Veliki brat na Joyceov način

NN: “Izgnanici” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu

Fenomen koji se u suvremenoj kulturi zove reality show dosad je u teatrima na ovim prostorima obrađen samo jednom; zašto se o ovom formatu koji je preplavio TV ekrane govori tako malo, tema je za sebe, no uzroke vjerojatno treba tražiti u tome što nerv današnje kulture počiva na spektaklu, a ne na egzistencijalnoj drami. Prva predstava o “Big Brotheru” zvala se “Hodnik”, a prema tekstu i u režiji Matjaža Zupančiča izvelo ju je 2005. Slovensko narodno gledališče iz Ljubljane.

Bila je to tvrda realistična priča o ljudima s ulice koji su satjerani u klaustrofobični studio, sa zadatkom da se ponašaju “spontano”, kako to na TV-u gledamo do danas, a poanta je bila u tome da su spremni učiniti sve – lagati, izdati ili ubiti –  samo da se domognu slave ili masne nagrade. Tzv. kuća Velikog brata bila je shvaćena kao ozloglašeno mjesto “javne usamljenosti” i krajnjeg otuđenja do kojeg je čovjek stigao postupno, odričući se malo pomalo svoje privatnosti, dostojanstva i osobne hrabrosti. Bilo je još aluzija u nekim drugim predstavama na ovu temu, ali sve su se svodile na to da smo autentičnost i dušu prodali radi pet javnih minuta šljokica i glamura.

Skandal je u nama

“Izgnanici”, nova predstava Jugoslovenskoga dramskog pozorišta iz Beograda, umnogome osporava tu tvrdnju: redatelj Bojan Đorđev smatra da je, iako današnja televizija iskorištava ljudsku taštinu u komercijalne svrhe, čovjekova potreba da drugome gleda u lonac i u gaće – na čemu se temelji masovna gledanost reality showa – krajnje iskrena. I ne samo to: ono što nam omogućuje današnja televizija, da kroz ključanicu virimo u tuđu spavaću sobu, teatar čini  posljednjih 20 stoljeća. Što drugo vidimo u građanskim dramama nego tko je koga obljubio, čiji brak se raspao i tko je ostao u drugom stanju a nije trebao?

Da bi obranio tu tezu, Đorđev je odabrao “Izgnanike”, jedini dramski komad Jamesa Joycea, napisan još 1915. Drama govori o ljubavnom četverokutu dvaju mladih parova: junaci su u neprestanom sukobu oko toga tko je s kim i zašto i o svojim ljubavnim nevjerama javno raspravljaju. Seksualni nered kao da nema ni kraja ni konca. Kada je prvi put izvedena, dramu su moralni čistunci dočekali na nož, jer se Joyce u njoj narugao i puritancima i građanskom salonu, no priča samo govori o temama ispod pokrivača koje i danas svi priželjkuju. Ili, kako bi rekla Sibila Petlevski u analizi Joycea: “Skandal nije u tekstu nego u nama.” Razlika je samo u tome što je u Joyceovo vrijeme tema seksa bila zabranjena, a danas je on predmet eksploatacije na kojem se zarađuju milijarde.

Iako je Đorđev glumcima stavio mikrofone-bubice pokraj usta, pozornicu napunio plastičnim foteljama i umjetnim cvijećem, a muzika jeftinog spektakla najavljuje svaku novu scenu, “Izgnanici” nisu puka vulgarna replika televizijskog “Big Brothera”. Mladi glumci – Goran Jevtić, Sena Đorović, Nikola Vujović i Nataša Marković – vrlo kultivirano izgovaraju Joyceov tekst, uživljavajući se u melodramu četvero ljubavnika koliko je potrebno, ostavljajući neku nedorečenost između redova, da sami kreiramo taj javni i bučni kontekst naših intimnih života.

Zato što mi to hoćemo

Ono što nam je redatelj na fini način uspio uvući pod kožu, dok gledamo to erotsko mahnitanje učetvero, jest osjećanje manipulacije koja polazi od nas prema svijetu, a ne obratno. Drugim riječima: kazalište laže već stotinama godinama, danas laže i televizija, ali samo zato jer mi to hoćemo. Zato što svoj život doživljavamo kao neprestanu fatamorganu, a ne kao susret s realnošću, što god ona bila. U tom smislu, “Izgnanici” zaista funkcioniraju kao ironična drama s univerzalnim ključem koji otvara sve lokalne brave. Ili, kako kaže Đorđev u uvodnom tekstu: “Joyceova potraga za istinom i autentičnošću preživljava i u današnjem dobu, kada se interes za seksualnu slobodu preselio iz sfere dramske fikcije u neku vrstu gladijatorskih igara – u reality show.”

Možda su beogradski “Izgnanici” u kritici današnjih masovnih medija, jednako kao i (građanskog) teatra, mogli biti još radikalniji, no ponajveća je vrijednost predstave u tome što se pojavila upravo u središtu jednoga takvog svijeta: danas gledamo već gomilu reality showova čiji su sudionici spremni govoriti “o svemu i do kraja” – od srpskih “Parova” i hrvatske “Farme” do najnovijeg, regionalnog “Big Brothera”. Predstava ironičnog naziva, “Izgnanici”, govori da je kulturi masovne spavaće sobe, koju su mnogi tako oduševljeno prigrlili, ipak moguće okrenuti leđa.