Udruženi poduzetnički pothvat

Umirovljeni general HV-a Ante Gotovina, kojeg sredinom ovog mjeseca očekuje prvostupanjska haška presuda u postupku za “udruženi zločinački pothvat”, registrirao je polovicom prošle godine, zajedno sa svojim kumom Željkom Dilberom, tvrtku Adriatik gradnja, objavili su mediji prošlog tjedna, pa zaključili kako najomiljeniji haški uznik u očekivanju povoljne presude namjerava započeti poduzetničku karijeru. Taj je zaključak poslužen od strane generalova odvjetničkog tima, koji je poručio da je Dilberova ideja bila da osnuju tvrtku kako bi sve bilo spremno za pokretanje posla nakon generalova izlaska iz pritvora.

Gotovina bi time trebao nastaviti niz od desetak umirovljenih generala HV-a koji su se odavno uključili u biznis, međutim, prema tvrdnjama jednog od njih, Ljube Ćesića Rojsa, Gotovina se u osnivanje jedne tvrtke upustio još puno prije nego što se za njegovu ratnu ulogu zainteresiralo Haaško tužiteljstvo. Naime, Rojs je lani rastrubio u javnosti da je upravo Gotovina još 1997. tajno bio jedan od četvorice osnivača građevinske tvrtke Mediteran union tunel (MUT), koja je otada počela dobivati krupne poslove u hrvatskoj cestogradnji. MUT se, k tome, 1999. godine domogao većinskog paketa dionica Hidroelektre-niskogradnje, koje je potom pod neobičnim okolnostima prenio na Hidroelektrine menadžere, zbog čega je između dotadašnjih partnera izbio sudski spor.

Šuškov poticaj

Službeno, osnivači MUT-a s jednakim ulozima bili su Ljubo Grepo, povratnik iz Francuske i Gotovinin kum, Ante Roso, general HV-a i bivši Gotovinin suborac iz francuske Legije stranaca, Rojsov brat Jerko Ćesić te povratnik iz Kanade Milan Mandić, no Rojs je u medijskim istupima ustvrdio kako je njegov brat u tvrtki zastupao njegove interese, dok je Mandić u knjizi dioničara bio predstavljen u ime Gotovine. Rojs je dodao da su trojica generala s Grepom osnovala tvrtku na poticaj pokojnog ministra obrane Gojka Šuška, kako bi zaposlila oko 700 djelatnika njegove 66. pukovnije, no da se nakon toga dio partnera počeo baviti manipulacijama, zbog čega je Grepu i Rosu tužio sudu i prijavio Uskoku.

Osim što Gotovinu s tvrtkom MUT povezuju njemu bliske osobe, a napose Rojsovo javno svjedočanstvo, snažna poveznica je i činjenica da je 2005. godine stopostotno vlasništvo nad MUT-om bilo prebačeno na američku tvrtku Agram International, koju je godinu dana ranije, dok je Gotovina još bio u bijegu, u New Yorku registrirao njegov odvjetnik Luka Mišetić, zajedno sa stanovitom Eleni Z. Angelopoulos.

Iako se ta američka tvrtka i danas u hrvatskom Sudskom registru, kao i u registru dioničara Središnjeg klirinško-depozitarnog društva, vodi kao stopostotni vlasnik MUT-a, “Novosti” su pretraživanjem američkih registara kompanija otkrile kako ona više ne postoji, jer su je Mišetić i Eleni Angelopoulos početkom ove godine likvidirali. To znači da se sada ni u jednom hrvatskom registru ne može pronaći službeni podatak o tome tko je vlasnik MUT-a.

Luka Mišetić na naša je pitanja o tome najprije odgovorio da general Gotovina nikada nije bio vlasnik ili suvlasnik MUT-a, Agram Internationala, Hidroelektre, niti bilo koje druge tvrtke osim novoosnovane Adriatik gradnje, pa izričito naveo da su stan u Zagrebu, kuća u Pakoštanama, stari BMW i suprugin rabljeni “mercedes” sve što posjeduje.

Što se tiče Agram Internationala, Mišetić nam nije htio pojasniti kao je došlo do toga da baš on, Gotovinin odvjetnik, postane direktor američke tvrtke koja je preuzela MUT. Prema njegovim riječima, određeni američki ulagači kroz Agram su se 2004. godine zainteresirali za preuzimanje koncesije koju je MUT bio dobio za izgradnju tunela kroz Biokovo, pa je svoja eventualna ulaganja u projekt Agram osigurao vlasništvom nad dionicama MUT-a. No kako ni MUT ni Agram nisu uspjeli osigurati financiranje projekta, nakon čega je 2007. Vlada oduzela MUT-u koncesiju za tunel, Agram je, tvrdi Mišetić, dionice MUT-a vratio originalnim vlasnicima.

