Spekulativno prevladavanje filozofije kao metafizike

Nelagoda u filozofiji

(Dijelovi iz Pogovora)

Milan Kangrga: Spekulacija i filozofija; od Fichtea do Marxa, Službeni glasnik, Beograd 2010. g.

Govoriti o misliocu koji je moj dugogodišnji prijatelj i jedan od mojih najuvažavanijih učitelja i načelnih istomišljenika, pored Gaja Petrovića, Andrije Krešića, Vanje Sutlića, Rudija Supeka, Ljubomira Tadića, Predraga Vranickog i Anta Fiamenga, nekako je znatno ugodnije nego napisati filozofski pogovor njegovom posljednjem filozofskom djelu koje je sada pred nama, dvije godine nakon njegove smrti. Odmah odajem vlastitu pristrasnost, kritici svakako podložnu, tvrdnjom da se zadugo neće dogoditi teorijski kraj interesa za misao ovog osebujnog čovjeka i “filozofa“.^[1] Sve dotle dok Zemljani našeg tla budu čitali Hegela i Marksa. Za inozemce i domaće postmoderniste ne garantujem – njih uspješno “elektronski“ zabavljaju BHL (Bernhard Henry-Levy), Sloterdajk (Sloterdijk) i Žižek! Dakako, jednog filozofa koji se u toj ulozi osjeća nelagodno, budući da već decenijama, zajedno s mnogim velikim misliocima srodne radikalne orijentacije, dijeli osjećanje nelagode u onom polju kulture koje se uobičajeno naziva filozofijom. Za mene lično u ovoj nelagodi u filozofiji nalaze se i Karl Marks (Karl Marx), Niče (Nietzsche), Hajdeger (Heidegger), klasična kritička teorija društva, praksis filozofija u nekadašnjoj Jugoslaviji, ali možda i krug mislioca koji spadaju u “zapadnjački marksizam“ – formulacija koja inače potiče od Morisa Merlo-Pontija (Maurice Merleau-Ponty).^[2] Možda su nju čak i već sasvim izvorno i neregistrirano iskusili i prvi evropski mislioci, na primjer Sokrat i Platon, i to onda kad su bez otpora bili nošeni duhom metafizike kao pripovijesti o “najvišem bivstvovanju“. Ne samo uzgredno, već postojano, Kangrga je na mene prenosio interes za Ojgena Finka (Eugen Fink), s kojim je bio u izrazitim prijateljskim odnosima,^[3] a koji je, pored ostalog, formulisao paradigmu “ontološkog komparativa“ kao temelja svake filozofije kao metafizike. U toj nelagodi sjajno plivaju suvremene postmodernističke figure, što je posebna tema, ali značajna zbog Kangrgine suverene kritike filozofije mišjih rupa u kojima se danas nastanjuje filozofska misao u akademskim zajednicama, a naročito u eskamotažama “medijskih filozofa“ putem elektronskih medija. U stvari, televizija je najopasnija mišja rupa suvremene filozofije, budući da se na njoj ne može kritički govoriti o televiziji (Burdije/Bourdieu).

Nelagoda u filozofiji nije samo izvedenica ili konsekvencija tendencijskog smisla znamenitog Frojdovog (Freud) spisa Nelagoda u kulturi.^[4] Ovdje tek nastaje glavno pitanje svake današnje i buduće analize: da li put Kangrginog kritičkog mišljenja diferencije između spekulacije i filozofije možda ipak može takođe dovesti do nove i neočekivane nelagode, svakako drugačije vrste i razine, i u polju spekulacije? Knjiga koja je pred nama kao da djelimično samosvjesno računa i na tu teorijsku završnicu.

Autor knjige Spekulacija i filozofija, u svome za sada trećem posthumno objavljenom djelu, stavlja na veliku kušnju takoreći čitavo vlastito filozofsko iskustvo. Kakve je prirode to iskustvo? Da li je filozof Kangrga usamljeni robinzonovski lik? Nije. Naprotiv. On je filozof svoga historijskog vremena, budući da prepredeni Hegel vjerovatno ima pravo kad pouzdano tvrdi da je svaka „filozofija njeno vrijeme obuhvaćeno u mislima“.^[5]

Zato moram najprije nešto najelementarnije reći o Kangrginoj knjizi Njemački klasični idealizam, sa podnaslovom Predavanja, koja nedvojbeno ukazuje na osobenu formu autorovog filozofskog iskazivanja njemačkog klasičnog idealizma, ali i na unutarnju višeslojnu vezu sa knjigom Spekulacija i filozofija. I to ne samo kao pripremna i prethodna vježba za sljedeću knjigu. To je, možda, važno za svaku buduću interpretaciju misli Milana Kangrge, jer su njemački klasični idealizam i Karl Marks stalna inspiracija njegovoga filozofskog djela, ta dva filozofska polja u kojima se njegova misao kreće u gotovo u svim knjigama, uz njemu svojstveno i neponovljivo dionizijsko-sokratovsko dijaloško sučeljavanje sa sugovornicima, bilo javno ili privatno.

