Nema poštede za rane kršćane
Prikaz ranih kršćana na filmu bio je gotovo beziznimno afirmativan, od početaka kinematografije do danas. Oni su uvijek bili produhovljena čeljad nepokolebljive vjere i impresivnog morala, te su blagotvorno djelovali na najbolje od pogana, oplemenjujući ih i privodeći jedinoj istini. Dakako, sve to nije išlo bez silnih žrtava, bacanja lavovima i drugih patnji. Prema Živoradu Tomiću, u Hollywoodu je sve do Scottova “Gladijatora” bilo nemoguće imati film o Rimljanima “bez tumaranja ranih kršćana kao žrtava i vjesnika novoga doba, čak je i predkršćanski Kubrickov Spartak pra-Krist koji umire na križu”.
Progonjeni pa privilegirani
A onda je došao Alejandro Amenábar i sve promijenio, barem jednokratno. Tvorac dojmljive niske filmova u rasponu od debitantske “Teze” preko “Otvori oči” i “Uljeza” do “Život je more”, Amenábar je povijesnom spektakl-dramom “Agora” polučio pravu revoluciju u prikazu ranih (ne i najranijih) kršćana. Zanimljivo je, naime, da su dosadašnji filmaši izbjegavali tematizirati razdoblje velikog kršćanskog uspona tokom četvrtog stoljeća, koji je kulminirao 380, kad je Teodozije proglasio kršćanstvo državnom religijom Rimskog Carstva. Kako je to izgledalo kad su kršćani od progonjenih postali privilegirani, kako se ta prelomnica manifestirala? Ne baš laskavo po kršćane, što povjesničari dobro znaju, ali se te spoznaje ne šire lako, jer popularna umjetnost od njih uglavnom bježi. Nije čudno da Amenábar financijere za svoj vrlo skup anglofoni film nije pronašao u Hollywoodu, gdje je judeo-kršćanska sprega i dalje nedodirljiva, nego je produkciju sklopio u matičnoj Španjolskoj, zemlji koja je nakon desetljeća klero-fašistoidne diktature postala jednom od perjanica zapadnjačkog sekularizma.
Što se dakle u Amenábarovom filmu – smještenom na prijelazu iz 4. u 5. stoljeće u Aleksandriji, u doba velike filozofkinje Hipatije – može vidjeti? Rane kršćane čiju udarnu šaku čini bratstvo parabalana, sastavljeno od ljudi s društvenog dna pod kontrolom beskrupuloznog patrijarha Ćirila, koji je prije nego što se bacio na pisanje važnih teoloških rasprava kozmopolitsku Aleksandriju počistio od pogana, židova i nepoćudnih kršćanskih sekti, te svoje kriterije nametnuo sekularnoj vlasti.
Primitivna rulja
Ti i takvi kršćani spaljuju glasovitu Aleksandrijsku biblioteku, a oni pak umjereniji notorni su oportunisti, i nema baš nikog tko bi odlučno branio kritičku misao pred najezdom bigotnih fanatika te odbacio društveni imperativ trenutka – pokoriti se kršćanskoj dominanti. Nema nikog osim jedne izvanredno obrazovane i darovite žene, Hipatije. Nju će Ćiril označiti kao vješticu, a parabalani brutalno likvidirati.
Amenábar ne štedi ni pogane ni židove, također spremne svoju stvar istjerivati krvavim nasiljem, međutim u filmskoj sferi to nije nikakva novost, bar kad su pogani u pitanju. No prikaz kršćana tog vremena kao zatiratelja slobodnog mišljenja i praktikanata etničko-vjerskog čišćenja, dominantna slika kršćana kao primitivne rulje – to je doista epohalan Amenábarov iskorak. A to što je sve upakirao u maniru više-manje standardnog holivudskog povijesnog epa, može se shvatiti kao autorska ironija, odnosno subverzija u naizgled pitomom žanrovskom kontekstu.
Naravno, svaka sličnost ranih kršćana s aktualnim islamskim, ali i (američkim) kršćanskim fundamentalistima je namjerna i podsjeća koliko je dragocjeno naslijeđe prosvjetiteljstva, ali i liberalističkog individualizma, što se s današnjim marksističkim revivalom prelako zaboravlja.