Zamršeni vlasnički odnosi

Tko su ti originalni vlasnici, Mišetić nije naveo, napomenuo je tek da to nisu bili ni Ante Gotovina ni Milan Mandić, pa se vjerojatno radi o Rosi, Grepi i Jerku Ćesiću. Jednako tako, Mišetić nam nije htio otkriti ni tko su bili američki investitori koji su stajali iza danas ugašene tvrtke Agram, navodeći da ih ne namjerava izlagati “hrvatskom medijskom cirkusu”. Što se tiče svoje uloge, samo je naveo da je “lažna premisa po kojoj svaki prijatelj generala Gotovine koji ga angažira mora biti pod kontrolom generala Gotovine”, kao i premisa da on sam nema kontakata i prijatelja u Hrvatskoj i SAD-u koji bi mu povjerili upravljanje tvrtkom.

Bez obzira na Gotovininu ulogu, iz činjenice da je general Roso bio i formalno u vlasničkoj i upravljačkoj strukturi MUT-a, kao i iz priznanja generala Rojsa da on sam stoji iza dionica svojeg brata Jerka, proizlazi da je MUT ipak bio svojevrsni “udruženi poduzetnički pothvat” barem dvojice hrvatskih generala, tim više što je njegovo osnivanje, prema Rojsovim riječima, potakao ministar Šušak, a prema jednoj Rosinoj izjavi i sam Franjo Tuđman. Da je u vladajućim strukturama bilo zamišljeno da pothvat postane izrazito uspješan, postalo je jasno već 1998. godine, kada je MUT-u državno poduzeće Autocesta Rijeka-Zagreb dodijelila poslove na probijanju četiri tunela, vrijedne gotovo pola milijarde kuna, iako je na natječaju imalo povoljniju ponudu Viadukta. Sljedeće, 1999. godine, MUT je u neobičnim aranžmanima stekao i 60 posto dionica velike građevinske tvrtke Hidroelektra-niskogradnja.

No padom HDZ-a na izborima 2000. godine, SPD-ova koalicijska vlast raskinula je štetne ugovore s MUT-om o gradnji tunela za Autocestu Rijeka-Zagreb, što je presjeklo dah prosperitetne generalske tvrtke. Iako joj je HDZ-ov splitsko-dalmatinski župan Branimir Lukšić to 2003. kompenzirao dodjelom koncesije za Biokovo, MUT ga više nije bio u stanju realizirati. Nakon toga došlo je i do Rojsovog spora s Grepom i Rosom zbog prenošenja MUT-ovih dionica Hidroelektre na njene menadžere Radu Pilipovića, Petra Marića i Nikolu Salopeka, što je dodatno zamrsilo vlasničke odnose u generalskoj tvrtki. Prema posljednjim financijskim izvještajima, MUT je 2007. ostvario prihode od 9,5 milijuna kuna, 2008. od 43,8 milijuna, a 2009. od 2,1 milijun kuna, dok je godišnji promet Hidroelektre veći od milijarde kuna. Tko su pravi vlasnici tvrtki koje ostvaruju te prihode, možda postane jasnije nakon što se okončaju sudski i istražni postupci koje je inicirao Rojs.

Čermak i Zagorec

U svakom slučaju, prijeratni vozač autobusa Ljubo Ćesić, koji je svoj biznis u Hrvatskoj, kao i onaj s tvrtkom Monitor M u BiH, predstavljao kao zbrinjavanje razvojačenih branitelja, danas je vrlo bogat čovjek, koji za razliku od svojih štićenika uživa u skupocjenim terencima, stanovima i vilama u Zagrebu. No sigurno je i to da generali iz MUT-a nisu jedini koji su iz vojne karijere prešli u krupni biznis.

Najuspješniji među generalima-poduzetnicima svakako je Gotovinin kolega iz haške optužnice Ivan Čermak, predratni uvoznik i instalater klimatizacijskih uređaja, koji je još paralelno s ratnima vodio i poslovne aktivnosti, zbog čega je prozivan i kao ratni profiter, pa je izrastao u naftnog tajkuna koji je svoju tvrtku Tifon 2007. prodao mađarskom MOL-u za više od milijardu kuna. Čermak je nakon toga nastavio razvijati biznis gradnjom velikog plinskog skladišta kroz tvrtku Crodux plin, a preko svoje tvrtke Crodux ulaže u Zagrebu u nebodere visoke 25 katova.