Odavno je primijećeno da govorna i pisana forma teksta imaju, pored stanovitih srodnosti, i izvanredne mogućnosti neponovljivo različitog i specifičnog izričaja. Rijetki su jezici u kojima se piše onako kako se govori, ali su još rjeđi autori koji pišu kao da govore, kao, recimo, Hajdeger i Derida (Derrida). Kangrgina knjiga Predavanja o klasičnom njemačkom idealizmu^[6] daje prednost govornoj formi na način koji će budući čitatelj radosno pozdraviti, jer riječi u rečenicama, nerijetko izlomljenim eksplozivnim asocijacijama,^[7] nose mišljenje autora kao osobe zbiljski prisutne u tekstovima Kanta, Fihtea (Fichte), Šelinga (Schelling) i Hegela. On je in – kazale bi mlađe generacije. “Ono“ o čemu piše/govori Kangrga nije nešto izvanjsko tekstu, kao kad jedan Derida obrće na sto stranica teksta da bi, na kraju krajeva, ponekad vratio na isto mjesto jednu misao, na primjer V. Benjamina, kad i sâm pokušava da nešto kaže o fenomenu nasilja u historiji.^[8]

Filozof Kangrga iznutra misli unutarnju dramatiku i dijaboliku njemačkog idealizma koja nije iscrpena ni sa Modernom, ni sa tzv. Postmodernom, niti sa još neodređenijom Drugom modernom. Nije sklon nekritičkoj glorifikaciji cjeline filozofskih intencija ovog još uvijek teorijski otvorenog filozofskog iskustva najznačajnije četvorke mislilaca iz fantastično kreativnog i za interpretaciju još zadugo otvorenog polja njemačkog klasičnog idealizma.

Kada se čitatelj približi autorovoj zavodljivoj spremnosti da ipak izdvoji Fihtea u odnosu na razinu argumentiranja prednosti spekulativnog nad filozofskim mišljenjem, iako je kontrolirano oduševljen svim ovim misliocima, odmah se suočava sa argumentima koji idu u prilog kako Kantovom i Šelingovom, tako naročito Hegelovom iskustvu kritičke mogućnosti spekulativnog mišljenja kao možda jedine mogućnosti prevladavanja filozofije kao metafizike.

Diferencija spekulativnog i filozofskog igra centralnu, ali ne i odlučujuću, ulogu već u tekstu Predavanja. Ona nije svodiva na etimologijsko porijeklo diferencije između intellectus i ratio, kao ni na, iz toga porođenu, diferenciju njemačkog idealizma između Vernunft i Verstand. Ona je nešto mnogo više i dublje: tačno razlikovanje ili, suprotno, njihovo maglovito stapanje, imaju za konzekvenciju svagda otvorenu mogućnost spekulativnog mišljenja čovjeka kao samodjelatnog bića slobode ili, sasvim suprotno, nepovratno propuštanje ove šanse u igrama filozofije kao metafizike.

Prevladavanje filozofije kao metafizike svakako je već od Hegelove smrti mišljeno kao velika tema i najveća šansa suvremene filozofije. Ona je uzdrmala i lomila mnoge mislioce, počev od Marksa, preko Ničea i Hajdegera, sve do Frankfurtske škole i sâme filozofije praksisa.

Od 1989. godine, koju neki post-postmodernisti uglavnom tumače kao konsenkvenciju bučne^[9] Liotarove (Lyotard) najave o kraju “velikih pripovijesti“, tema je uglavnom akademizirana i sterilizirana. Ova knjiga Milana Kangrge je prilog kritici principijelnog bespuća suvremene filozofije: zato se ona prvenstveno obraća mladima. Knjiga Milana Kangrge Klasični njemački idealizam artikulirana je u formi šesnaest predavanja, koja su na taj način istovremeno i nastajala i pretapala se u knjigu kroz radnu kooperaciju sa studentima/studentkinjama kao slušateljima i aktivnim sudionicima u ovom događaju tokom ljetnjog semestra 2007. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Krajnje duhovna i duhovita reanimacija i reaktualizacija živog duha kritičkog mišljenja centralnih mislilaca njemačke klasične filozofije kroz razuđenu, dijaboličku i antiinstitucionaliziranu misao Milana Kangrge u ovoj knjizi, tek čekaju na valjane kritičke interpretacije. Vjerujem da će značajnu stimulaciju tome dati objavljivanje Spekulacije i filozofije, s podnaslovom Od Fichtea do Marksa, djela koje je napisano 2006, dvije godine prije Predavanja o Njemačkom klasičnom idealizmu.

 

***

Da li filozofi praksisa pripadaju “fenomenološkom“, odnosno “zapadnom“ marksizmu?

