Neoliberalizmu treba strgnuti ideološku krinku

U one četiri turbulentne godine nakon što je poštarski sin ubio prestolonasljednika u Sarajevu, navodno se vodila sljedeća prepiska između pruskog i austrijskog generalštaba. “Situacija je ozbiljna, ali ne i katastrofalna”, pisao je Berlin, a Beč odgovarao: “Situacija je katastrofalna, ali ne i ozbiljna.” Poslije se razvilo više škola mišljenja tko je zaista prvi put izrekao te riječi i definirao jezičku, mentalnu i filozofsku razliku između njemačke i austrijske nacije. Je li to bio cinični literat Karl Kraus ili iznervirani pragmatik Adenauer, isti onaj isti koji je, sad već nakon Drugog rata, prijetio da će Austrijancima, ako već insistiraju da Njemačka i njima plati reparacije, poslati Hitlerove kosti? Pretendenata na autorstvo ima još, no odgovori su u visokoj mjeri nepouzdani.

Utješite katastrofičare

Pouzdano je samo to tko je posljednji pokušao nasmijati publiku lingvističkim draguljem iz vremena provjetravanja nacionalnih mentaliteta: Slavoj Žižek, filozof-superstar u sivoj ispranoj majici i hlačama u kojima je, sva je prilika, doletio direktno iz Buenos Airesa, da bi, slučajno na Dan pobjede nad fašizmom, ali organizirano na jednoj od bina bečkoga Burgtheatera, u starom Kasinu, održao javno predavanje.

Mi smo prije zaslijepljeni nego fokusirani, objasnio je Žižek situaciju suvremenog čovjeka suočenog s katastrofama što se pojavljuju s regularnošću pokretne vrpce. Njegova publika u Beču bila je i zaslijepljena i fokusirana, kako onih 200 s kartama, tako i onih pedesetak pred ulazom. Sretnici koji su se uspjeli ubaciti u salu Kasina mogli su uživati u dva sata vrtoglave vožnje po neuralgičnim točkama popularne kulture, iznad kojih je Žižek razvukao raster Lacanove psihoanalize i Hegelova “svjetskog duha”, shvaćenoga kao permanentna katastrofa.

Budite milosrdni, poručuje Žižek, utješite ekscesivne katastrofičare, zazivatelje kozmičkoga, nuklearnoga, kapitalističkoga i moralnoga kraja svijeta, to iz njih progovara strah da bi kraj mogao ispasti manje spektakularan nego što se očekuje, još jedan veliki prasak bez svjedoka, recite im “ali naravno, svijet će propasti, situacija je svakako beznadežna, premda ne i ozbiljna”.

O “umjerenom antisemitizmu”

Kao i svaki pošteni poststrukturalist, Žižek smatra da jezik ne samo da odslikava stvarnost nego je i konstituira, pa stoga ne vjeruje ni upozorenju ni onome koji upozorava, ali ne leži u njegovu habitusu da ubija nosioca loše vijesti, jer “za to je neophodna snažna mitska podrška, onakva kakvu je imao poeta Radovan Karadžić“. Žižekov problem je drugi: kako će čovječanstvo, uz veliku pompu istjerano iz pakla komunizma i svečano dočekano u paklu kapitalizma, prikratiti sebi vrijeme dok čeka na propast svijeta? U tom se razdoblju još da napraviti nešto dobro, znanstvena i tehnološka otkrića su vibrantna, ljudi su puni energije, kulture cvjetaju, Starbucks se bori protiv konzumerizma; tolerancija, suživot i ideali slobode još se računaju u velike riječi za mobilizaciju milijuna. Ukratko, čovječanstvo se još mora potruditi prije nego što se opusti i prizna da je sve izgubljeno.

Neki su se, međutim, opustili prerano. Npr. seksualni trendovi se razvijaju van granica najliberalnijeg ćudoređa, i to u Americi. Na jednu Judith Butler, koja je još samo pisala o “zamišljenom penisu”, došla je praktičarka Carol Queen, skovala pojam pomosexuality (postmoderna seksualnost), objavila vodič “Egzibicionizam za sramežljive”, a sada po Kaliforniji organizira performanse kolektivne masturbacije. Platiš ulaznicu, masturbiraš u grupi, voajerima i perverznima zabranjen ulaz, deset posto prihoda ide za humanitarnu pomoć narodima Gane, brazilske rainforests, šatore u Lampedusi i slično.

Smijeh u sali. Nemojte se smijati, upozorava Žižek. Živimo u vremenu globalizacije, kad je nešto u Americi, doći će i ovdje. Osim toga, kako možete biti sigurni da to već nije stiglo do Beča? Ovo bi, na primjer, bio idealan prostor za manifestacije u organizaciji dr. Queen, kaže i kruži pogledom po grandioznoj sali.

I na političkim se scenama bilježi rastuća ideološka opuštenost koja pogoduje desničarskim strankama i razvoju kreativnog rasizma. Formulu “novog” rasizma Žižek razvija oko primjera “umjerenog antisemitizma”, jezičke kovanice iz vremena višijevskog francuskog režima, koju je osmislio fašistički intelektualac Robert Brasillach: njegova je teza bila da malo dopuštenog antisemitizma sprečava rađanje velikoga nedopuštenoga.

O nasilju

Slično, tvrdi Žižek, današnje liberalne stranke Zapada s jedne strane osuđuju brahijalni rasizam desnice, ali istovremeno i same podržavaju formulu o malom umjerenom rasizmu koji bi trebao pomoći da izborna tijela ne upadnu u klopku velikoga. Razlika je krucijalna: u prvom slučaju tzv. toksični subjekt (stranac, imigrant) mora “respektirati intoleranciju kojom domaćini odgovaraju na njegove prenaglašene pokušaje približavanja”, u drugom slučaju “toksični subjekt” leti van, ako ne i gore, čim prestane važiti potreba zbog koje je i došao u situaciju da se prilagođava stranoj kulturi. Ukratko, učtivo ignoriranje spašava dostojanstvo Zapadne političke scene. Publika se meškolji na spominjanje “učtivog ignoriranja”.

Evo, i ja bih učtivo ignorirao pripadnike vlastite nacije u prenaglašenom pokušaju približavanja, spušta Žižek ton. Otkako je prije tri godine u knjigama “O nasilju” i “Obrana izgubljenih razloga” razvio tezu kako je “problem s Hitlerom da nije bio dovoljno nasilan”, pa je onda u intervjuima objašnjavao da je “Gandhi bio radikalniji od Hitlera”, Žižek zna da ga njegova želja da zabavi dovodi u nezgodne situacije. Navedena mu je paralela pribavila   medijske atribute u rasponu od “najodvratniji filozof Zapada” preko “smrtonosna dvorska luda” do zamjerki da se ne može predstavljati kao nostalgični marksist kad je rušio komunizam u Jugoslaviji.

Također, i neoliberalizam se opustio: uspio se predstaviti kao neizbježni produkt razvoja kapitalizma, kao njegov najviši stadij. U stvarnosti, radi se o običnoj ideologiji, koja je od male dopuštene narasla u veliku nedopuštenu. Neoliberalizmu treba strgnuti ideološku krinku jer, kaže Žižek, čak i na putu prema ultimativnoj katastrofi, dva postotka povišenja za socijalno osiguranje ili veća ulaganja u tržište rada bili bi dobro investirana utjeha.