Duhovi prošlosti
Prilično je vremena prošlo od postavljanja pitanja do dobivanja odgovora na to da li je, nakon budućih parlamentarnih izbora predviđenih za iduću godinu, moguća tzv. velika koalicija između Demokratske stranke Borisa Tadića i Srpske napredne stranke Tomislava Nikolića. Nije, čuli smo prošlog vikenda od samog Tadića: oni su od naprednjaka, kaže, sasvim ideološki udaljeni, a koalicija se može raditi samo sa sebi bliskima.
Šamaranje javnosti
Slučaj Ceca i još neki, ovih dana pokazuju da u politici u Srbiji, pa ni kod demokrata, nema ideološke čistoće i principijelnosti. Demokratska je stranka potpisala čuvenu Deklaraciju o pomirenju sa socijalistima Ivice Dačića upravo povodom sklapanja koalicije nakon prošlih izbora. Socijalisti su, pak, u koaliciji sa Strankom srpskog jedinstva Dragana Markovića Palme, koji je stranku naslijedio od Željka Ražnatovića Arkana. Obojica – Dačić rodom iz Žitorađe, kao Ceca, i Palma – najbolji su prijatelji Svetlane Ražnatović. I ministarka pravosuđa Snežana Malović priznala je prije desetak dana da su iz političkih krugova tijekom osmogodišnje istrage protiv Cece neprestano dolazili pritisci i nastojanja da se cijela ta stvar zaboravi i gurne u ladicu. Sam Vojislav Koštunica u nedavnom intervjuu rekao je, otprilike, da bi ponovno cupkao na Cecinom koncertu i da se on prijatelja ne odriče.
Dan nakon potvrde nagodbe sa Svetlanom Ražnatović, stigla je još jedna: optuženi jataci odbjeglog ratnog zločinca Ratka Mladića priznali su da su ga skrivali niz godina, pa su dobili uvjetne kazne i jedan kratkotrajni kućni pritvor. Da bi se opravdala cijela stvar s nagodbom, uvedenom prije nešto više od godine dana u pravni sistem Srbije, najednom se izlazi s podatkom da je više od 70 nagodbi zaključeno u srbijanskim sudovima od početka ove godine i da je to sve u skladu sa zakonom, rasterećenjem pravosuđa i zatvora pretrpanih toliko da se već može govoriti o sasvim nehumanim uvjetima boravka u njima.
Na sam dan sudske verifikacije nagodbe Cece i tužiteljstva, javnost je dobila još jednu šamarčinu. S vlastitom emisijom na javnoj vojvođanskoj televiziji pojavila se Milijana Baletić, sinonim za ratnohuškačko izvještavanje tijekom rata u Hrvatskoj i kasnije, koju najviše pamtimo po propagandi i lažima s dubrovačkog ratišta 1991. godine. Ona je najprije, nakon 2000. godine, dobila otkaz, ali ju je sud vratio na posao; dosad se bar nije pojavljivala na ekranu, ali i nju smo – u tom općem pomirenju i odustajanju od bilo kakve naznake lustracije – eto, dočekali.
Dotle Tužiteljstvo za ratne zločine tvrdi da i dalje prevrće novinske tekstove i TV priloge iz mračnih ratnih vremena, te da će i ratni huškači doći na red za optuženičku klupu; još da netko u to povjeruje.
Sve kombinacije u igri
Neki drugi novinari vlastima nisu važni: ne zna se ni tko je likvidirao Slavka Ćuruviju – a kako da se zna kad u Službi i dalje sjede oni koji su upetljani u taj državni zločin? – ni tko je ubio Dadu Vujasinović, koja je pisala o zločinima i ulozi Arkana u njima, niti tko je stavio bombe na prozor Dejana Anastasijevića. S druge strane, napadači na Teofila Pančića dobili su kaznu manju od zakonskog minimuma, a huligani koji su razbili kameru i slomili nogu snimatelju TV B92 – na isti dan kad se rješavala sudbina Svetlane Ražnatović – šest mjeseci kućnog pritvora. Očito su u politici stranaka u Srbiji moguće sve kombinacije, pa i pravda čuva leđa neizvjesnoj budućnosti.
Jedino što zasad – daleko su još izbori – ostaje kao obećanje jest odricanje od “velike koalicije”, s obzirom na to da je i Nikolić ljut na Tadića, koji na njegov folirantski štrajk glađu i žeđu nije odgovorio raspisivanjem izbora. I onda se vlasti čude zbog toga što građani, misleći na onoga što leži pod lipom u požarevačkom dvorištu, sve češće ponavljaju: “Sve je isto, samo njega nema.”