Postoji već relativno skromna literatura o praksisovcima, kako na našim, istovremeno i različitim i istim “stranim“ jezicima, tako i na stvarno stranim jezicima.^[10] Nedavno sam gostovao u Berlinu s predavanjem o odnosu jugoslavenske praksis filozofije i Frankfurtske škole šezdesetih i sedamdesetih godina 20. vijeka.^[11]

Najsuptilniji i najdugotrajniji prijateljski, intelektualni i etički odnos prema praksisovcima imao je upravo Habermas, i to na razne načine i u raznim specifičnim okolnostima. Noviju priliku za tačno iskazivanje ocjene o karakteru i nivou filozofije praksisa iskoristio je sa tri teksta objavljena u zbornicima radova povodom osamdesetog rođendana Gaja Petrovića,^[12] nešto ranije u zborniku posvećenom G. Petroviću Zbilja i kritika^[13] i povodom osamdesetog rođendana Milana Kangrge.^[14]

 

***

Osvrt na životni put

Milan Kangrga rođen je u Zagrebu 1. maja 1923. godine. U tom gradu proveo je čitav svoj život, kao i Kant u Kenigsbergu, osim studijskih putovanja prvenstveno u evropske zemlje, sve do smrti 25. aprila 2008. godine. U mnogobrojnim susretima s njim činio mi se izvornim Zagrepčaninom. To svakako treba shvatiti u kulturalnom smislu. Zagreb je jedna od najznačajnijih prijestonica kulture na Balkanu. Filozofska djelatnost mnogobrojnih generacija filozofa u 20. vijeku i danas predstavlja najdragocjeniji kulturni kapital ovoga grada. Vrhunac tih dostignuća predstavlja zagrebačka filozofija praksisa, u kojoj sudjeluju i sociolozi, politolozi, umjetnici i poslanici kulture svih vrsta. Nihilistički odnos ideologiziranih intelektualaca Hrvatske i nekadašnje zajedničke države u posljednjih trideset godina proći će kao i svaka retrogradna duhovna pojava.

Čak su i neki književnici dali veliki doprinos negatorskom odustajanju od ove kulturalne baštine sričući prva slova filozofske azbuke. Ovdje ću samo spomenuti esejističku pripovjest pisca Mirka Kovača u nedavno objavljenoj knjizi Elita gora od rulje.^[15]

Osnovnu školu, gimnaziju i studij filozofije završava u Zagrebu, a tu brani i doktorsku disertaciju. Već prve filozofske discipline za koje je kao asistent biran 1950. godine, Etika i Estetika, profesionalno određuju njegov intelektualni razvitak. Imao je priliku da više godina boravi u Njemačkoj kao stipendist Humboltove zaklade. Jedan je od osnivača, pokretača i članova časopisa Pogledi, Naše teme i Praxis. Suosnivač je filozofske Korčulanske ljetne škole (1964–1974).

Gostovao je u inostranstvu na mnogim sveučilištima: Hajdelberg, Frajburg, Bond, Minhen, Diseldorf, Prag, Bratislava, Budimpešta, Moskva, Lenjingrad i Kijev. Objavio je veliki broj članaka i u inostranstvu. Prevodio je sa njemačkog jezika Kanta, Hegela, Bloha, Lukača i Markuzea, a sa francuskog Dekarta i Lajbnica. Uobičajeno je u filozofskim krugovima bivše zemlje isticati da je Milan Kangrga jedan od utemeljitelja zagrebačke filozofije praksisa. Historijski je tačno da je Filozofsko društvo Hrvatske osnivač časopisa Praxis i Korčulanske ljetne škole. Međutim, takođe je historijski tačno da je ovaj čitavi duhovni pokret od samoga početka, mada sa zagrebačkim temeljnim akcentom, imao i karakter jugoslavenskog i internacionalnog duhovnog projekta u kome se rađa jedna autentična filozofska inspiracija, u to doba duhovno značajna kao i druge tada i danas aktualne filozofske situacije. Stvarnu povijest praksisovskog duhovnog pokreta sa respektom prema svakom individuumu kao slobodnom čovjeku, tek treba napisati.^[16]

Kangrga je objavio sedamnaest knjiga i desetine studija i članaka na maternjem i stranim jezicima. Knjigu Praksa–vrijeme–svijet preveo je sam na njemački jezik i objavio 2004. godine.^[17] Njegova djela bi se mogla razvrstati u četiri grupe: 1. filozofija Karla Marksa, 2. filozofija njemačkog klasičnog idealizma, 3. etika i 4. politička filozofija (koja obuhvata i njegove raznovrsne do sada objavljene radove iz oblasti njegovog kritičkog javnog angažmana).

Za Milana Kangrgu filozofija je bila način života.^[18] Da ne bih ponavljao ili reinterpretirao šta sam jednom prigodom 2004. godine napisao u jednom tekstu, navešću samo posljednji pasus mog teksta:

Ovdje pristoji i pristojno je reći samo ovo: svojom filozofijom i svojim djelovanjem Milan Kangrga trajno uznemirava sve ’švercere vlastitog života’, a među njima sve poslušnike raznih vrsta, nacionaliste, nacional-socijaliste, fašiste, filozofsko-disciplinarne i disciplinirane uškopljenike posla koji se još naziva ’filozofija’. Sjajno je biti su-vremenik Milana Kangrge kao učitelja, prijatelja i uznemiritelja svega postojećeg.

