarstva poput profesora Malovića – može poslužiti kao idealna izlika. Naposljetku, zlatna tekovina manipulacije i jest u stvaranju utiska kako ne postoji razlika između medijske propagande i tzv. općeg raspoloženja.

Nije mi na kraj pameti braniti nešto do te mjere odbojno poput “naroda”, naročito u ambijentu gdje kolektivni etički normativi poprimaju svojstva mulja, no ne da mi se ni previdjeti tipični simptom razdiobe odgovornosti: nije “stanje duha naroda” proizvelo ideološko-huškačke plakate na naslovnicama “Večernjeg lista”, nego će ono, po svemu sudeći, uslijediti kao njihova posljedica. Kao što, bez obzira na tzv. opće raspoloženje, makar ono svojski podupiralo kriminalni pohod, nisu svi planirali i provodili etničko čišćenje u “Oluji”: neki su svoju porciju nemorala konzumirali kroz tiho odobravanje, neki okretanjem glave na drugu stranu, neki indiferencijom poslušnih statista, ali sve to – s obzirom na to da je nepodložno kazneno-pravnom tretmanu – nije dovoljno za ocjenu kako su haškom presudom “svi Hrvati proglašeni krivima”.

Plakatni žurnalizam, hoću reći, konkretno je nedjelo s konkretnim počiniteljima. Tradicija je, doduše, da se na ovim prostorima od elementarnih postulata novinarstva odustaje s jednakom lakoćom kao i od Ženevske konvencije, ili od pravde, ili od bilo kakvih moralnih obzira. Umjesto da zrcale zbilju, barem u njenom simplificiranom obliku, mediji odavno emitiraju sliku za koju se očekuje da treba biti rado viđena. Kada u prvi plan iskoče teška domovinska pitanja, na djelu je još i samoobrambeni mehanizam: udio HRT-a ili “Večernjeg lista” u zločinima za vrijeme i nakon “Oluje”, primjerice, toliki je da bi kreativni urednici i udarni komentatori mogli sjediti u Haagu s jednakim legitimitetom kao i oplakani hrvatski generali. Ovako, oni su zatočeni a mi zatečeni, skor je toliko neizdrživ da izaziva olakšanje i potajno zadovoljstvo.

Ta propagandna tijela vjerojatno su pomalo zbunjena. Gdje su ona divna vremena, pitaju se, kada se u punoj fašistoidnoj slozi na splitskoj rivi znalo okupiti i stotinu tisuća ljudi? Gdje su provale uličnoga ludila? Gdje su stvarne tenzije koje će nadmašiti njihove novinske i televizijske imitacije? Zar je konobar važniji od pustolova?

Što, međutim, ako je “stanje duha naroda” još samo zgužvano sjećanje na razne vidove državotvornih prisila? Što ako je uprosječenom hrvatskom građaninu – osim što ne smije javno pisnuti i dovesti u pitanje tabu domovinskog rata – zapravo svejedno i za sudbinu Gotovine, i za srpske žrtve, i za Haški sud, i za Europsku uniju, i naročito za hrvatsku vlast koja računa s njegovom patriotskom predanošću? Zašto bi on vitlao zastavom ako će novinari i političari – kao avangarda novog moralnog srozavanja – to učiniti umjesto njega i obnoviti hrvatske banke bijesa, uz mogućnost da on ostane skriven i statičan, potpuno aktivan u svojem mirovanju? Što ukoliko se doista pita: Zašto bih emotivno eksplodirao zbog još jednog hrvatskog poniženja ako mi poručuju da eksplodirao već jesam?

Njemu je također potrebna žurnalistički uobličena zamjena za “javno mnijenje” da bi saznao što mu je misliti, a najčešće misli nešto posve drugo, utoliko što uopće ne misli. Odluka da ostane u zamračenom gledalištu možda mu se čini ispravnijom nego ikad, pošto je ionako riječ o skupnoj glumi, i pošto će svejedno poslužiti kao alibi za generalne gadosti. Svoj frižider je davno maznuo na oslobođenom teritoriju, i još mu služi, ali svakako nije u prilici dalje tržiti nevolju i ubirati masne profite od romansiranih biografija nacionalnog heroja.

Zar da se punoga srca povede za Vladimirom Šeksom, koji je devedesetih organizirao i oslobađao ratne zločince, pa ih je u sljedećem desetljeću bez milosti “locirao,  identificirao i transferirao”, da bi se danas predstavljao kao njihov jedini kvalificirani spasitelj? Ili da povjeruje Branimiru Biliću koji bi u televizijskom studiju sucu Orieu šestarom kopao oči, samo da mu se zlotvor nađe pri ruci, a točno vidiš da mu se savršeno jebe, i to u uzornoj tragičarskoj izvedbi: što mu se više jebe, to mu je gušća pjena na ustima?

Dobro, može zapljeskati, to ga ništa ne košta. No ukoliko, bez obzira na intenzitet aplauza, razdvojimo gledalište od izvođača, promatrače od počinitelja – kao što to nalaže pristojna sudska praksa – svjedočimo istom starom pokušaju uvlačenja svjetine u udruženi zločinački pothvat, s tim da proizvodnjom konsenzusa rukovode medijska industrija i politička kasta, koristeći široke mogućnosti manipuliranja “stanjem duha naroda”. To znači da devedesete nisu ni zaboravljene ni apsolvirane: naprotiv, upravo su na bogatom iskustvu i tada stečenoj sposobnosti da se ne vidi ono što je očigledno, da se porekne ono što je evidentno, oslonjeni aktualni “šok i nevjerica”.

Nepodijeljena “šokiranost” u medijskom i političkom korpusu ne samo što nije spontana, nego se radi o pomno pripremljenom nastupu, s publikom koja ovoga puta spektakl promatra ispred malih ekrana i ne uzima previše učešća u javnim inscenacijama, te uz korištenje svih pomagala i scenskih rekvizita koji uz to idu. Ono što gledamo je zanimljiv dramaturški hibrid, konsternacija za koju je trebalo izmisliti faktor iznenađenja, nešto kao šok s motkom.