U Maliju je samo upornost veća od siromaštva

Fotografije: Jerko Bakotin

Čim smo stupili nogom na dakarski Gare Pompiers, kolodvor koji je zapravo ogromno parkiralište sa stotinama parkiranih automobila i kombija, okružila nas je gomila iz koje nas je baš svatko agresivno pokušavao uvjeriti da je upravo njegovo vozilo najbolji izbor, bez obzira na naše odredište. Pojavljuje se malen, vižlast i naprasit muškarac pedesetih godina: ime mu je Diola, a predstavlja se kao šef kolodvora, mimo kojeg ne možemo sklopiti nikakav dogovor. Nakon žestokog, gotovo jednosatnog cjenkanja, tijekom kojeg pali cigaretu za cigaretom, smješta nas u robusni “peugeot 504”, s tri reda sjedala. Odjednom nam je jasno zašto u Senegalu takav taksi nazivaju sept-place, “sedam mjesta”; u njega, uz poprilično naguravanja, stane upravo toliko ljudi. To je vozilo što se u Nigeriji sklapalo do 2005, premda je u Europi proizvodnja prestala još 1983.

U taksiju smo, no još ne polazimo, jer je u Africi koncepcija vremena potpuno drugačija: ono je rastezljivo, fluidno, nema veze s precizno određenim vremenom zapadnjaka. Kad krećemo? Kad pronađemo sve putnike; nervoza nema smisla, jer jednom ćemo sigurno krenuti. U međuvremenu, opsjedaju nas prodavači svega i svačega: Monsieur, želite li kekse? Satove? Mobitel? Ogrlice? Voće? Majice? Jedini smo bijelci među nekoliko tisuća ljudi i u sat vremena pristupilo nam je valjda između pedeset i stotinu prodavača, koji očajnički žele nešto prodati.

Bitan je svaki resurs

Afrikanci bijelce vide kao nepresušan i prijeko potreban izvor prihoda, i uz to – vjerojatno s pravom! – kao odgovorne za svu njihovu bijedu. Podrazumijeva se da su toubabi, univerzalna riječ za bijelce u ovom dijelu svijeta, dužni davati novac, odnosno bilo kakav cadeau, poklon: djeca ili odrasli, bez razlike, spremno će ispružiti ruku i zatražiti svoj dar… Njihova je upornost nevjerojatna, baš kao i njihovo siromaštvo.

Uskoro, stiješnjeni, krećemo na putovanje do gotovo 2.500 kilometara udaljena Timbuktua, legendarnog grada na sjeveru Malija. Nakon dvanaest sati vožnje po cesti punoj golemih rupa, koje iskusni vozač zaobilazi u cik-cak vožnji, oko četiri ujutro stižemo na granicu. Mali je bitno siromašnija zemlja od Senegala, pa ovdje na jedno sept-place vozilo, obavijestio nas je “blagajnik” u Diboliju, dolazi devet putnika. U Gvineji ih, navodno, prevoze dvanaest; u Africi svaki, pa i najmanji resurs mora biti iskorišten…

Krećemo prema Kayesu uz tužno mekatanje kozlića zavezanog na krovu. “Peugeot”, bez prozora, retrovizora i ičeg drugog osim karoserije i motora, gasi se svakih desetak minuta, unatoč tome što ne vozimo brže od tridesetak kilometara na sat. Oko nas promiču blatnjava sivo-smeđa sela u kojima je život vjerojatno isti stoljećima, okrugle ili četvrtaste kućice sa slamnatim krovovima izrađene od blata, osnovnog građevinskog materijala ovdje, i pečene na suncu… Tu i tamo vladini plakati pozivaju na korištenje kondoma ili se protive obrezivanju žena. Sa svega dva posto zaražene populacije, Mali je sidom najmanje pogođena zemlja subsaharske Afrike; s druge strane, devet desetina žena podvrgnuto je nekom obliku  sakaćenja spolnih organa. Slučajno ili ne, plakati pomalo podsjećaju na sjevernokorejske.

Tijekom Hladnog rata više zapadnoafričkih vođa okušavalo je marksizam-lenjinizam u nadi da će nadoknaditi nerazvijenost svojih društva. Jedan od njih, Thomas Sankara, “afrički Che Guevara“, promijenio je Gornjoj Volti ime u Burkina Faso, što znači “zemlja poštenih ljudi”. U suvremenim turističkim vodičima piše da je zemlja “poznata po marksizmu”. Danas je u Maliju pismena tek svaka četvrta osoba, a pri porodu umire svako deseto dijete…

Mi ništa ne vidimo!

Kolonijalni Kayes među najtoplijim je gradovima u Africi – u svibnju se temperature penju i do 50 stupnjeva, a u veljači je zrak zagrijan na neugodnih trideset i nešto. Asfaltirane su samo glavne ulice, a sve ostalo tek je strašna gomila zemlje, prašine i smeća. Namjeravali smo produžiti prugom sagrađenom još u 19. stoljeću, no vlaka nije bilo naredna dva dana, te smo nastavili autobusom Gana transporta. Putovanje je trebalo trajati devet sati, no putovali smo bar petnaest… Krenuli smo s dva sata zakašnjenja, da bi nakon sat-dva drmusanja po lošoj cesti, autobus jednostavno stao. Dok smo nekoliko sati čekali novi bus, upoznali smo se s uz nas jedinim bijelcem u autobusu, Nijemcem Dirkom, anarhistom; ispostavilo se da u Hrvatskoj imamo zajedničke poznanike.