Struktura i glavne poruke knjige

Već je rečeno da je Milan Kangrga ovu knjigu smatrao svojim najznačajnijim filozofskim ostvarenjem. Artikulirana je u 35 poglavlja uz predgovor, uvod i spisak korištene literature. Zajedno s čitateljima ove knjige, napraviću kraću šetnju kroz prva poglavlja knjige Spekulacija i filozofija. Od Fihtea do Marxa.

a) U začuđujuće kratkom Predgovoru Kangrga podsjeća na poticaj za pisanje knjige od prijatelja i ekonomiste Korčulanina Vedrana Pecotića, koji je pokazivao veliki interes za filozofovo mišljenje da je Karl Marks bio spekulativni mislilac.

Uvidio je da pred njim stoji obiman rad, a prije svega teorijska zadaća dokazivanja sâmog pojma spekulacije, koji igra centralnu ulogu u njegovom pokušaju razumijevanja Marksa kao upravo spekulativnog mislioca – a ne recimo “filozofa“. Pisac naglašava dramatiku u izgradnji ove “velike studije“ koja postavlja pitanja i pokušava dati odgovore o filozofiji i spekulaciji u historiji filozofije tako što suvereno misli da je tema aktualna i značajna jer njome želi da na najdostupniji način izloži “ove životne probleme“. Da, dobro ste pročitali: filozof rješava filozofske probleme kao aktualne životne probleme. Dobro bi izgledalo i obrnuto: kao kritički mislilac i praktički radikalni humanist Kangrga bi mogao reći da životne probleme suvremenog čovjeka razumijeva kao bitno filozofske probleme. Možda je to bliže njegovoj osnovnoj namjeri u ovoj knjizi?

b) U Uvodu se sasvim tačno određuje šta je centralna tema knjige. Bitni zadatak knjige određuje se kao put ka pravom Marksu čija je misao “bitno spekulativna“ (str. 9). Ovdje se, kao i u drugim djelima, autor veoma trudi da se približi pravoj misli Karla Marksa, koja se najčešće ne razumijeva, ne poznaje i falsificira. Potraga za autentičnim i drugačijim Marksom je inače jedna od najbitnijih zadaća filozofije praksisa. Ako se ovlada autentičnim Marksom, dobija se subverzivno kritičko oruđe destrukcije i dekonstrukcije modernog društva i položaja čovjeka kao bića slobode u kontekstu opakih strukturalnih formi nasilja i neslobode. Ako se, s druge strane, uzme u obzir historijski kontekst položaja filozofije odmah nakon Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, koja biva svakodnevno suočena sa službenim staljiniziranim marksizmom, onda se i najmanji otpor takvoj lažnoj slici svijeta mora priznati kao častan i duhovno bitan posao. Ako je, s treće strane, praksisovska znanstvena, politička i moralna usmjerenost ka kompleksnoj kritici staljiniziranog izopačenog marksizma, i tu, u tom polju, dala dragocjen doprinos, onda se nama, suvremenicima svega onoga isuviše dramatičnog nakon 1989. godine, mora postaviti pitanje stanja i granica današnjeg otpora novoj službenoj ideologiji etnonacionalizma u funkciji legitimiranja svih oblika borbe konstituiranja sedam novih suverenih nacionalnih država na tlu bivše Jugoslavije. Knjigom se pomaže čovjeku čitaocu, ako takav još postoji, jer je elektronskom industrijskom higijenom on odavno postao čovjek gledalac opsenarke elektronske slike svijeta, da eventualno pojmi bit Marksove misli kao spekulativne misli. Pa šta je napokon spekulacija, a šta filozofija?

Pitanje se ne može tačno ni postaviti bez odnosa prema svakidašnjem životu. Imao sam priliku da sa filozofom Kangrgom nekoliko puta razgovaram o njegovoj iznenadnoj, mada paradoksalno dugotrajnoj, sklonosti ka filozofskoj rehabilitaciji pojma spekulacije. Izgleda da sam pravio temeljnu grešku. Prvo, zato što Kangrga sasvim ozbiljno utemeljuje razliku između spekulacije i filozofije. Drugo, zato bi bilo tačnije u duhu ove knjige Milana Kangrge postaviti pitanje ne o “filozofskim“ već o spekulativnim razlozima kritičke rehabilitacije pojma spekulacije. Možda bi se tada radilo o kritičko-spekulativnoj kritici Kangrginog postmetafizičkog poimanja suverenog mjesta spekulacije u njegovom mišljenju? To bi bila jedina relevantna razina kritičke analize odnosa spekulacije i filozofije u djelu Milana Kangrge. Da li smo za nju sposobni ukoliko u njegovom duhu problematiziramo njegovu svakako originalnu kritiku filozofije kao metafizike?

