Dozvola za ubijanje

Danima nakon likvidacije Osame bin Ladena, etičke dvojbe i pravni komentari samo se gomilaju. Najnoviji prilog na tu temu dolazi iz pera Noama Chomskog, koji se pita kako je moguće eliminirati nekoga za koga čak i FBI, krovna američka policijska organizacija, tvrdi da nije bio ni u statusu osumnjičenika. Međutim, dominira glavno pitanje: zašto je Bin Laden uopće likvidiran kad, prema priznanjima samih izvršitelja, nije bio naoružan?

Državni razlog

Naš sugovornik Nikola Visković, profesor prava i publicist iz Splita, kaže da nema mjesta nekom velikom čuđenju.

– Politička ubojstva uobičajena su praksa ne samo među političkim neprijateljima, nego se ona čine i od strane države spram njezinih protivnika. Prvenstveno se to događa u nedemokratskim društvima. Međutim, događa se to i u demokraciji, u situacijama koje nisu normativno-pravno a, nažalost, ni teorijski obrađene, nego spadaju u unutarnje i vanjske političke običaje u slučajevima “državnog razloga”, raison d’Etat – kaže Visković.

– “Državni razlog” je običajno političko opravdanje za nasilnička djela države, koja nisu dopuštena ni moralno ni pravno, a zaista se događaju kod svake države, i to onda kad se smatra da su ti čini nužni za opstanak samog državnopravnog poretka. To je nešto kao “izvanredno stanje”. No, za razliku od izvanrednog stanja, koje je ustavno propisani izuzetak od redovite zakonitosti, “državni razlog” se zbog moralnog licemjerja ne propisuje nigdje u pravnom poretku. Ali se prakticira – dodaje Visković.

Prisjetio se da s pozicija “državnog razloga” redovito postupa izraelska država u odnosu na neke vođe ili čak same borce palestinskog otpora, na sličan je način tretiran ljevičarski terorist Carlos, sve dok ipak nije bio uhapšen u Francuskoj, a tako su postupale i vlasti SFRJ-a s hrvatskim emigrantima u inozemstvu.

– Postupak likvidacije Osame bin Ladena formalno je nezakonit, dakako i nemoralan, ali je s općeprihvaćenog motiva “državnog razloga” široko primijenjen način državnoga djelovanja – zaključuje Visković.

Jesu li u ratu ili nisu?

Drugi set pitanja odnosi se na proglašenje ratnog stanja nakon 11. rujna 2001. od strane američkog državnog vrha. Ako je, dakle, SAD u ratu s teroristima, posebice s Al-Kaidom i njezinim franšizama po svijetu, to nipošto ne znači da se tu ne bi trebala promjenjivati neka pravila. Npr. članak 23 iz Haških pravila o zakonima i običajima rata iz 1907. “osobito zabranjuje ubijanje ili ranjavanje neprijatelja koji je položio oružje, nema više sredstava za obranu ili je izjavio predaju”. Koliko je dosad poznato, lidera Al-Kaide branila je samo njegova, također nenaoružana, supruga.

Međutim, američka se strana u tom slučaju držala zakona donesenog u Kongresu samo tjedan dana nakon rušenja njujorških blizanaca. Prema njemu, predsjednik ima pravo upotrijebiti svu potrebnu silu protiv država, organizacija ili osoba koje su planirale ili učinile bilo što vezano uz događaje od 11. rujna 2001. Tako velike ovlasti dovele su, između ostalog, i do otvaranja specijalnog zatvora, točnije mučilišta, za Al-Kaidine pripadnike u Guantanamu na Kubi. Da je Guantanamo upravo to, na ovaj ili onaj način priznali su bivši državni tajnik za obranu Donald Rumsfeld i sadašnji šef CIA-e Leon Panetta. Naime, do krucijalne informacije o Osaminu skrovištu došli su preko one o njegovu kuriru, do čijeg su pak imena došli tako što su nad trojicom ključnih zatvorenika primjenjivali simulirano gušenje u vodi.