Sutradan ujutro napokon dolazimo u Bamako, grad gotovo bez nebodera… Zrak je izuzetno zagušljiv, krcat prašinom i smogom, no pun širokih bulevara u francuskom stilu, te pravilniji, čišći i opušteniji od lučkog velegrada Dakara, na čijim se ulicama mogu vidjeti i mrtve ovce. S današnjih nešto manje od dva milijuna stanovnika, Bamako je od 1960. narastao nevjerojatnih osamnaest puta. Na obali mutnog Nigera, jedne od najvećih afričkih i svjetskih rijeka, toranj je Banke država zapadne Afrike, najviša zgrada prijestolnice. Iako službeno izgrađena u sudansko-sahelskom stilu i izdignuta nad gradom čije ulice uglavnom nisu asfaltirane pa kroz njih teku kilometri otvorene kanalizacije, doima se znanstveno-fantastično, neugodno distopijski. Uz nju su hoteli “Libya”, u vlasništvu – pukovnika Gadafija…

Prvi dan na ulici policajac pokušava konfiscirati naše fotoaparate, tvrdeći da nam je potrebna posebna dozvola; bio je to, naravno, pokušaj da nam izvuče novac. Drugi dan odlazimo u državni Ured za turizam. Smijemo li fotografirati? Naravno! Ali, treba biti oprezan, stanovnici su vrlo agresivni, ne vole fotografije jer misle da turisti na njima zarađuju, a policija će lagati ne bi li izvukla novac. Izbjegavajte službene zgrade, vojne ili policijske,  pod svaku cijenu – uputio me birokrat. Smijemo li fotografirati zgradu banke? To je dobro pitanje: možda, ako imate sreće. Petero-šestero policajaca kraj banke ne izgleda ohrabrujuće. S obzirom na to da pri ruci nemamo manju, kisela lica pružamo zapovjedniku novčanicu od deset tisuća franaka, oko stotinu kuna.

– Ti si moj prijatelj! Mi ništa ne vidimo, fotografiraj koliko želiš! Pogledaj, imam zatvorene oči – potekla je bujica iz njegovih usta.

Bilo je i neugodnijih situacija: na tržnici tradicionalnih medicinskih potrepština, pored desetaka majmunskih glava i osušenih zmija, jednog je prodavača fotoaparat razbjesnio: sve je vuklo na fizički obračun, no umiješao se stariji muškarac, zadržao momka, a nas uputio da šmugnemo…

Paklena cesta

O siromaštvu Malija govori i činjenica da će taksist često zatražiti da mu platite unaprijed, a potom otići do benzinske postaje kako bi se uopće moglo krenuti. Do Timbuktua je još otprilike osam stotina kilometara, koje ćemo preći u Muhamedovom džipu. Muhamed je vlasnik kuće u kojoj smo odsjeli u Bamaku; za razliku od preplanulih francuskih surfera koje smo sretali u Dakaru, njegov vegetarijanski restoran i kuća s velikim dvorištem, kojim baza nekoliko koza, kokoši, pasa i jedan majmun, uobičajeno su odredište pankera, hipija i ostalih europskih alternativaca. Tovarimo kante benzina na krov; s obzirom na to da je Muhamed pravi “rasta”, koji je devet godina proveo u Bordeauxu, reggae je jedina muzika koju ćemo slušati sljedećih dana. Glas s radija mantra stihove Ghetto is a college where we get all knowledge, a mi svakih stotinjak kilometara nailazimo na barikade na cesti: policija kontrolira dokumente i iznuđuje novac, što Muhamed uspješno sabotira. Osim policije, samo su još dvije stvari neizbježne u cijelom Maliju: reklame za “Orange”, francusku telekomunikacijsku tvrtku, nalaze se doslovce u svakom najzabitijem selu, na posljednjoj potleušici, u kojoj se prodaje i “Coca-Cola”.

Djenné je turistički gradić s petnaestak tisuća ljudi, stotinama vijugavih uličica, terasama na krovovima kuća, nadaleko poznatim pazarnim danom i jednom fascinantnom znamenitošću: golema džamija izgrađena od blata i ukrašena palminim deblima, koja služe i kao skela za popravak oštećenja uzrokovanih kišom, jedan je od najpoznatijih afričkih prizora, uvršten 1988. na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Grad je tada dobio i vodovod, a na kanalizaciju opet nitko nije mislio, pa otvoreni crni kanali gmižu sredinom ulica. Premda nije sezona, sve odiše turističkom atmosferom. U dvorištu nekog restorana pijuckamo hladno domaće pivo, kao na nekom jadranskom otoku.