U uvodu se filozofija misli kao reprezentant svakidašnjeg života. Takođe se i spekulacija, mada ni sam pojam nije bio do sada pojašnjen, misli kao pojam i problem koji takođe “zadire u naš svakidašnji život“ (str. 9). Oba pojma računaju na epistemološku plodnost polja svakidašnjeg života. U čemu je razlika? Tek lektira čitave knjige objašnjava suštinsku razliku, mada se Kangrga eksplicitno ne nadovezuje na Lefevra i Helerovu.^[19]

Kangrga već na samom počeku knjige smatra da će razliku između spekulacije i filozofije najbolje istražiti polazeći od Marksove epohalne razlike između razmjenske i upotrebne vrijednosti, to jest polazeći od dvostrukoga karaktera robnog oblika koji oblikuje naš svakodnevni život. Autor sugerira da bi puno poimanje razlike moglo pomoći čovjeku u svakidašnjem životu da razrješava ne neke periferne već centralne probleme vlastitog života. Zato bi se možda ova knjiga Milana Kangrge mogla nazvati knjiga za svakoga i nikoga. U svakidašnjem životu neosvješćeno živimo upotrebnu vrijednost, a da se pri tome uopće ne pitamo o načinu i smislu vlastitoga života. Na taj način izostaje nužno pitanje: može li u našem svakidašnjem životu biti i “bitno drugačije, nego što već jeste?“ (str. 10).

Moderni čovjek opterećen je raznim predrasudama i svakidašnjom torturom strukturalnog nasilja. On je napadnut sa svih strana lažnom postvarenom robnom epistemologijom, estetikom i etikom. Ima li bar neka malena oaza u kojoj bi nastajao otpor autonomnih osoba osim sâmih osoba?

U cjelokupnom Kangrginom filozofskom opusu i javnom angažmanu na najživlji način osjeća se prosvjetiteljsko uvjerenje o “čovjekovoj obdarenosti za Bolje“ na osnovu njegove umne sposobnosti da se služi vlastitim razumom:

“Imaj hrabrosti da se služiš tvojim vlastitim razumom.“^[20] Kantovo direktno obraćanje živom konkretnom novovjekovnom čovjeku, a ne čovjeku kao takvom ili pojmu čovjeka, opravdava moj kurziv u gornjem citatu, jer ćemo se kasnije susresti s Kangrginom intervencijom u razloge Kantove upotrebe pojma razuma a ne uma u citiranoj epohalnoj rečenici, što je nevoljni ostatak njegovog prvotnog programa da piše Kritiku čistog razuma, a tek naknadno, takoreći u posljednjem trenutku, mijenja plan i objavljuje Kritiku čistog uma, dok je pitanje filozofskog značenja Kantovog dugotrajnog kolebanja oko naslova ostalo uglavnom netematizirano. Možda bi to kolebanje moglo biti povezano sa ponorom razlike između filozofije i spekulacije iz koga pokušavaju da izađu kako Kant tako i misao Milana Kangrge?

Kangrga ne polazi od nule u ovom poduhvatu. Oslanja se na mislioce “marksističke provenijencije“: Lukača, Bloha, Korša, Horkheimera, Adorna, Markuzea i neke druge, jer se u njihovim djelima nalazi mnogo “istinskih uvida“ u spekulativnu dimenziju njemačkih klasičnih idealista. U polju njemačke klasične filozofije i mišljenja Karla Marksa najdublje je na djelu misao spekulacije. Autor na ovom mjestu suvereno kaže:

Međutim, tematiziranje i radikalno problematizovanje odnosa i bitne razlike spekulacije i filozofije, provedeno u ovom tekstu, originalno je autorovo djelo.^[21]

Sasvim je svjestan da će ovaj poduhvat izazvati raznovrsne pozitivne i negativne kritičke primjedbe, što bi doprinijelo raščišćavanju jednog od bitnih, ako ne i bitnog, najdubljeg problema čovjekovog života u čitavoj (dosadašnjoj) historiji, a ne samo naše sadašnjice.^[22]

Samo temeljita kritika koja cjelinu života i misli o njemu uzima kao predmet raspravljanja u “dimenziji samoosvješćivanja“ može raditi ono bitno: neprekidno postavljati pitanje o smislu života. Spekulacija je upravo taj put u smisleni život u uvjetima otuđenosti i postvarenosti cjeline života. Spekulativni bitni moment života s onu stranu postojećeg misli se istovremeno i kao pravo uvođenje u Marksovu misao kao istinsku samosvijest epohe.

