Mozart efekt – isitne i zablude

Mozart efekt je izraz koji se odnosi na teoriju kako izlaganje glazbi skladatelja Wolfganga Amadeusa Mozarta, posebno od djetinjstva, može djelovati na povećanje opće inteligencije. Ta teorija je nastala na osnovu istraživanja skupine kolega studenata iz 1993. godine, koje je pokazalo kako povremeno slušanje Mozartovih djela jača prostornu logiku. Od vremena objavljivanja tog dokumenta u javnosti i medijima pojavile su se brojne interpretacije u kojima su se netočno prezentirali ti nalazi, što je dovelo do iskrivljene ideje da izlaganje Mozartovoj glazbi može utjecati na općenito povećanje inteligencije. Dok većina psihologa to uzima s dozom skepticizma, među manje upućenim ljudima sam koncept Mozart efekta opstaje zahvaljujući prodaji klasičnih audio-snimaka koje navodno poboljšavaju inteligenciju.

Istraživači s kalifornijskog sveučilišta nesvjesno su 1993. posijali sjeme Mozart efekta objavljivanjem istraživanja koje se bavilo vezom između skladateljeve glazbe i prostorne logike. Ta istraživanja su naizmjenično izlagala skupinu studenata desetminutnom slušanju pojedine Mozartove sonate, monotonog glasa i tišine. Nakon svake sesije slušanja, studenti su rješavali probleme koji su testirali njihovo prostorno razmišljanje. Znanstvenici su zaključili kako su studenti bolje rješavali testove nakon što su slušali Mozartovu glazbu.

Dakle, to je istraživanje ukazalo da Mozartova glazba djeluje povoljno na jačanje prostorne logike. No, pokazalo se i kako je otprilike deset minuta nakon izlaganja toj glazbi njezin učinak prestajao. Unatoč tome, mnogi su mediji sebi dali slobodu u interpretiranju rezultata ove studije. S vremenom je koncept Mozart efekta ili vjerovanja da izloženost kompozitorovim djelima može poboljšati mnoge oblike inteligencije pao na plodno tlo. Koliko je snažno bilo to vjerovanje najbolje dokazuje obećanje guvernera Georgije Zella Millera da se svakom novorođenčetu u državi ima osigurati CD s Mozartovom glazbom.

Koliko su promjene uočene u istraživanju iz 1993. vezane isključivo uz Mozartovu glazbu? Slijedeći početne pokuse, većina istraživača je koristila Mozartovu dvostruku sonatu K.448, koju je Alfred Einstein zvao “jednom od najprofinjenijih i najzrelijih od svih Mozartovih kompozicija”, te njegov koncert za klavir br. 23 u A-duru. Neki su istraživači uočili kako nije došlo do nikakvog privremenog poboljšanja u prostornim ispitivanjima nakon minimalističke glazbe Philipa Glassa, a nije bilo poboljšanja ni nakon slušanja starije pop-glazbe. No, suvremena skladba grčko-američkog glazbenika Yannija, koja je slična Mozartovoj sonati po tempu, strukturi, melodiji i harmoniji, također bila učinkovita.

U pokušaju da odredi fizičke osobine koje su odgovorne za učinak Mozartove glazbe, tim znanstvenika je djela raznih skladatelja podvrgao kompjuterskoj analizi. Analizirano je 80 Mozartovih djela, 67 J. S. Bacha, 39 Chopina i 148 djela drugih kompozitora. Tražene osobine je pokazala većina Mozartove glazbe, te dvije Bachove skladbe.

Dok je Mozart efekt naširoko kritiziran od strane psihologa, ova teorija i dalje privlači obične ljude. Nema sumnje da je za njezinu dugotrajnu popularnost djelomično zaslužna prodaja klasičnih audio-snimaka roditeljima s obećanjem kako će ta glazba poticajno djelovati na dječju inteligenciju. Ipak, te tvrdnje uglavnom nisu poduprte znanstvenim istraživanjima. Umjesto vjerovanja u svemoć Mozart efekta, mnogi psiholozi radije usmjeravaju roditelje prema dokazanim dobrobitima sviranja glazbenih instrumenata na iskustvo učenja u djece.