Na putu ozdravljenja
Low: “C’Mon” (Sub Pop, 2011)
Pojmom slowcorea opisivana je glazba tako različitih sastava kao što su American Music Club, Codeine, Galaxie 500, no nitko nije bio tako beznadno osamljen i spor, tako temeljito napušten u svemiru kao Low. Čak i kada bi obrađivali radove drugih autora, kao da su u vene tih pjesama ubrizgali nekakav smrtonosni šećer. Kako to zvuči, možete čuti na box-setu “A Life Of Temporary Relief ” iz 2004, gdje su obradili Beatlese (“Long Long Long”), Wire (“Heartbeat”), Pink Floyde (“Fearless”), Dylana (“Blowin’ in the Wind”), Wilsona (“Surfer Girl”).
Mormonski sfumato
Alan Sparhawk, Mimi Parker i Zak Sally pripadaju mormonskoj zajednici, što će reći da je riječ o ljudima koji s vremenom u kojem živimo nisu na ti. Nastanjeni su u Minnesotti, koja je, ako se može vjerovati filmovima, idealno mjesto za ljetovanje, pod uvjetom da ste Djed Mraz. U slikarstvu se ovakav nježan, odsutan pristup temama zove sfumato, kada se obrise slika kao da su od dima a ne od oštrih rubova.
Pjesme grupe Low lebde oko melodije, a na ovogodišnjem albumu pokazuju da su se, unatoč bojaznima da će im vile što im šapuću pjesme popapati producentska šapa čuvenog slastičara Davida Friedmanna (što se djelomično i dogodilo na dva albuma koja im je producirao), uspjeli vratiti iz kičastih razglednica koje pokazuju divljinu i osamu na način da se to svidi i vašim bakama, prema svom osnovnom zvuku zacrtanom na albumima “Secret Name” i “Things We Lost in the Fire”. I to ne u smislu rekonstrukcije ondašnje zvučne slike, nego povratku sebi: Friedmann je, braćo, pozer (doduše vrhunski), koji prvo ima koncept kako bi tuga trebala izgledati, pa onda krene s onim svojim šećerastim prijelazima iz Disneylanda.
Na “C’Mon” toga više nema. Kao ni Friedmanna. Nema ni Zaka, koji u je međuvremenu prešao na snimanje solo albuma, ali atmosfera hipnotizma i osamljenosti, kao i uvijek iznenađujuće pozitive unatoč svemu, prisutna je u očekivanim količinama. Možda Low više ne mogu jako, ali još uvijek mogu tako. Album otvara “Try to Sleep” (Try to sleep/ don’t look at the camera/ try to sleep/ but then you never wake up), sljedeća je “You See Everything”, koju je otpjevušila Mimi Parker.
Dobro navlažen tobogan
Općenito, album klizi kao dobro navlažen tobogan, sa solidnim količinama sposobnosti ovog dvojca da napravi pjesmu koja zvuči kao da je embrio, a ne dovršena, razvijena verzija ičega: Low je duet koji je posvećen više slutnjama nego direktnim iskazima, iako i njih ima, a kada su direktni, mormoni nisu ekipa za šaliti se s njom: One night I got up and told my father there were witches in my room/ He gave me a baseball bat and said here’s what you do. Ukratko, Low su se vratili, donekle i podsjetili na svoje vrhunce otprije deset i nešto godina te snimili album koji je kvalitetom gotovo na rubu onih famoznih albuma koji vas mogu natjerati da se zatvorite u sobu i surfate na notama. Low su čudan sastav, imaju sposobnost ubosti refren, kao što im nije strano ni potpuno zagnjuriti u tminu. Zvuče kao bend koji ima sve za boravak na top-listama, osim želje da se bude tamo. Njihova glazba je potpuno pop, a da vas unatoč tome može asocirati na kaos i izdaju. Najbolja stvar kod ovog albuma je što napokon zvuče kao da su preboljeli višegodišnju bolest koja se pojavila kad su potpisali za Sub Pop: tada su prorijedili snimanja, upali u slastičarnicu Davida Friedmanna, što je u religijskom smislu moguće okarakterizirati kao vrijeme iskušenja. Vragu su, čini se, odoljeli; evo ih, nisu još svježi kao jutarnja ruža, ali su na putu ozdravljenja.