Prvi korak u spekulaciju pravi tek samosvijesno biće koje ne ostaje pri datom već postavlja pitanje o smislu života. Ako je u stanju reći veliko NE! postojećem, onda bi čovjek mogao doći do samog sebe. Već mašta prekoračuje granice danog, što nije slučajno: “Ta ’mašta’ kao ’slutnja’ igra od početka svijeta ne samo veliku, nego odlučnu i presudnu ulogu, jer njome počinje i čovjek i njegov svijet.“^[23]

Revolucija kao re-evolucija

U prvom poglavlju Na početku bijaše re-evolucija autor provokativno tvrdi da je “prvobitni“ čovjek već bio spekulativac, mada to još nije znao, kao ni kasniji starogrčki mudraci koji nisu razdvajali teorijsko i praktičko. U metaforičkom smislu, prvobitni čovjek postaje spekulativac onog momenta kada proizvede sjekiru iz kamena koja mu pomaže da proizvodi najelementarnije uslove vlastitog života. Prije tog akta proizvodnje sjekira nije postojala u prirodnom obliku. U njemu se podudaraju proizvodnja alata-sjekire i proizvodnja sebe sama kao čovjeka (str. 11). Jedan te isti akt proizvodi jedinstvo čovjeka i njegova svijeta. Time ono spekulativno započinje svoj put. Autoru ovdje priskače Marks sa poznatim stavom da ljudi imaju historiju, jer moraju proizvoditi svoj život, i to moraju na određeni način: to moraju pomoću svoje dane fizičke organizacije; isto tako i njihova svijest.

Međutim, već na početku te jedinstvene historije čovjeka i svijeta započinje klasno raslojavanje na osnovu velike društvene podjele rada na umni i fizički, koja bitno određuje strukturu misli koja “naknadno fiksira gotove proizvode“ (str. 15). Svijet se tada pojavljuje kao danost gotovih uvjeta društva i života u cjelini. Filozofija tada fiksira danost i gubi spekulativnu sposobnost za pitanje: “Po čemu nešto gotovo, tj. proizvedeno, jest?!“ (str. 15). Već je tu vidljiv rascjep između filozofije i spekulacije:

Tako se nužno subjekt proizvodnje, kao i svi uvjeti ili okolnosti pod kojima on proizvodi materijalna dobra potrebna za život cjeline društva, odvaja od proizvedena objekta kao proizvoda, a mišljenje je o tome prepušteno “ne-radnicima“ (tj. ne-proizvođačima), u tom slučaju prije svega – filozofima.^[24]

Filozofima zato nužno preostaje metafizika i njeno ključno pitanje: “Iz čega nešto jest?!“, pri čemu jedini odgovor glasi Ex nihilo nihil fit! (Iz ničega ne postaje ništa). Historija metafizike kao filozofije traje tisućama godina sve do Francuske revolucije i pojave njemačke klasične filozofije. Prva je na djelu pokazala ko je i gdje je zagubljeni subjekt svega što jest i što se događa, tj. čovjek sâm. Druga je vratila misao na sam početak, i to kao spekulativna misao koja uviđa da taj tzv. dani svijet mora tek biti proizveden da bi bio takav kakav jeste, ali i kakav bi sada mogao biti. Identitet subjekta i objekta ulazi u duh njemačke klasične filozofije. Kakva je sada veza između metaforičke spekulativnosti prvobitnog čovjeka i njegove sjekire sa prirodom njemačke klasične filozofije?

Odgovor Milana Kangrge je samo naizgled veoma jednostavan. On kaže:

Filozofi sad ne pitaju, jer to nije predmet njihova mišljenja – odvojena od proizvodnje – po čemu jeste to što već tu jest (njem. Da-sein), nego, odvajajući svoju teoriju kao kontemplaciju od proizvodilačke prakse, pitaju svoje – sada par excellence metafizičko “Iz čega nešto jest?!“ – pri čemu jedini odgovor glasi: “Ex nihilo nihil fit!“ (Iz ničega ne postaje ništa). Time se početna spekulacija pretvara u metafiziku ne samo kao način i oblik mišljenja, nego i kao način života.^[25]

Polazeći od Hegelovog stava da je prvi akt od koga polazi čitava historija inteligencije akt samosvijesti, autor smatra da prvobitni čovjek nije još samosvjestan ali to nadomještava besvjesno svojom proizvodilačkom “samodjelatnošću“. Uslov je njegova imaginacija pomoću koje u glavi zamišlja sjekiru:

Na početku bijaše mašta!^[26]

Mašta je izraz slobode, a čovjekov drugi spekulativni organ kao praktički um realizirao je nalog mašte:

A kad je taj um kao bitno praktički proizveo nešto kao proizvod, onda je istodobno nastupio “organ sabiranja i fiksiranja“ u liku raz-uma, koji oblikuje ono što nazivamo predmetima.^[27]

Tako razum koji predmete uzima kao dane čini da već prvobitni čovjek kapitulira pred metafizikom. Kangrga tvrdi da se već dugo pod metafizikom podrazumijeva nešto “apsolutno suprotno od njezina pravog smisla i značenja“ (str. 19), a nešto kasnije kaže:

…filozofija kao filozofija (tj. kao metafizika ili puka teorija), koja sada započinje samo s onim stavom: sjekira je ta sjekira, te se tako zadovoljava tim gotovim proizvodom, a to znači da više ne pita: po čemu je ta sjekira moguća … Spekulacija se pretvorila u filozofiju (kao metafiziku), pa na tome istrajava i ustrajava sve do današnjeg dana. Odatle onda “logički“ slijedi: Najprije je bila (na djelu) spekulacija, a tek onda (ne više na djelu nego samo u mišljenju!) – metafizika.^[28]