U Moptiju, najvećoj malijskoj luci, ukrcavamo se na teretnu pirogu široku otprilike dva metra: cijelu noć spavamo na hrpama vreća, tek nekoliko centimetara iznad vode, dok iznad nas sjaji uvjerljivo najzvjezdanije nebo koje smo ikad vidjeli. Čak i u doba niskog vodostaja, kad je dubok svega oko metar i pol i zbog čega smo se par puta nasukali, Niger je zastrašujuće ogroman i jedva naziremo obale.

Posljednjih 200 kilometara do Timbuktua vozimo doslovce paklenom, neasfaltiranom cestom. Naš terenac svako malo zapinje, gumu mijenjamo ravno četiri puta, nekoliko puta upadamo u pijesak – tu već lagano započinje Sahara – a na povratku moramo popravljati i osovinu.

Zlato rušilo tržište

Sam se grad zaista doima kao da je na kraju svijeta. Zapadnjak, navikao na prizemnu egzotiku, nužno postavlja pretenciozno pitanje kao i Bob Geldof: “To je to?”

Govoreći o napretku, malijski car Musa I, vladar sofisticirane države koja je imala stajaću vojsku i ubirala poreze, davne 1327. ovdje je utemeljio islamsko sveučilište Sankore Masdžid. Za Musu se pričalo da je bio najbogatiji čovjek na svijetu: kad je Mansa Musa, kralj kraljeva, krenuo na hodočašće u Meku, kažu da je njegova karavana imala 60.000 ljudi. Zlato je prenosilo stotinu deva, a po legendi ga je bilo toliko da je potpuno srušilo kairsko i mediteransko tržište plemenitih metala.

Svakog Europljanina, zaluđenog pričom o mitskom bogatstvu Timbuktua, lokalni Tuarezi ubijali bi čim bi stupio nogom u grad; René Caillié, prvi koji je iz grada izišao živ, prerušio se u muslimana. Tuarezi, čije jarke nošnje upadljivo odudaraju od monotonije pustinje, i danas nose mačeve. Ni oni ne vole fotografiranje.

– Mnogi ljudi pronašli su se na razglednicama, a ne znaju kako – kaže Muhamed. Mi smo imali sreće: sreli smo Tuarega koji se žalio na bolove, pa je rado primio “Voltaren”.

Odsjedamo na krovu kuće Muhamedove vrlo ljubazne i brojne obitelji, u kojoj koze žive u prostoriji do ljudi, a sav namještaj sastoji se od nekoliko madraca i TV-a. Našeg rastafarijanca, oženjenog Europljankom, gledaju kao crnu ovcu; ipak, njegova majka, jedna od dviju očevih žena, servira nam veliku zdjelu riže i umaka. U Africi se sve jede prstima, pa i riža. Higijenski standard generalno je mnogo niži i to zna biti problem: jednom smo u Dakaru odustali od ručka prisjetivši se da je glavni izvor zaraze to što kuhari svu hranu miješaju rukama koje se, u nedostatku papira i sapuna, koriste i tijekom nužde…

Dječaci beskućnici: iz vjerskih škola na ulice

Na ulicama zapadnoafričkih gradova živi ogroman broj dječaka beskućnika: samo ih je u Senegalu više od 100.000, jedan posto ukupne populacije. U većini slučajeva riječ je o odbjeglim talibima, odnosno malim izučavateljima Kurana – talibé je u originalu arapska riječ koja znači učenik. Mnogi siromašni roditelji daju dječake od tek nekoliko godina u daaru, vjersku školu koju vodi sveti čovjek, marabu. Mnoge daare nisu ništa više od mjesta na trotoaru, jer brojni marabui šalju dječake da prose. Po podacima Human Rights Watcha, neki marabui godišnje tako zarade i desetke tisuća dolara. Dječake koji ne isprose dovoljno često teško premlaćuju, a vlasti ne čine mnogo da to spriječe. Zbog strašnih životnih uvjeta, mnogi talibi odabiru bijeg i život na ulici, gdje su prepušteni fizičkom i seksualnom nasilju, izloženi bolestima i drogi. Mnogi završavaju u zatvorima za dječake.

Mehaničar u Hajdukovom dresu

U senegalskom primorskom selu, na jednom zidu, pokraj lokvi riblje krvi, netko je urezao “Ibrahimovic”; imena “Šuker” i “Pršo” pratila su nas cijelim putem, no u malijskom selu po imenu Bla, dok smo na povratku čekali popravak osovine, uočili smo mehaničara u – Hajdukovom dresu. Nakon svih sela u kojima smo se doslovce morali zaključati u džip, ne bi li se obranili od roja djece koja su pružala ruke u automobil, lijepeći glave na stakla i opkoljavajući nas, u ovom nam mjestu nitko nije ni pristupio, a kamoli da bi nas nešto žicao. Djeca su se znatiželjno smješkala izdaleka, a odrasli rezervirano pozdravljali. Zapanjeni, pitali smo Muhameda za objašnjenje. On se nasmijao i rekao: “No toubab ever stop at Bla…”