Jugoslavenski tenk

Kapitalizam je u krizi, to ne negira više nitko, i treba mu pomoći da se iz nje izvuče. Ovaj drugi dio rečenice uopće ne proizlazi tako samorazumljivo iz prvog. Naročito ne što se tiče masa na periferiji svjetskog sistema koje od kapitalizma, a taj se fenomen vraća kući i u središta, trpe uglavnom štetu. Mi na poluperiferiji imamo političare koji odgovor na problem o koristi i šteti kapitalizma za život “rješavaju” tako što se o njemu glatko – ne izjašnjavaju. Točnije, za njih je kapitalizam ono što je za ribe voda. Pa zašto onda otvarati tako glupu temu kao što je kako je ribama u vodi? Kao da bi mogle biti i živjeti i negdje drugdje! Ali, većini ribljih vrsta u vodi je sada tako da iskaču na kopno, usput učeći kako da škrge, kojima više ne mogu disati, zamijene (punim) plućima.

Da je kriza ozbiljna i u našim krajevima govori i stalno podgrijavana priča o jugoslavenskoj militarističkoj slavi koju da, svim secesionističkim ideologijama usprkos, stavljenim i u Hrvatski “evropski” Ustav, treba obnoviti. Treba napraviti postjugoslavenski tenk! To je priča o tome kako bi Srbija, Hrvatska i Slovenija trebale zajednički modernizirati tenk “M84”, te ga ponuditi, naravno, ne jedni drugima, već trećoj strani. Nejasno je je li to izvedivo u sporazumima sa zemljama poput Kuvajta, s bivšim nesvrstanim svijetom ili s NATO članovima ili zavidnicima koji to još nisu? A tu je još i Rusija i svi ti zeznuti geopolitički problemi. Kad ta Srbija neće da se lepo i jednoznačno evroatlantski integrira, kao napredna zapadna braća. Pa njezina “neutralnost” samo komplicira. A što to?

Pa, naravno, od svih neprihvatljivih aspekata slave bivše armije, jedan je uspješno preživio tranzicijske transfiguracije. I zbilja, koji bi to aspekt bio? Zlobnik bi rekao: pa baš onaj koji je tu armiju možda i došao (zajedničke) glave (srpska je, bitno izmijenjena, ostala)! Ne, ne mislim na oružanu snagu HV-a. Mislim na poslovni aspekt bivše vojne sile. Poznato je da je JNA bila, preko proizvođača koji su bili s njom povezani, velik izvoznik oružja. I to, naravno, u svom dekadentnom razdoblju, kad je prestajala biti i jugoslavenskom i narodnom – 80-ih godina prošloga stoljeća. Profitirali smo tada, kao jugoslavenska privreda, i od sukoba Iraka i Irana i drugih tragedija tada još Trećeg svijeta, spram kojih smo se odnosili nimalo drugarski – posredno militaristički i profiterski. Tako da iz pozicije dekoloniziranih sudrugova možda zaslužujemo zlopamćenje i radost što smo “trećesvjetski”, tzv. etnički i vjerski sukob, iz Azije i Afrike, 1990-ih vratili kući, u Evropu. No, toga resantimana nema.

Umjesto toga imamo nešto drugo. Potreba za oružjem u svim dijelovima svijeta ne samo da se ne smanjuje, već su umjesto toga smanjene diskusije o potrebi globalnog razoružanja. A baš mi, u Jugoslaviji, dali smo svojim sukobima priliku jednom vojnom savezu u krizi, NATO-u, da preživi svoju tranziciju. Svoju metamorfozu iz navodno obrambenog u nesumnjivo agresivni pakt. Kojem smo se, u Hrvatskoj i Sloveniji jučer, u Srbiji i na Kosovu (zajedno?!) vjerojatno sutra, pridružili. To je valjda pouka naših međusobnih zadnjih ratova ovdje: više nikad rat u Jugoslaviji! Već zajedno (i evroatlantski ZAJEDNO) protiv “nadolazećih” nacija i privreda neevropskog svijeta. Danas na Bliskom istoku, sutra u svjetskim ratovima (zajedno s Rusijom?) protiv Indije i Kine…

