Udruženi demografski pothvat

Tu imovinu treba staviti pod sekvestar hrvatske države, a država je treba davati, pod određenim uvjetima, na korištenje Hrvatima, koji su prognani iz drugih područja, s time da je odmah ne daju u vlasništvo i neograničeno raspolaganje, već na korištenje na određeno vrijeme, nakon kog vremena bi dosjelošću stjecali vlasništvo nad tim nekretninama – tu je rečenicu u kameru HRT-a novinarki Silvani Menđušić, u euforičnoj atmosferi Vlaka slobode, izgovorio nekadašnji ministar pravosuđa Bosiljko Mišetić, odgovarajući na pitanje što će biti s imovinom građana srpske nacionalnosti koji su napustili Hrvatsku tokom “Oluje”. Držeći govore na stanicama na kojima se Vlak slobode zaustavljao, sam predsjednik Franjo Tuđman napuštene je kuće i imanja nazvao imovinom hrvatske države.

Ubrzo se, 31. kolovoza 1995, s riječi prešlo na djela. Vlada donosi Uredbu o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom. Pod tom formulacijom krio se pokušaj legalizacije Tuđmanove želje da se Srbima, koji su napustili Hrvatsku, imovina oduzme i da se ista preda Hrvatima, koji su tokom realizacije planova Tuđmana i Miloševića “humano preseljeni” iz Bosne, Kosova i Vojvodine. HDZ-ova većina u Saboru tu je Uredbu pretvorila u istoimeni zakon.

Domovnica-putovnica

Kako bi utišala kritike međunarodne zajednice, vlast je vlasnicima imovine ostavila rok od 90 dana da se vrate u Hrvatsku i zatraže imovinu natrag. Prvi prijedlog predviđao je rok od 30 dana, ali je nakon pritisaka, većinom iz SAD-a, produljen na 90 dana. No, hrvatska je vlast za izbjegle Srbe potpuno zatvorila državne granice. U ta famozna tri mjeseca bilo je lakše građaninu Sjeverne Koreje posjetiti Seul nego Srbinu otpuhanom “Olujom” rodnu kuću u Kninu. Do 31. prosinca 1995. Uredu RH u Beogradu javilo se 25.000 građana koji su htjeli natrag u svoje kuće. Tisuće drugih javili su se preko rodbine vlastima u Zagrebu ili organizacijama za zaštitu ljudskih prava.

Adalbert Rebić, predstojnik Ureda za prognanike i izbjeglice, 5. rujna 1995. tvrdi kako svi koji žele natrag mogu doći u Ured RH u Beogradu i “predočiti bilo koju identifikacijsku ispravu s fotografijom (osobnu iskaznicu, putovnicu, vozačku dozvolu itd.)”. Naravno, svi koji su ga poslušali uskoro su shvatili da su prevareni, jer se u Hrvatsku moglo ući samo s novom putovnicom, a za nju je prvo trebalo imati domovnicu. Kvaka 22 kaže da domovnicu uopće nije problem dobiti, ali da biste došli po nju, trebate imati putovnicu.

Na hrvatskim granicama tih su se dana odvijale prave drame. Građani su dolazili sa starim pašošima, starim ličnim kartama, nisu pomagali ni rodni listovi, potvrde o prebivalištu, ništa. Aktivisti Hrvatskog helsinškog odbora tražili su pojašnjenje od Ministarstva uprave. Dvanaestog siječnja 1996. odgovara im pomoćnica ministra Mira Martinac: “Da bi se izvršila ovjera potpisa na punomoći u diplomatsko-konzularnom predstavništvu RH, građanin se mora identificirati važećom osobnom iskaznicom ili putovnicom RH.” A za to je trebalo imati domovnicu, a da bi se ona dobila, moralo se doći kod matičara, a do njega se bez putovnice nije moglo. Zahvaljujući tome do kraja famoznog roka od tri mjeseca u Hrvatsku je ušlo svega 615 osoba, starije životne dobi, i to iz “humanitarnih razloga”, kako je navedeno u rješenju Ureda za prognanike i izbjeglice.