Čermak, koji je dopuste iz haškog pritvora provodio u svojem desetak milijuna eura vrijednom dvorcu Klokovec, bogatstvom je premašio i samog Vladimir Zagorca, još jednog generala-poduzetnika koji je trenutačno u zatvoru u Remetincu, a kojem je pravomoćno presuđeno da je biznis pokrenuo otuđenjem državnih dragulja. Uz stjecanje skupocjenih nekretnina u Zagrebu i Austriji, ovaj bivši šef državne tvrtke za naoružavanje, koji je prije rata bio pomoćni geodet i trgovac lovačkom opremom, prije zatvaranja razvio je razgranat biznis s više tvrtki koje su pokupovale niz atraktivnih građevinskih lokacija na obali.

Biznis s razminiranjem

Nadalje, među zatvorene generale-poduzetnike ubraja se i general HV-a Slobodan Praljak, koji u Haagu s još petoricom kolega također čeka presudu za “udruženi zločinački pothvat”, ali ovaj put u BiH. Ovaj prijeratni redatelj s tri fakultetske diplome, od kojih ni jedna nije bila iz ekonomije, iz rata je izašao s vlasničkim udjelima u tvornici duhana i jednoj banci u BiH, dok u Zagrebu posjeduje tvrtku Oktavijan i poslovni kompleks Centar 2000, čiji su prihodi 2009. dosegli gotovo 30 milijuna kuna.

Još se čitav niz generala HV-a koji su kasnije postali uspješni poduzetnici nalazi, naravno, i na slobodi. General i bivši ministar obrane Pavao Miljavac pokrenuo je tvrtku PM Lignum sa 40 zaposlenih, uloživši nakon kupnje hale od DIP Ogulina 15 milijuna eura u pogon za proizvodnju troslojnog parketa. No za razliku od ranije spomenutih, obitelj ovog generala barem se i prije rata bavila poslovima u toj branši. Generali Miljenko Crnjac, Ante Kotromanović i Damir Goršeta, koji je 2008. počinio samoubojstvo, odlučili su se, pak, za biznis s razminiranjem. Crnjac je 2002. osnovao tvrtku Rumital, da bi uskoro stekao najveći udio u poslovima razminiranja u Hrvatskoj, dok je Goršeta, bivši ravnatelj Hrvatskog centra za razminiranje (HCR), osnovao tvrtku Enigma, koja je također dobila neke od najvećih poslova razminiranja, a postojale su i sumnje da je kao ravnatelj HCR-a bio upleten u namještanje poslova.

Kotromanović, koji je bio Goršetin poslovni partner, nakon rata pojavljuje se kao osnivač tvrtki Pauk, TT-KA, Urbaniko i Zdrug, koju je prodao Goršeti, iako se danas ni jedna od njih ne može pronaći u njegovoj skromnoj dužnosničkoj imovinskoj kartici.

Generali-menadžeri

Specijalni slučaj generala-poduzetnika čine generali-menadžeri, koji nemaju vlastite biznise, ali su nakon umirovljenja angažirani na visokim pozicijama pojedinih privatnih i državnih tvrtki. Kao što donedavni šef Glavnog stožera general Josip Lucić danas očekuje da mu se osigura savjetnički angažman u upravi Đure Đakovića, general Krešimir Ćosić prošao je tako kroz organe tvrtki Pomorski centar za elektroniku i Centar za strateške studije, da bi kasnije bio član nadzornog odbora u državnom HEP-u, a zatim u privatiziranom TLM-u.

General Mate Laušić od ratnog šefa Vojne policije transformirao se u stručnjaka za sigurnost koji savjetničke usluge pruža upravi trgovačkog lanca Getro, dok je general Miljenko Filipović 2006. postao član uprave Sinacoa, Inine zaštitarske tvrtke.

Ipak, najuspješniju je karijeru general-menadžera ostvario Damir Krstičević, jedan od čelnih ljudi informatičkih tvrtki M San i King ICT, poznatih po unosnim poslovima s državom, koje su samo 2008. i 2009. sklopile 112 ugovora s državnim institucijama i tvrtkama, vrijednih 610 milijuna kuna. Vrlo sličnu karijeru odabrao je i general Tihomir Blaškić, postavši nakon odsluženja haške kazne menadžer u informatičkoj tvrtki Combis, a trenutačno je predsjednik nadzornih odbora u Combisu plus i Combis nekretninama.