Braća na cjedilu

Tužiteljstvo Haškog suda, za suđenja ratnom načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije Momčilu Perišiću, optužnicu je potkrijepilo zapisnicima s četrdesetak sjednica Vrhovnog saveta odbrane SRJ-a. Sjednicama su najčešće, uz Slobodana Miloševića, Momira Bulatovića i optuženog, prisustvovali predsjednik SRJ-a Zoran Lilić, predsjednik Vlade Radoje Kontić i ministar obrane Pavle Bulatović, a priključivali su im se i drugi. Zapisnici su zanimljivi jer daju uvid u to kako su oni koji su Srbe u Hrvatskoj potaknuli na pobunu, svojim marionetama, čelnicima tzv. Republike Srpske Krajine, u akcijama HV-a “Bljesak” i “Oluja” okrenuli leđa i uskratili očekivanu vojnu pomoć.

Mnogi analitičari tvrde kako je Milošević svjesno žrtvovao RSK, jer je s Tuđmanom dogovorio podjelu BIH-a i “humano preseljenje”; dakako, on takav dogovor, ako je i postojao, na sjednicama VS-a nije spominjao.

Očekivali napad

Ipak, iz zapisnika sjednica proizlazi se da je čelništvo SRJ-a očekivalo napad na Krajinu. Tako na sjednici 12. svibnja 1995. Momčilo Perišić kaže kako velike sile odobravaju vojnu akciju Hrvatske, pa bi “svako eventualno angažovanje vojske Jugoslavije u pružanju pomoći vojsci Krajine, bilo protumačeno kao agresija na RH”. Prva stvar koju je vodstvo SRJ planiralo napraviti u slučaju napada HV-a na RSK je diplomatska, a ne vojna akcija: “Na diplomatsko-političkom planu ulagati maksimalne napore da se spreči agresija na RSK, iznađe miroljubivo rešenje i spreči uvlačenje SRJ u rat.” Zaključeno je da će se po Srbiji organizirati lov na “dobrovoljce”, porijeklom iz Krajine, koji će biti upućeni na front.             Milošević se bojao neke neplanirane odluke krajiškog vodstva, poput one Mile Martića da  raketama tuče Zagreb, pa se htio osigurati. Zaključeno je da “najviše državno i političko vodstvo RSK, pre donošenja važnih političkih i vojnih odluka obezbedi prethodnu saglasnost najvišeg državnog i vojnog rukovodstva SRJ”. Ne samo da je Milošević digao ruke od obrane Krajine, nego angažiranje VJ-a nije bilo predviđeno ni u Istočnoj Slavoniji. Zaključeno je da će se vojska pokrenuti tek “u slučaju ugrožavanja bezbednosti SRJ”. Napadne li HV “Baniju, Kordun, Liku i Kninsku krajinu”, predviđa se pomoć u “materijalno-tehničkim sredstvima”, a Glavnom štabu krajinske vojske gotovo se cinično savjetuje da “uporno brani teritoriju RSK i da masovnim ubacivanjem DG (divrzantskih grupa) i drugih manjih sastava u pozadinu HV, diverzijama po najosetljivijim komunikacijama (…) nanosi joj gubitke, stvara psihozu opšte nesigurnosti kod nje (…)”.

Izbjegavanje sukoba

U drugom dijelu zaključaka otkriva se što je jedini interes Miloševića i ekipe: to je očuvanje Republike Srpske, jer će u slučaju napada na koridor u Posavini “izvršiti mobilizaciju dela snaga VJ”. Na kraju sjednice, zaključeno je da se “do daljnjeg ne odobrava upotreba VJ u ofanzivnim dejstvima na prostoru bivše RH, kao protivmera daljnjim napadima OS Hrvatske na RSK”, kao i da treba “vojsci RSK i RS pružiti određenu pomoć u granicama koje ne ugrožavaju borbenu gotovost SRJ”.

Na sjednici uoči “Oluje”, 29. srpnja, analizira se predstojeća akcija HV-a. Osim izbjegavanja ratnog sukoba, general Perišić donosi zaključak koji pokazuje da je prioritet Beograda bilo “stvaranja povoljnih uslova za skidanje sankcija, zaustavljanje ratnih dejstava na područjima bivše BIH i Hrvatske i pristupanje mirnom rešenju krize i priprema države za odvraćanje od agresije i odbranu, ukoliko joj rat bude nametnut”. Zaključuju: “U izjavi Savezne vlade povodom eskalacije ratnih sukoba u bivšoj BIH, ukazati da se ta kriza može rešiti samo političkim sredstvima, a ne nastavljanjem rata.” Uz to, SRJ se mora založiti za “oživljavanje mirovnog procesa”.

Nakon “Oluje”, 14. kolovoza, održana je sjednica na kojoj je sudjelovalo i petnaestak visokih oficira VJ-a, koji su – u atmosferi potpunog vojnog i političkog poraza RSK-a i egzodusa stanovništva – podnosili referate o situaciji na terenu. I dalje im je bio prioritet inzistiranje da se SRJ ne uvuče u sukob, čak ni u slučaju napada HV-a na Istočnu Slavoniju.

Veliki “mirotvorac”

Glavni politički pravac odredio je, kao i uvijek, Slobodan Milošević: “Osnovna poruka treba da bude – sačuvati mir, kao osnovni cilj i osnovni zadatak, odnosno zalaganje za rešavanje krize mirnim putem.” Naglasio je da ubuduće “treba vezivati svaku pomoć RS-a za prihvatanje mirovnog plana! Mi tu ne treba sami za sebe da izigravamo naše patriote, koji podgrevaju njihove potpuno nerealne ambicije, da bi kasnije ceh plaćao ceo narod!”

Veliki “mirotvorac” upozorio je da strane sile pokušavaju natjerati SRJ na ratni sukob: “Time bi NATO legalizovao tvrdnju da je Jugoslavija faktor agresije na Balkanu. UN i NATO bi se pozvali na činjenicu da su Bosna i Hrvatska priznate države i da je to agresija na teritoriju druge države.” Istakavši kako u Ustavu iz 1992. stoji da  “SRJ nema teritorijalne pretenzije prema drugim državama”, rekao je da bi uvlačenje u rat stvorilo u SRJ “iračku šemu” te da bi NATO tada napao SRJ, što bi bila katastrofa, jer bi to dovelo do toga da “nam se uzmu Sandžak, Boka, Kosovo i Metohija”.

Svi su se natjecali u izjavama o miru koji “nema alternativu”. Posebno je interesantno izlaganje Zorana Lilića: “Mi smo pomogli srpskim izbjeglicama iz RSK, nakon nesretnih, nerazumnih i sramnih odluka njihovog rukovodstva – da se vojska i narod povuku sa vekovnih ognjišta praktično bez otpora i žrtava.” Lilić je optužio rukovodstvo RSK-a da je  odbilo pregovore, “verovatno pod pritiskom rukovodstva RS-a. Pri tom je pokušavalo i našu zemlju da uvuče u rat. Čak i da smo imali sa čim i sa kim, nismo imali vremena, obzirom na način kako su vodili obranu RSK.” Na kraju je upozorio da “niko nema pravo da rizikuje ni jedan pedalj, niti jedan život građana SRJ, radi ostvarivanja nečijih ciljeva koji su krajnje nerazumni”.