Skrivena i indirektna fenomenološka konekcija izvornog mišljenja Kangrge biva sada jasnija: akt proizvodnje sjekire objedinjava svijet i misao o njemu. Moglo bi se smatrati ciničnim da Kangrga bira sjekiru među drugim oruđima kao simbol materijalizacije Huserlovog stava “natrag ka samoj stvari“. Taj cinizam ima funkciju da uzdrma filozofe koji se u njoj švercaju:

Budući, dakle, da filozofija kao filozofija (metafizika) ne pita za podrijetlo, tj. za mogućnost ili bit svega što (naprosto nekako) jest, dakle ne pita za podrijetlo bitka, nego upravo suprotno: starta (započinje nereflektirano) s bitkom kao priusom, što ga ona onda “prekrštava“ u tzv. temelj (njem. Grund), ne vidjevši da je i taj temelj trebao prethodno biti proizveden, da bi uopće bio i da bi onoga nečega (Etwas) bilo, ona se kreće stalno u horizontu postojećega kao takvoga (“danoga“), pa nikada ne dopire do biti (ili srži) same stvari, koju kasnije u najdubljem njezinu određenju Hegel imenuje – “povijesnom stvari“, jer joj je podrijetlo – povijesni čin, dakle samodjelatnost kao sloboda.^[29]

Nije nikako slučajno da na kraju ovog poglavlja u kome započinje istraživanje i argumentiranje razlike između spekulacije i filozofije autor citira Adornov stav da je spoznaja predmeta u njegovoj konstelaciji spoznaja procesa što ga je predmet pohranio u sebe. U modernom pozitivizmu gubi se ova potraga za samom stvari koju predmet čuva u sebi.^[30]

U drugom poglavlju Revolucija kao re-evolucija autor naslov razumijeva u smislu stava da na početku bijaše re-evolucija! Iza ovih stavova naslućuje se jedva onaj Huserlov znameniti poklič, ali i govori o nekim bitnim momentima razumijevanja Marksa kao radikalnog i bezobzirnog kritičara svega postojećeg – svakako prvenstveno preko Markuzea iz prve faze i Đerđa Lukača, koji je bio, čak i po njegovom vlastitom samorazumijevanju, najhegelijanskiji hegelovac među Marksovim filozofskim nastavljačima, naročito iz faze djela Geschichte und Klassenbewusstsein (1923).

Napomena za čitatelje: iz moje obimne i detaljne analize blizu četrdeset poglavlja Spekulacije i filozofije nastojim da izdvojim samo zaključne akcente kroz cijeli pogovor, u korist pokušaja aktualiziranja jugoslavenske filozofije prakse i misli Milana Kangrge. Sve ostalo čitatelj mora sam iskusiti prateći živi, prkosni, izazivački i nadasve tačni jezik Milana Kangrge, iz kojeg izbija osjećaj ne njegovog lakanovskog uživanja već radosti u mišljenju, koju on nesebično prenosi svakom onom ko ne bi da promaši smisao vlastitog života a, naročito, mladim generacijama.

 

***

Da li filozofija prakse ima epistemološku i političku budućnost?

Uprkos nedostatnim znanstveno-istraživačkim rezultatima istraživanja Korčulanske ljetne filozofske škole, časopisa Praxis i više stotina djela užeg i šireg praksisovskog intelektualnog kulturnog pokreta u nekadašnjoj Jugoslaviji, s jedne strane, a naročito uprkos sistematskom zanemarivanju stvarnog filozofskog, socijalno-političkog i kulturalnog značaja ovog pokreta od strane akademskih zajednica svijeta, odnosno znanstvenika srodne orijentacije, s druge strane, mora se postaviti pitanje o značaju, aktualnosti i razvojnim mogućnostima bitnih intencija jugoslavenske praksis filozofije.

Odgovor mora biti u smislu istraživačkog zadatka sistematskog filozofskog i znanstvenog odgovaranja.

U bogatoj raznovrsnosti suvremenog filozofskog orijentiranja teško se snalaziti. Ponekad neki vrsni filozofi, pritiješnjeni obavezom da jasno i kratko odgovore na ovo pitanje, naprave veliki korak. Tako je učinio i Ričard Rorti prilikom privatne posjete Sarajevu u predavanju pod naslovom “The Current Movements in Contemporary Philosophy“ (oktobar 2005).^[31]

Nasuprot uobičajenoj podjeli suvremene filozofije na analitičku i kontinentalnu filozofiju, Rorti predlaže distinkciju tekućih kretanja u suvremenoj filozofiji između problemski orijentirane filozofije i historicističke filozofije. Problemski orijentiranu filozofiju dijeli na naturalističku i kvijetističku filozofiju. Historicističku filozofiju Rorti dijeli na reformističku i radikalnu. Ovu podjelu objašnjava kontrastom između Marksa i Mila. Prvi je revolucionar, dok je drugi reformist. Habermasa smatra vodećim reformističkim filozofom unutar historicističke tradicije.

