Veličanje naroda

PROFESIONALAC, KLASIK TV

U inače pristojnom filmu, scenarist i režiser Dušan Kovačević učinio je grdan kvar. U sceni koja prikazuje kolonu izbjeglica za vrijeme “Oluje”, stavio je potpis u kojem se tvrdi da je tom neprilikom 500.000 Srba napustilo Hrvatsku.

Tko može razumjeti potrebu naših umjetnika da patnju iskazuju kao statistički fenomen, usto krivotvoren? U cijeloj Hrvatskoj prije rata živjelo je 581.663 građana koji su se izjašnjavali kao Srbi, dok ih je u Krajini, za vrijeme rata, bilo možda pola od tog broja, a vjerojatno i manje. I nisu svi otišli. I nije to tako plošna priča. I ne bi si Dušan Kovačević smio dozvoliti takve padove. Kada se kojekakvi geaci prihvate kolektivne martiromanije stvar je još i razumljiva – skribentima je bjesomučno “veličanje naroda” osnovna terapija – ali ako to učini najveći živući srpski dramski pisac, jugoslavenska i postjugoslavenska legenda, onda to čovjeka duboko ražalosti, jer pokazuje da ni najbolji među nama nisu do kraja dobri. Takva napuhivanja uvijek vode prema patnji i mržnji, a onda i želji za osvetom. Sve smo to vidjeli i doživjeli i ne možemo se načuditi da bi netko opet.

Film ima i jedan apsolutno antologijski doseg, zbog kojega bi ga svi trebali pogledati bar jednom u životu. To je Bora Todorović, koji udbaša Luku Labana glumi na maestralan način, izrazito superiorno osrednjem Branislavu Lečiću. Todorovićev Laban, to je jedna od najvećih uloga u modernoj srpskoj kinematografiji.

RTL DANAS

U vijestima RTL-a objavljeno je kako su Francuzi srušili Gadafijev “Galeb G2”. Riječ je o prvom jugoslavenskom mlaznom avionu koji se proizvodio u tvornici Soko Mostar. Jugoslavija je prodala Libiji 120 takvih letjelica. Nažalost, novinarka RTL-a nije detaljnije opisivala povijest “Galeba”. A ona nije nezanimljiva. Taj je zrakoplov, naime, razvijan do te mjere da je jedna od njegovih varijanti, “Orao 2”, uspjela poletjeti i nadzvučnom brzinom. No, u vrijeme kada je trebala razviti serijski nadzvučni avion, država se raspala…

Danas Soko proizvodi rashladne vitrine (to je ono u čemu mesari drže piletinu, odojke, ćevapčiće i te stvari), kardanska vratila, poluosovine itd. To je tehnološki doseg na razini Jamesa Watta, parnog stroja i sličnih čuda industrijske revolucije oko 1760-ih. Ovi prostori više nikada neće moći proizvesti nadzvučni avion (Nijemci nam sada nude besplatno njihove rashodovanje mlažnjake, vršnjake “Galeba”), no zato sada svi slobodno mogu reći koje su vjere i nacije i ići u crkvu, umjesto da rade mlazne avione, gigantske brodove i slične stvari koje uneređuju okoliš. To će raditi oni glupi zapadnjaci.

MONTEVIDEO, BOG TE VIDEO

Na web stranici “Domaći filmovi za gledanje” već se može pogledati “Montevideo”, novi veliki hit srpske kinematografije kojega je dosad vidjelo 500.000 ljudi. To je ozbiljan zdravkošotranski doseg, neviđen od vremena “Zone Zamfirove” i “Ivkove slave”. Sličan je i ključ masovnog uspjeha. “Montevideo” je eskapistička srpska priča, no dok Šotra snima filmove ljupke malovaroške vizure, Dragan Bjelogrlić šverca estetiku Roberta Redforda demonstriranu  u “Legendi o Baggeru Vanceu”.

Siže je jednostavan. Talentirani nogometaši žele otići na prvo svjetsko prvenstvo u Urugvaj, ali se suočavaju s nizom problema. Hrvatski nogometaši bojkotiraju suradnju jer je sjedište Saveza prebačeno iz Zagreba u Beograd, a kralj Aleksandar ne da novac jer reprezentacija nije jugoslavenska nego srpska. Srpski tajkuni, pak, ne daju novac jer nije srpska nego je jugoslavenska. No, ako nešto doista želiš svim srcem, onda se cijeli Dragan Bjelogrlić uroti da se to i ostvari, pa se taj novac na kraju ipak nađe.