“Smještaj smatrajte trajnim”

“I ovo što se priča o vraćanju Srba, ja bih ovakve kakvi se vraćaju još sto tisuća primio. Starci se vraćaju, predsjedniče, ja vam to kažem. Evo, bio sam u Glini nedavno i pitam, da li se vraćaju? Da, kažu, puno ih se vraća. Onda kažem, koliko imate u školi djece? 450 djece. A, koliko je srpske? Ovaj mi šapne, četvero ne ide na katolički vjeronauk. Onda, tko se vratio? Oni se vraćaju zbog mirovine. Tu smo mi puno pogriješili što smo velike socijalne stimulanse dali da ih zapravo stimuliramo da se vrate. Mi njih tražimo da se on mora vratiti, jer može tu dobiti penziju, može dobiti kuću, sačuvati svoju kuću itd., pa onda računa to prodati. Ali, mladi se prvenstveno neće vratiti”, tako je Tuđmanu u travnju 1999. referirao Jure Radić, čovjek koji je Srbima trebao osigurati povratak. Transkript njihovog razgovora objavljen je 2000. u “Nacionalu”.

Ni drugi hrvatski dužnosnici nisu krili mržnju prema Srbima povratnicima. Tako 17. srpnja 1997. na sastanku u Vladi dubrovačko-neretvanski župan Jure Burić kaže: “Kakva smo mi to država, kad nam se toliki Srbi mogu vratiti bez našega znanja? Što rade hrvatski graničari, zar će dopustiti da nam u zemlju uđe svaki pijani četnik iz Trebinja!” Zatražio je i reviziju domovnica izdanih Srbima.

Hrvatsku stalno proziva međunarodna zajednica: američki ambasador Piter Galbrajt, koji je svoj stav o etničkom čišćenju Srba u “Oluji” iskazao vozeći se s njima dio puta na traktoru, 18. lipnja 1997. traži da “svim Srbima koji se žele ovamo vratiti, to se mora i omogućiti”.

Za to vrijeme, imovina Srba dijeli se po etničkom ključu: Hrvati povratnici koji čekaju obnovu, Hrvati iz Bosne, Janjevci, Vojvođani i mnogi drugi, privučeni bajkama Jure Radića o blagostanju, dolaze u opustjele krajeve Hrvatske. Na pitanja Hrvata iz Bosne što će biti s kućama koje su dobili kada se vlasnici vrate, Radić 26. kolovoza 1995. odgovara: “Svoj smještaj smatrajte trajnim!”

Kako se tada radilo dokazuje slučaj srpskog povratnika, koji je od povjerenika Vlade u Kninu Zvonimira Puljića zatražio informaciju ima li osoba, koju je zatekao u svojoj kući, dozvolu da u njoj boravi. Povratnik je aktivistima HHO-a ispričao kako mu je Puljić odgovorio da je “izgubio svoje vlasništvo i da se napuštena imovina sada tretira kao državno vlasništvo”. Puljić je precizirao da će vlast, ukoliko neki povratnik svoju kuću nađe praznu i useli se u nju, “to tretirati da on zaposjeda tuđu imovinu i da je to čin sličan grabeži”.

Fiktivna rješenja

Ustavni sud je 26. rujna 1997. ukinuo neke odredbe Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom. Naravno, u praksi se ništa bitno nije promijenilo. Kada su se prvi povratnici počeli vraćati, vlasti su naseljenim Bosancima počele izdavati rješenja da se isele iz kuća koje su dobili na privremeno korištenje, ali to, prema izvještaju HHO-a, nije bio problem: većina se na ta rješenja nije žalila, jer im je rečeno da su ona ionako fiktivna, samo da bi se međunarodnoj zajednici pokazalo da Hrvatska poštuje dogovore. Čovjek koji je izgovorio ove riječi tražio je da ostane anoniman, jer se “onima koji se prema Srbima ponašaju normalno, prijeti smrću i miniranjem kuće”.

Ukoliko kvalifikacija o udruženom zločinačkom pothvatu ostane i u pravomoćnoj presudi Gotovini i Markaču, vjerodostojnost DORH-a ogledat će se u tome hoće li protiv Jure Radića biti pokrenuta istraga. Radićeve umotvorine – u Hagu je izjavio da su kuće naseljavane “da ne bi propale” – očito nisu impresionirale suca Orija. Odgovor na pitanje što o njima misli Mladen Bajić još čekamo.