Baš je zgodna ta geopolitika. Toliko veća mudrost od običnih identitetskih ili, ne daj bože, klasnih konflikata, za koje smo, neuki kakvi smo, koliko jučer mislili da će nas nadživjeti. A sad vidimo da je moguć i postjugoslavenski tenk na hrvatskom ramenu. To jest, ne baš. Pa nećemo mi i Srbi raditi taj tenk za vlastite srpske i hrvatske potrebe?! Mi smo se toga naužili u bivšoj državi. Sad je sve to samo posao. I to, kako i spada na poluperiferiji svjetskog sistema, samo izvozni. Potpišimo, dakle, kao civilizirani Evropljani, kao Tadić, Jadranka Kosor i Pahor u Smederevu, taj poslovni sporazum. Omogućimo si tako remont i modernizaciju 148 tenkova proizvedenih u Jugoslaviji. Uđimo u posao koji se procjenjuje na 400 milijuna dolara. Dio poslova obaviti će Tehničko-remontni centar u Kragujevcu i druge tvornice iz Srbije. No, tenk će se moći završiti samo u tvornici Đuro (e, da Đuro zna) Đaković u Slavonskom Brodu.

Saznali smo tako u prilogu televizijske emisije “Paralele”, koju emitira HRT, da je na proizvodnji sklopova, agregata i naoružanja ovog tenka nekada radilo čak 240 tvornica, a u njega su bili ugrađeni dijelovi koje je izrađivalo ukupno tisuću poduzeća iz svih dijelova bivše Jugoslavije. Sad će biti malo drugačije, no novinari su se pobrinuli i da na kraju eksplicite naglase što će biti bitno novo i drugačije no nekad. Sav novac od ovoga posla više nikad neće ići u zajedničku kasu, već će svaka od involviranih država-nacija spremati profit u svoju kasicu-prasicu (baš je taj izraz upotrijebljen)!

Zanimljiva je to fantazija o navodnom postojanju samostalnih nacionalnih privreda u ovim poluperifernim kapitalističkim zemljicama. Koje da su sposobne nešto planirati. Pa još se i u planovima udružiti s dojučerašnjim vojnim neprijateljem. Istina je kako je fantazija o (vazda ugroženom) nacionalnom gospodarstvu konstitutivna za “hrvatsku mitologiju” secesije od Jugoslavije (neki hrvatski ideolozi krivo misle da odatle mogu izvesti direktni transfer na borbu protiv EU-integracije). Veliki je cinizam povijesti spram tzv. tranzicijskih zemalja što one ne uviđaju – pa i gledajući u “komunistički tenk” – da su bile u stanju približiti se centru jedinstvene svjetske kapitalističke privrede samo kad su provodile socijalističku revoluciju i razvoj. A to znači kad su se privredno i vojno same razvijale. Kad su počele umjesto “izvoza revolucije”, tj. političkog angažmana u nacionalnim i socijalnim oslobođenjima diljem globusa, pa i na način nesvrstane politike, svijetu prodavati vojnu tehnologiju, bio je to, onkraj bilo kakvog pacifističkog moralizma, početak kraja našega projekta. Nakon toga, naše je sudjelovanje u krizi globalizirane kapitalističke civilizacije najbolje opisati izrazom francuskog filozofa Andréa Tosela kao (dosad) nerješiv “konflikt između konflikata” (identitetskog i socijalnog). U njemu konflikti identiteta naddeterminiraju socijalne konflikte na tako složen način da je ponovno, nakon svega što se dogodilo, zamisliv jugoslavenski tenk (drugo je pitanje je li i realno ostvariv). No, ono što se pritom i time i dalje čini nezamislivim jest jugoslavenska radnička klasna svijest.