“Montevideo” je jednako zanimljiv uradak kao i nekadašnje nogometne uspješnice, “Velo misto” i “Više od igre”, no dok su te serije ideologizirane komunizmom, ovaj je film impregniran srpskim nacionalizmom koji više nije unitaristički nego je secesionistički. Priča o nogometu u tom smislu zapravo funkcionira kao moderna ideološka bajka. U “Montevideu” se izlaže ista ideja s kojom je nekoć, u “Knjizi o Milutinu”, krenulo događanje naroda: Jugoslavija je bila historijska greška i Srbi se trebaju okrenuti sami sebi, onda su najjači. Sloga je nenadomjestiva. Istovrsna je ideja, kako znamo, trijumfirala i kod svih drugih naroda koji su nekoć činili SFRJ. Štoviše, Ćiro Blažević, Franjo Tuđman i njihova “zbornaja komanda” baš su na nogometnom terenu, snagom nacionalne mobilizacije, u Francuskoj učinili ovo isto što Bjelogrlić prikazuje na filmu. No, kako se stvar raspetljala izvan zelenog terena? Bajke, pa i one nacionalističke, imaju oročeni doseg. Onda se rasplinu, pa čekaju zaborav da bi uhvatile novu snagu.

Ako Srbe ne zanima ostatak bivše braće po materi, onda valjda logično vrijedi i obrnuto, pa bismo filmu mogli prognozirati relativan regionalni neuspjeh. Iako su njegove teze provokativne, zajednički, jugoslavenski idejni svemir raspao se, prema svemu sudeći, nepovratno, a kada se tu i tamo i obnovi – npr. slučajevi Purda i Divjak – onda služi tek kao podsjetnik na postojanje pakla, pa će sve ostati nedovoljno diskutirano. Na ove se prostore useljava tržišni imperijalizam, a iseljava se refleksija. Danas se teza Stanka Lasića, koja je devedesetih izazivala sablazan na lijevoj sceni – kako je Hrvatima srpska književnost jednako daleka kao i bugarska – čini prilično pogođenom, štoviše vidovitom. No, ona zahtijeva i nadopunu: Hrvatima danas ni hrvatska književnost nije bliža od bugarske – tko ne vjeruje, neka objavi naklade pa će mu brojke sve reći.

Ove su sredine odbacile regiju, a Evropu nisu dosegle, pa se sve skupa čini beznadno provincijalnim. Male bare, puno krokodila. A najveći među ovim glumačkima je Sergej Trifunović, novi glumački bog srpske kinematografije, koji je od epizode šefa kraljeve policije napravio sjajnu ulogu. Drugi nastavak filma i planirana serija jedva da imaju ikakve šanse podbaciti. A tamo će nešto biti i politički drugačije, ako je suditi po povijesnim zbivanjima koja su bila predložak za film.

PULS HRVATSKE

Umjesto da se zadovolji formom razuzdane trash intelektualnosti, HTV-ovskom verzijom Malnarove “Noćne more”, Branimir Bilić izvršio je desant na termin Denisa Latina. Bilić u Latinovom terminu, što je čisto svetogrđe, ukucava zadnji čavao u lijes nacionalne samosvijesti, šamar ne samo boljem, nego ikakvom ukusu. To je Bore Lee u multipleksu, sedlo na kravi, prase u Teheranu. Bilić je time pokazao da su i on i vrh HTV-a, na čelu s Hloverkom – koja se u prekretničkim vremenima vješto prikrila, tražeći crvenu nit koja vodi do SDP-a – raspoloženi herostratski. Objašnjenje dano u najavi emisije, kako će talk show “biti u potpunosti lišen utjecaja politike i kapitala”, te kako će “gospodarstvenici, financijaši, inovatori, kulturnjaci, ali i političari gostovati isključivo u funkciji emisije”, uvredljivo je. Znači, druge su emisije u funkciji politike i kapitala, samo je naš Branimir nevin poput svetog Alojzija iz Gonzage, sveca zaštitnika muškog djevičanstva? Drugi gosti drugih emisija ispunjavaju neke druge funkcije, samo je Brane tu da spasi ostatke ostataka čistog žurnalizma? Davež u kasnonoćnom terminu podrazumijeva slobodu izbora i s njim se možemo zajebavati do mile volje, ali davež u prime timeu, e to je već čista tiranija, političko zlosilje koje pokazuje da dolazi izbori i da su se vodeći ljudi HTV-a opet spustili dovoljno nisko da mogu poljubiti guzicu zmije. Sve samo da sačuvaju pozicije s kojih rasturaju ovu dobru zemlju.

Ukratko: nacija koja umjesto rasprave o vitalnim pitanjima opstanka šverca satiričke persiflaže a la Bilić, uskoro će nositi gaće na štapu, i ako se još netko pita zašto, nema boljeg odgovora nego – baš zato. Što bi se dogodilo čovjeku koji bi si povadio sive ćelije i na mjesto njih stavio silikon? I takav šetao svijetom? Zabio bi se u prvu banderu, pao u prvu rupu. E, upravo se to nama događa s ovim domoljubima, novinarima koji su televiziju pretvorili u sakristiju, bog te video…