Svi ćemo biti Italija

– Javnosti se danas čini da krivulja korupcije raste, da toga ima više nego prije, ali utisak vara. Korupcije je uvijek bilo, samo što se danas, u uvjetima medijske demokracije, ona češće otkriva. Skandali nastupaju u kraćim razmacima, gotovo je s krađom u zavjetrini, tu su mediji za koje zloupotrebe u politici imaju enormnu žurnalističku vrijednost, tu je kritička javnost, sve brža u moralnom sankcioniranju prijestupnika. Nešto je ipak odlučujuće novo, a to je da se korupcija pojavljuje u drugačijoj formi, što opet ima veze s time da se i politika javlja u novoj formi: točke dodira između politike i gospodarstva postale su danas strukturalno propusne. Dva su objašnjenja za to – ili politika više ne postavlja zahtjev za vlastitom samostalnošću ili se, opet od vlastite volje, razumije kao izvrsna pomoćnica jakih ekonomskih interesa, ponaša se kao da je njena glavna uloga upravo u tome da tržištima stvori što bolje uvjete za funkcioniranje. Ukratko, principi i maksime političke, znači javne sfere, i principi i maksime ekonomske, dakle privatne sfere, više nisu razdvojeni. Politika i gospodarstvo se prožimaju, i u onim razmjerima u kojima to čine, odvijaju se među njima forme nedopustive ekonomske razmjene.

Ukratko, političari više ne predstavljaju svoje glasače nego ekonomske i financijske aktere vlastitog izbora?

– Točno. Jedan od razloga je taj da je u neoliberalizmu politika digla ruke od svog zahtjeva autoriteta i kompetencije za uređivanje društva, kao što se sad pokazalo kod financijske, euro i krize državnih dugova. Aktualni primjer: Europska unija skuplja 90 milijardi eura za Portugal. Ima dobrih razloga da se to čini, ali najinteresantnije je objašnjenje koje se pritom navodi – da je to važno i neophodno, jer se na taj način umiruju financijska tržišta. U protivnom, objašnjenje je, financijska će tržišta postati nervozna, dodatno će spustiti Portugal na rejting-listama, krediti za Portugalce će poskupiti, u konačnici euro pada. To je drastičan primjer mobiliziranja političkih resursa za interese financijskih tržišta.

Političari kao celebrityji

Ako je politika postala nenormirana zona za vještu vlastitu inscenaciju političara, ne znači li to, na neki bizaran način, kako je njima ostavljena sloboda birati krađu kao alternativu djelovanja? Pa i oni nekad počinju kao sirotinja, i oni djeluju pod pritiskom kulta uspjeha, a uspjeh je danas novac: neće postati bogati samo kroz političku funkciju.

– Naravno da nije. Ili, ovisi s koje se strane gleda. Stvar je u tome da politička moć više i nije u rukama političara. Politika više nije u politici. Politici je oduzeta moć, ona je dopustila da joj se to dogodi. U tom smislu postaje i moguće da se privatni gospodarski interesi u politici doživljavaju kao legitimni, da političari djeluju kao samostalni ekonomski akteri koncentrirani na umnožavanje vlastitog profita. U starijim formama korupcije primali su se novčani iznosi, u modernim formama korupcije političari sjede u nadzornim organima, upravnim tijelima, u rukovodstvima banaka – pogledajte samo slučaj Hypo Alpe Adria banke. Znači, povezanost je strukturne prirode. Politička sfera je konstantno minirana kroz primat poslovnih interesa. Ponekad se to odvija na sljedeći način: političari, u najboljim godinama za vlast, silaze s funkcija da bi došli na mjesta top menadžera, primjerice u Njemačkoj Gerhard Schröder i Roland Koch, u Austriji Alfred Gusenbauer i Viktor Klima. I tako se političari od jučer, u međuvremenu premijeri od jučer, pretvaraju u visoko plaćene savjetnike gospodarskih interesa od danas. Političari kao Willy Brandt, ali i kao Helmut Kohl, Bruno Kreisky, pa i Zoran Đinđić, bili bi danas nezamislivi. Kao prvo, današnji ponekad i ne žele biti u politici, nego to rade da bi se kvalificirali za mjesto, status i privilegije vrhunskog menadžera. Kao drugo, osjetljivi su prema čarima tzv. celebrity kulture, zaraženi su virusom show businessa. Grasserove trenutačne probleme s financorganima gonjenja i tiskom njegova vlastita žena opisuje kao one koje je Marilyn Monroe imala prije no što se ubila. Šef Deutsche Bank Josef Ackermann u odgovoru na novinarsko pitanje koje to njegovo dostignuće opravdava godišnju gažu od 13 milijuna eura, odgovara da toliko, pa i više, dobiva Julija Roberts.