Kada sam jednom prilikom putem e-maila upoznao Habermasa sa tekstom tog predavanja, on je, posljednjih decenija inače u velikom intelektualnom prijateljstvu sa Rortijem, rekao da on samog sebe smatra “radikalnim reformistom“, što je potvrdio u nekim intervjuima.

Danas postoje stanovite teškoće u pogledu iznuđenih definitivnih ocjena bitnog karaktera filozofske misli najvećih današnjih filozofa. Sām Habermas je nedavno kompleksno progovorio o vlastitom samorazumijevanju svog teorijskog djelovanja do danas.

Takoreći je zbunio i svoje najbolje poznavaoce i teorijske prijatelje kazavši da on do sada “nije objavio ni jednu filozofsku monografiju“. To je objasnio argumentom principa vlastitog izbora pet teorijskih polja svog petotomnog izdanja Filozofskih tekstova počev od sociologije, preko diskursa etike sve do političke filozofije. On tvrdi da se filozofska motivacija javljala takoreći automatski, ali i selektivno kad god je ulazio u teorijsku interpretaciju i kritiku kako klasičnih tako i suvremenih rezultata humanističkih i socijalnih znanosti. Habermasovo samorazumijevanje ukazuje na veliko pitanje oblika i puteva transformacije filozofije kao metafizike.

Marksov diskurs, početno mladohegelijanski, otvorio je prostor za nastajanje projekta ostvarenja filozofije nakon navodnog iscrpljivanja svih filozofskih mogućnosti u Hegelovoj filozofiji apsolutnog duha. Čitava kritička teorija društva, od Horkhajmera do Habermasa, ovako ili onako razrješava pitanje budućnosti filozofije uopšte.

U glavnim djelima jugoslavenskih filozofa praksisa isto pitanje “ostvarenja filozofije“ predstavlja od početka do kraja veliku inspiraciju. Nije slučajno da se Milan Kangrga bavi pitanjem graničnih mogućnosti filozofije njemačkog klasičnog idealizma, ali i pitanjem mjesta etike u djelu Karla Marksa i Marksovim djelom u cjelini. Također nije nimalo slučajno da filozof Gajo Petrović, pored višekratnih pokušaja razumijevanja Marksove filozofske misli kao “mišljenja revolucije“, pokušava da kroz kritiku Hajdegera iskusi njegov projekt prevladavanja zapadnjačke metafizike, da ga suoči sa vlastitim, ali i sa rezultatima svojih prijatelja i saradnika u pokretu filozofije praksisa. Za mene je ova linija orijentiranja veoma aktualna i inspirativna, budući da iste muke prevladavanja i svladavanja nelagode u filozofiji kao metafizici prosto nagone suvremene mislioce da mu se stalno iznova posvećuju.

Kangrgino razrješavanje diferencije između spekulacije i filozofije također je demonstracija jednog originalnog razrješenja pitanja transformacije ili budućnosti filozofije kao takve. Tragovi spekulacije, tj. kritike metafizike ili postmetafizičkog mišljenja u djelima svih njemačkih idealista, posebno Fihtea, a naročito u djelu Karla Marksa kao spekulativca, rezultat su Kangrginog odgovora na pitanje o transformaciji filozofije, kao što je mišljenje revolucije u djelu Gaja Petrovića njegov originalni put razumijevanja Marksovog pokušaja prevladavanja filozofije kao metafizike.

Ostavljam sasvim po strani tačnost i korisnost Rortijevog razlikovanja između reformista i radikala unutar historicističke orijentacije suvremene filozofije. Također ne bih pokušavao da do kraja razumijem velike posljedice vlastitog Habermasovog samoodređenja kao “radikalnog reformiste“, samo bih napomenuo da s velikom pažnjom treba razumjeti Habermasovo upozorenje o štetnosti dileme ili reformist ili radikalni mislilac.

 

***

Ko je onda Milan Kangrga?

Reformist – svakako nije. On takođe, slijedeći ili cijedeći ono najbitnije iz Kanta, Fihtea i Hegela, a naročito Karla Marksa, kao da nedvojbeno pripada radikalnim misliocima. Tome naročito doprinosi nerazlučivost njegove radikalne kritike filozofije kao metafizike i njegovog konstantnog javnog političkoga djelovanja, intelektualne snage i etičkog integriteta, uprkos decenijskim nastojanjima da se njegova riječ utiša.^[32]

Njegov originalni put prevladavanja nelagode u filozofiji kao metafizici u knjizi Spekulacija i filozofija, zajedno sa srodnim rezultatima u drugim njegovim knjigama, tendencijski je uporediv sa najboljim filozofskim iskustvima vodećih filozofa druge polovine 20. i prve decenije 21. vijeka.