I tu se američka strana oglušila o pravila ratovanja: ako su pripadnici Al-Kaide neprijateljski borci, onda bi se na zarobljenike morale primjenjivati Ženevske konvencije o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929. i 1949, koje određuju da ratni zarobljenici “moraju biti zaštićeni od svih nasilnih čina, uvreda i da su najstrože zabranjene sve mjere odmazde”.

– Sukob s terorizmom militantnih islamista, posebno poslije 11. rujna, vlada SAD-a tretira kao ratno stanje. Sve što je uslijedilo, rat s talibanima, osvajanje Afganistana, likvidacija Bin Ladena, logične su posljedice toga. Mislim da je najproblematičnija akcija ona u Iraku, gdje je javnost obmanjivana lažima o postojanju oružja za masovno uništenje. Prigovor akciji u kojoj je ubijen Bin Laden jest da je on, čini se, mogao biti uhvaćen živ i doveden pred sud. Vlada demokratske zemlje, bila ona i velika sila, trebala bi imati osjećaj odgovornosti za standarde ponašanja koje svojim postupcima poštuje ili uvodi – kaže Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava.

Humanitarna intervencija

Najnovija američka akcija ponovno otvara i pitanje novog međunarodnog poretka, koji u drugi plan stavlja suverenost neke države. Naime, pakistansku stranu, na čijem se ozemlju akcija odvijala, Amerikanci nisu uključili niti je konzultirali na bilo koji način.

– Posrijedi je nova doktrina koja hoće u bitnoj mjeri promijeniti međunarodni poredak tako da neki subjekti, prije svega UN, ali prema izvjesnim namjerama i NATO-pakt, odnosno EU, dobiju mogućnost da u ime tzv. humanitarne krize interveniraju u unutrašnjopolitičke odnose neke države. To je doktrina “humanitarne intervencije” – govori Nikola Visković.

Ta doktrina ruši tradicionalnu teoriju državne suverenosti u slučajevima kad određena državna vlast u velikoj mjeri ugrožava vlastito stanovništvo. Ona je primijenjena i protiv Republike Srbije u slučaju Kosova, a njezini su zagovaratelji – npr. Bernard Kouchner i Bernard–Henri Levy – predlagali da se primijeni i protiv Sudana u slučaju južnog Sudana. U punom je opsegu do izražaja došla u Libiji gdje je, čak i protiv odluke Vijeća sigurnosti UN-a, meta napada, iako nepriznata od strane NATO-saveza, lider jedne države.

– Čini mi se skandaloznim sadašnji postupak NATO-komande koja je spremna, bez ikakve mogućnosti tumačenja toga kao “državnog razloga”, da raketno tuče privatnu kuću Saifa al–Araba, najmlađeg sina Moamera Gadafija, koji jedini nije imao političku funkciju u Libiji, i tom prilikom ubije njega i troje maloljetne djece. Njih se ne može podvesti ni pod kolateralne žrtve u pokušaju ubojstva samog Gadafija (koji je, čini se, te noći doista boravio u sinovljevom stanu), jer se odluka Vijeća sigurnosti UN-a nikako ne može tumačiti na način da je potrebno likvidirati i šefa države kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo. U ovom slučaju, riječ je o jednom ne samo običajno, nego i formalnopravno međunarodno zabranjenom ubojstvu – kaže Visković.

Naš sugovornik zaključuje da bismo se s humanitarnim načelima kao kriterijem za intervenciju mogli složiti samo pod uvjetom da se provodi u skladu s nediskriminatornim odlukama i isključivo pod nadzorom Vijeća sigurnosti UN-a, a ne prema procjeni neke velike sile ili pod njezinim pritiskom na članice UN-a, kao što se to eklatantno događa u slučaju napada na Libiju.