Ukradeno – poklonjeno

Danima uoči velikog otvorenja centra Cvjetni, uveličanog nastupima limene glazbe iz Požege i čete Trenkovih pandura, pred impresivnim se zdanjem stvarala gužva: novinari čitanijih hrvatskih dnevnika i tjednika strpljivo su čekali u redu da ih ugosti njegov vlasnik pa im odgovori na neka od studiozno pripremanih, provokativnih pitanja: gdje najradije kupuje odjeću, kada se budi a kada ide na počinak, kako se zabavlja u slobodno vrijeme? Predanim, kooperativnim radom postupno je složen medijski mozaik lika i djela “poduzetnika, graditelja, ugostitelja, humanitarca, borca, radoholičara” (Martina Strukić, “Večernji list”), “iscrpljenog developera” (Željko Žutelija, “Jutarnji list”) koji je “upornošću lososa u mrijestu plivao protiv bujice negativnog javnog mnijenja” (Nevio Pintar, “Gloria”).

Nepostavljeno pitanje

Zahvaljujući beskompromisnoj novinarskoj odvažnosti, doznali smo da Tomislav Horvatinčić svakog jutra pije svježe iscijeđen sok od naranče, ananasa i kivija; da posjeduje zavidnu kolekciju više od stotinu kravata; da nekad radi i do 18 sati dnevno.

Sve ovo, jasno, traži veliku disciplinu, pa su se i novinari potrudili pokazati doraslima zadatku: znatiželjno se raspitujući o njegovu bioritmu i modnim preferencijama, disciplinirano su izbjegavali priupitati “kontroverznog poduzetnika” kako, recimo, gleda na činjenicu da mu je gradska vlast ustupila javni prostor dijela Varšavske ulice za realizaciju vlastitih privatnih interesa – što je, je li, osnovni razlog koji ga čini “kontroverznim”. Možda zato što je tamo gdje su s njim vodili intervjue odgovor na nepostavljeno pitanje ionako bio očit: on na tu činjenicu gleda s najvišega kata svoga luksuznog stambeno-poslovnog kompleksa, iz perspektive u kojoj se problemi javnog interesa svode na usputnu, zanemarivu smetnju, nešto poput zalutale koštice u svježe iscijeđenom soku od naranče, ananasa i kivija.

Recentni propagandni razgovori s Horvatinčićem, bombastično najavljeni i razvučeni na četiri ili više stranica, bili su, naravno, samo najnoviji primjer efikasne transformacije medijskog vazalstva u novinarsko vazelinstvo; pritom čak nisu dosegli onu specifičnu vazelinsku glatkoću stila nekih ranijih, kanonskih uradaka, u kojima je vlasnik HOTO grupe uspoređivan s Batmanom, a njegovi protivnici bacani u košaru za otpatke. Ipak, s njima dijele osnovne strategije piarovske promidžbe projekta Cvjetni – glorifikaciju “urbanog lifestylea” i napretka, koji se u personaliziranoj medijskoj kampanji vežu uz navodnu rafiniranost Horvatinčićeva modnog i gastronomskog ukusa i uz njegov vulkanski poduzetnički elan.

Vaš novi stil…

Između redova svih članaka pisanih u njegovu čast lelujala je tako ista malograđanska, provincijalna fantazija: vizija širokih ploha reflektirajućeg stakla, svjetlosnih kaskada i moćnih čeličnih konstrukcija koje su istisnule notorne štakornjake i ruinirane fasade, kako bi stvorile prikladnu scenu za sitne hedonističke rituale svakodnevne dokolice, svedene na ispijanje kave, večeru ili šoping, jedine aktivnosti koje će novi centar nuditi posjetiteljima.

A kada se, nekoliko dana uoči otvorenja, reklamna kampanja “Vaš novi stil urbanog življenja” raspršila novinskim oglasima, billboardima, citylightsima i ekranima, ta je latentna fantazija konačno dobila svoj potpuni, zaokružen oblik. Njom vladaju mladi, uspješni, zadovoljni ljudi: na jednom plakatu trideset-i-nešto-godišnji yuppie, odjeven u skladu s korporativnom etiketom, ali i s jednodnevnom bradom koja nam suptilno sugerira da u “novom stilu urbanog življenja” uz poslovni uspjeh ide i obavezna ležernost, ekstatično razmahuje sakoom pred noćnom vizurom Zagreba; na drugom, dvije se prijateljice sjajno zabavljaju ispijajući kavu (to je “vaš novi stil urbanog druženja”); na trećem, djevojka u laganoj, modernoj haljini opušteno šeće gradom (“vaš novi stil urbanog odijevanja”).

Svaki je znak, kao što je davno pisao Mihail Bahtin, arena klasne borbe: značenje “urbanosti”, jednoga od frekventnijih ideologema hrvatskih tranzicijskih godina, u ovoj je kampanji konačno lišeno bilo kakve konotacije koja se ne bi uklapala u konzumeristički pogon za uvećanje profita Tomislava Horvatinčića, a javni je prostor marketinškom čarolijom retuširan u njegovu atraktivnu kulisu. Naličje te uzurpacije urbanog Horvatinčićeva je proklamativna težnja da uklopi svoj centar u tkivo grada. “Krivo mi je kad netko to zove prolaz”, povjerio se on novinaru “Glorije”, “jer prolazi asociraju na nešto usko i klaustrofobično, a naša ulica od Cvjetnog trga do Varšavske, koja bi u budućnosti trebala ići i do Gundulićeve, prava je ulica.”

Novinarski zadatak

Ono što poduzetnik pritom zaboravlja reći (a novinar pitati) jest da ljudi možda “to” zovu prolazom zato što ga je baš on tako nazvao: projekt se u izvornom obliku zvao Cvjetni prolaz, pod tim je imenom i dobio potrebnu dokumentaciju, a onda je prekršten u Cvjetni, što je bio samo jedan od problematičnijih aspekata njegove legalnosti. Ali, eto, novi naziv ima tu semantičku prednost da investitoru omogućuje hvaliti se kako je gradu poklonio ulicu. U perverznom obratu, priča o darovanoj ulici, uz asistenciju dobronamjernog novinara, nadomješta tako priču o ulici koja je ukradena Zagrepčanima: eto jednog od načina na koje napredak briše svoje tragove…

Na dan nastanka ovoga teksta nije poznato hoće li svi tragovi biti uspješno medijski otklonjeni prije svečanog otvorenja centra, a ne znaju se ni drugi važni detalji ceremonije: hoće li limeni orkestar iz Požege izvoditi nove stilove urbane glazbe ili će se ipak držati tradicionalnijih muzičkih formi? Je li četa Trenkovih pandura pozvana isključivo u dekorativne svrhe ili se od nje očekuje i da urgira u slučaju eskalacije najavljenih prosvjeda? Može li se pritom nadati podršci privatne Horvatinčićeve zaštitarske službe?

Ipak, jedna se stvar može pretpostaviti sa sigurnošću – novinari koji su, u suradnji s reklamnim stručnjacima, pripremili teren za veliku feštu, navratit će da iz blizine promotre plodove svoga truda. Vjerojatno će sresti i samog kontroverznog poduzetnika, koji će im u prolazu ljubazno kimnuti glavom i čestitati na profesionalno obavljenom novinarskom zadatku. Tada, nevješto skrivajući ponos, morat će mu priznati: “O, nije to, vjerujte, bio klasičan novinarski zadatak. To vam je više nešto kao novi stil urbanog divljenja.”