Krasti u politici, svejedno staromodno ili moderno, svagdje je krivično i moralno sankcionirano. Pa ipak, kao da se u nekim krajevima Europe dijelovi javnosti dive vlastitim lopovima, čak i kad ih naoko osuđuju. Pogledajte Sanadera ili Berlusconija. Tko koga zaslužuje: narodi svoje visoko pozicionirane lopove ili lopovi svoje niskopozicionirane narode?

– Pitanje je samo u tome koliko konzekventno su sankcionirane norme u jednom društvu, mlade demokracije gaje u tom smislu opušteniji odnos, starije idu do kraja. Pritom i jedne i druge muči isti problem, naime nemoć da se jasno objasni zašto bi korupcija bila stigmatizirana kad ona samo predstavlja nedopuštenu formu nečega što prožima čitav društveni život, uzimanje i davanje. Stav sociologije i antropologije je da društva funkcioniraju po principu uzajamnosti, prije svega u obliku razmjene. Razmjena je jedna od najneposrednijih društvenih operacija u našem životu, kojom ostvarujemo vlastite interese, dajemo i očekujemo zahvalnost, uzimamo i znamo da trebamo dati. To je potpuno u redu. Ali što je normalno za individualnog aktera socijalnih procesa razmjene, nije normalno za javnog aktera koji svoju legitimaciju prima kroz brigu o neometanom funkcioniranju društva. Ponekad im je to teško objasniti. Zato nekim političarima i nedostaje svijest da su uopće i učinili nešto nedopustivo kad su se dali korumpirati.

S lošeg na gore

Reklo bi se da spadate u kulturne pesimiste?

– Prije u realiste, rekao bih. Ali, loše ne mora uvijek ostati loše. Na primjeru korupcije: više niti jedan korumpirani političar ne može računati s time da će ostati neotkriven. Znači, ipak se nešto mijenja nabolje. Premda, pesimizam, ima tu nečega. Krajem 2008, kad je svjetska financijska kriza bila na vrhuncu, nije mi padalo na pamet da bi se kapitalizam financijskih tržišta mogao dalje razvijati na taj način, kao da se ništa nije dogodilo. Nisam mogao ni zamisliti da bi javnost zapadnih država, dakle modernog društva, te enormne gubitke koje su im zadala financijska tržišta i koji će određivati živote generacija što tek dolaze, da će ih jednostavno primiti k znanju bez pokušaja masovnog javnog pritiska – osim donekle u Grčkoj – za promjenama. Umjesto toga, ona ista financijska tržišta, onim istim financijskim instrumentima kao i u rujnu 2008, kockaju se danas s budućnošću zajedničke europske valute. Da bi to javnosti u tišini progutale, da ne bi preko glasačkih mjesta poželjele kazniti one koji su dopustili transfer apsolutne moći na financijski strukturiranu pohlepu, to mi je i danas nevjerojatno.

“Dobri” kapitalizam druge polovice 20. stoljeća nije krivac za to: politika koja bi trebala servisirati kapitalizam sad zapravo servisira nešto drugo?

– Kapitalizam će se, po refleksu, brzo regenerirati, on to već i jest. Problem su, međutim, posljedične štete što ih njegovo ozdravljenje ostavlja iza sebe u moralnom domaćinstvu modernog društva. Te bi moralne štete u demokratskim društvima mogle uništiti kulturne resurse iz kojih i od kojih demokracija uopće živi. Zato je neophodno da se dostojanstvo vrati u politiku, ali to je teško, dijelovi javnosti već po definiciji promatraju političare kao bitange i lopove. Svjesni toga, političari, svejedno jesu li to ili nisu, s jedne strane podilaze najnižim ukusima vlastite izborne publike, a s druge ne čine ništa da se razdvoje od stola i postelje s financijskim sektorom.

Ako moć ekonomskih tržišta bude i dalje rasla, tada će se dovršiti i potpuna transformacija politike u samo još jedno ekonomsko tržište. Isto tako, ako se moć tržišta i dalje bude kombinirala s nemoći političke sfere, od javnosti ionako prezrene, takva će društva postati lak plijen za moderni tip političke despocije, one koja se istovremeno predstavlja i kao ekonomski moderna i kao medijski uspješna. Prototip za taj razvojni trend je Berlusconi u Italiji. Ali, moguće je i gore.