Ultradizajnirano umjetničarenje

Bask Julio Medem, najpoznatiji po filmovima “Ljubavnici polarnog kruga” i “Seks i Lucia”, znano je ime španjolske kinematografije, no nikad nije ušao u tzv. prvu ligu iberijskih sineasta. Njegov zadnji uradak “Soba u Rimu” (zbog igre riječi bolje zvuči engleski naslov “Room in Rome”) jasno pokazuje zašto. Prikazan u okviru programa Queer momenti u zagrebačkom kinu “Grič”, “Room in Rome” u gotovo tri četvrtine svog trajanja hiperstiliziran je i pretenciozan ostvaraj iza čije blistave površine i “filozofske” aspiracije stoji vrlo stvarna sadržajna plitkost, ponajprije demonstrirana stereotipnom simbolikom, te neuvjerljivim dijalozima i neuvjerljivim seksom.

Već viđeno

Naime, gotovo cijela radnja odvija se u hotelskoj sobi (i kupaonici) najkraće noći u godini (i jutra iza nje), dakle za ljetnog solsticija, a protagonistice su dvije mlade i vrlo privlačne žene: niska, crna i kratkokosa španjolska lezbijka Alba (dobro znana slatkica Elena Anaya, ovdje u “muževnijoj” varijanti), i visoka, plava i dugokosa ruska heteroseksualka Nataša (malo znana Ukrajinka Nataša Jarovenko). Upoznale su se u baru (taj susret u filmskoj je pretpovijesti), a onda je Alba nagovorila Natašu da dođe u njezinu sobu, potom je i privoljela na seks. Ostatak noći proći će u izmjenama seksualnih srazova i razgovora, a potonji opet variraju od veselih preko neutralnih do tužnih i tjeskobnih.

Već podosta puta viđeno, razgovori sadrže i igru oko osobnih identiteta koje protagonistice međusobno skrivaju i razotkrivaju, i to je ta “filozofska potka”, dobro znana još od vremena Robbe-Grilleta, Resnaisa i Marguerite Duras, no ovdje izvedena na posve inferioran način (doduše, ni izvorna “francuska” izvedba po tom pitanju nije bila naročito superiorna, ali barem je u svoje vrijeme bila nova). Kao pozitivan izuzetak u svom tom isprazno-pretencioznom verbalnom općenju može se izdvojiti tek Natašina priča o prvom seksualnom uzbuđenju, kad je skrivečki gledala kako njezin otac miluje njezinu sestru blizanku. Seksualno pak općenje, usprkos intenzivnoj eksploataciji prelijepih djevojačkih tijela, toliko je artificijelno da čovjek mora pomisliti kako beskrajno više erotske, a onda i umjetničke istine ima u kakvom manje konvencionalnom, kvalitetnom (lezbijskom) hardcore porniću nego u Medemovom ultradizajniranom umjetničarenju. Ruku na srce, spomenuti filmaš potrudio se prostor i semantiku zbivanja otvoriti odnosno proširiti uključivanjem likovne i glazbene dimenzije, pa čak i interneta (Google Earth), no sve se to lako razotkriva kao jalovo posezanja za kvantitetom koja ne rađa kvalitetu.

Pjevanje pod tušem

Međutim, završna četvrtina filma donosi pozitivan pomak. Sa svitanjem zore kao da je i Medemu svanulo, te on svoje iznimno erotične protagonistice konačno oprirođuje, skida s njih teško breme artificijelnosti, dopušta im da vlastitim glasovima pod tušem veselo pjevaju “Volare” i radosno se igraju vlastitog vjenčanja u bijelim hotelskim frotirskim ogrtačima i papučama umjesto u raskošnim vjenčanicama i cipelama s visokom petom, relativno vješto potom izmjenjujući stanja entuzijazma i tuge. I seks tada djeluje uvjerljivije, pa čak i realizirana metafora o ljubavnoj strijeli koja probada Albu ostavlja dojam relativno impresivnog campa.

Nažalost, da bismo dočekali tu poticajnu završnicu, morali smo prethodno otrpjeti svašta. U tome leži problem polutalentiranih autora kakav je Julio Medem, a i nazire se odgovor zašto je malo cjelovito maestralnih redatelja poput Almodovara.