Fuchs mobilizirao akademsku zajednicu

Ministar znanosti i obrazovanja Radovan Fuchs prije dva tjedna najavio je slanje u saborsku proceduru prijedloga triju novih zakona o visokom obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti – bez prethodne javne rasprave, kao i povodom njihovih prvih nacrta otprije pola godine – a veliki dio onih kojih se to izravno tiče, na čelu s novim sindikatom Akademska solidarnost, odgovorili su da će u tom slučaju zasigurno pokrenuti štrajk.

Na potezu, dakle, sad je nanovo izvršna vlast, potom i zakonodavna, a dok čekamo na rasplet ili makar neki sljedeći obrat u toj priči, zanimljivo je vidjeti kako u ovom trenu izgledaju pozicije na suprostavljenim stranama.

Prijetnje rezovima

Fronta koja se otvorila pritom, naime, zapasuje najširi viđeni društveno-politički prostor izuzev onoga, uvjetno rečeno, generalno-socijalnog, koji se valjao ulicama Hrvatske s konca protekle zime, no kojeg je akademski bunt, a prije toga specifično studentski, na određeni način i potaknuo. Ukratko, radi se o pitanju ugroze javnog interesa, dok nama preostaje utvrditi što točno istomu prijeti do te mjere da se među akademskim svijetom kroz posljednjih pola godine naspram države formirao aktivni konsenzus kakvog ovdje ne pamte niti najbjelje glave s titulom profesora emeritusa.

Da ne nabrajamo sve koji su digli svoj glas protiv suštinski tek neznatno popravljenih prijedloga zakona, i o čijim reakcijama izvještavaju dnevni mediji, samo valja spomenuti zavidnu mobilizaciju društveno-znanstvenog krila akademske zajednice od Zagreba i Osijeka do Rijeke, Splita, Zadra, Pule: filozofski fakulteti, umjetničke akademije, ekonomski fakulteti i, naposljetku, pravni – i to sva četiri potonja u Hrvatskoj, s autoritetom dekanskih potpisa. Nadalje slijede medicinski te razni drugi, plus znanstveni instituti itd. Također, neophodno je uočiti da je posrijedi globalni proces, uslijed prijetnje od drastičnih budžetskih rezova i podvrgavanja visokog obrazovanja i znanstvene djelatnosti zahtjevima slobodnog tržišta i privatnog kapitala.

Konkretno, kod nas to izgleda tako da se, pomoću namjerenih sredstava koje opisujemo u okviru uz ovaj tekst, u konačnici pogoduje svim privatnim subjektima koji su već uključeni u dotično područje ili to tek kane učiniti. Najveću interesnu skupinu tu predstavljaju razna visoka učilišta i veleučilišta koja su se posljednjih šest-sedam godina namnožila u desecima primjeraka po gotovo svim hrvatskim županijama. Njihovi vlasnici za sebe ne priželjkuju puku uklopljenost u notorni bolonjski sustav, nego postojeće visokoobrazovne institucije doživljavaju kao ljutu tržišnu konkurenciju.

S obzirom na izrazite razlike u kvaliteti i kapacitiranosti svake vrste, ta strana može konkurentnost u punom opsegu postići jedino nelojalnim odnosom, pri čemu joj izdašnu po-moć osigurava klijentelistički nastrojena država. Drugim riječima, ništa suštinski drukčije negoli u područjima zdravstva ili brodogradnje. Ali, nastupilo je neko novo vrijeme, pa i novi običaji, te se radni svijet u oštećenom javnom sektoru više ne drži benevolentno kao donedavno.

– Zahtijevamo odustajanje od takve krijumčarske zakonodavne procedure, rekao nam je doc. dr. David Šporer iz Akademske solidarnosti.

Širenje otpora

– Mi bismo svakako voljeli da ne moramo pokrenuti štrajk. No, prošle godine je ministarstvo barem simuliralo javnu raspravu, a sad i sebe dovodi u sve nezavidniji položaj: s obzirom na širenje otpora, definitivno je jasno da bi to bili posve oktroirani zakoni, kaže Šporer. Uz brzorastući sindikat Akademska solidarnost stali su i studenti okupljeni oko inicijative za javno financirano obrazovanje.

– Koordinirat ćemo aktivnosti sa sindikatom, jer je aspekt financiranja visokog obrazovanja, kao i pitanje školarina, neodvojiv od temeljne zakonske intencije komercijaliziranja i privatiziranja sektora, rekao nam je studentski aktivist Mario Kikaš.

Još uvijek nitko ne zna, međutim, kad će točno ministar Fuchs – baš poput kakvoga zagonetnog agenta privatnog interesa – uputiti zakonske prijedloge u Sabor RH; u ovom trenutku nisu još zaprimljeni niti u vladi. Njegovo kalkuliranje oko najprikladnijeg tajminga u izravnoj je vezi s ekspandirajućim akademskim otporom, dok ga s druge strane ograničava ljetna parlamentarna stranka. Dilema je delikatna jer nitko u državnim vlastima s tim ne želi čekati po-sljednji čas uoči izbora, ali ni olako odustati od tako dugo utiranog puta do nove velike zloupotrebe javnih vrijednosti.

Marionetsko sveučilišno vijeće umjesto senata

Školski primjer kontrarevolucionarnog postupka spram visokoobrazovnog i znanstvenog sustava, izražen u završnim, čini se, prijedlozima zakona o sveučilištima, visokom obrazovanju i znanosti, kreće se po dvije bazične osi. Jedna se tiče podizanja državnih ovlasti nauštrb sveučilišne autonomije i uspostave znatno čvršće vertikale od izvršne do akademske vlasti, gdje prva ubuduće direktno odlučuje o drugoj. Tomu bi imalo poslužiti npr. marionetsko sveučilišno vijeće namjesto razvlaštenog senata i trogodišnji poslovni programski ugovori između ministra i rektora pojedinih sveučilišta.

Drugi instrument za istu operaciju, onda kad je rečeni prvi osiguran, odnosi se na komercijalizaciju sektora. Stara dijalektička igra ministarstva – skrivanje poskupjelih školarina i privatno financiranog obrazovanja iza tzv. upisnina – ima i svoju drugu stranu: ograničavanje visine tih pristojbi za javne visokoobrazovne ustanove, kao i upisnih kvota za pojedine fakultete.

Uz rezanje proračunskih davanja, javna sveučilišta bi se po nužnom osiromašenju učinila nekonkurentnim privatnima i gurnula prema očajničkom tržišnom djelovanju, što naposljetku omogućuje i njihovu privatizaciju.