Nogomet ne mijenja svijet

CNN je nedavno objavio listu deset najvažnijih sportskih događaja koji su mijenjali svijet. Nikada održana utakmica između Dinama i Crvene zvezde na Maksimiru 1990. godine dospjela je na visoko peto mjesto po važnosti. Ako do tada to nismo primjećivali, onda smo se sada u najmanju ruku barem zapitali kakve su to tajne veze između politike i sporta, s posebnim naglaskom na nogometu.

O toj utakmici, o sadističkim igrama Franje Tuđmana s Dinamom, odnosno HAŠK Građanskim, odnosno Croatijom, kao i o brojnim drugim rivalitetima s političko-mafijaškom pozadinom pisao je sredinom devedesetih godina Simon Kuper, novinar “Financial Timesa”, u svojoj knjizi “Football Against The Enemy”. Nažalost, ili na njegovu sreću, tu je nekako prestao pratiti zbivanja na našim poljanama.

Knjiga je završena 1996. Da li ste planirali neko novije izdanje koje bi obuhvatilo i noviji rivalitet između Hrvatske i Srbije?

– Ima dosta novih stvari za pisanje, pogotovo o tom novom rivalitetu, ali ne planiram novo izdanje. To sam radio dok sam bio vrlo mlad, putovao sam godinu dana s malo novca i zapisivao. To je sada iza mene, a dopunu bih ostavio drugim ljudima, koji su mlađi.

Koja vam je priča bila najzanimljivija? Konkurencija je žestoka: od istočnoevropskih do južnoameričkih, a pisali ste i o rivalitetima između Rangersa i Celtica u Škotskoj, te onima u Holandiji i Njemačkoj.

– Priča o Dinamu iz Kijeva bila mi je poprilično šokirajuća. Oni su izvozili dijelove za nuklearne rakete. Mada, kada malo razmislim o svemu, sada se uglavnom sjećam mjesta na kojima sam bio i ljudi koje sam susretao, ne toliko priča. Sjećam se da sam prvi put u životu bio na nekim mjestima, poput Buenos Airesa.

Nogometaši i politika

CNN je neodigranu utakmicu između Dinama i Crvene zvezde proglasio jednom od najvažnijih utakmica koje su mijenjale svijet. Mijenja li sport političke prilike?

– Značaj te utakmice spominjem i u knjizi, ali ne mislim da nogomet mijenja svijet, on ne mijenja stvari. Mislim da nogomet ipak govori ljudima što se dešava u zemlji i mislim da je taj susret, prije svega, govorio ljudima da se zemlja raspada i da će stvari krenuti po zlu. To pomaže ljudima da shvate što se dešava, ali ne mislim da igra može promijeniti povijest. Ne vjerujem ni da je taj meč promijenio povijest.

Ondašnji selektor reprezentacije Jugoslavije Ivica Osim pitao se da li bi pobjeda reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Italiji promijenila daljnja dešavanja u zemlji, da li bi održala Jugoslaviju i da li bi barem rat bio izbjegnut?

– To ne bi mijenjalo stvari. Ljudi iz svijeta nogometa ne razumiju puno stvari o politici. Siguran sam da je griješio, to je bila romantična ideja.

Ideja o nogometu je romantična, ali se ona negdje zagubila?

– Nogomet nije pravi svijet, tu je sve umjetno, svi se pretvaraju. Ne smijemo misliti da je nogomet išta više od toga, ne smijemo misliti da može išta izmijeniti. Nogomet je zabavan i ne znači ništa. U stvarnom svijetu imamo ratove, užasne stvari se dešavaju, i najbolja stvar u nogometu je ta da vas čini sretnima. On nije toliko važan. Samo čini da na koji trenutak ili na koji dan zaboravite probleme.

Nenasilni rivalitet

Odrasli ste u Holandiji, pa u knjizi opisujete na koji su način Holanđani slavili pobjedu na Evropskom prvenstvu 1988. godine, a posebno pobjedu nad Nijemcima, koja je shvaćena kao osveta za okupaciju i zlo koje je Njemačka nanijela Holandiji za vrijeme Drugog svjetskog rata. Koliko su se stvari izmijenile?

– Dosta se izmijenilo. Nijemci i Holanđani su sada prijateljski nastrojeni i navijači se međusobno podržavaju. Neprijateljstvo je skoro u potpunosti nestalo, a sve je bilo dosta povezano s Drugim svjetskim ratom. Sada, 65 godina poslije rata, Holanđani ne osjećaju isto prema Njemačkoj.

Da li je ta 1988. godina i pobjeda Holandije nad Njemačkom na EP-u bila ključna da se rat konačno zaboravi?

– Mislim da je to bila godina kada je rivalitet bio najveći. Holandija je izliječila brojne frustracije i poslije tog meča bilo je puno opuštenije i manje važno pobijediti Njemačku.

Postoje primjeri slizanosti politike i klubova ili reprezentacija, poput Sjeverne Koreje čiji se reprezentativci nisu proveli najbolje po povratku sa Svjetskog prvenstva, iako je i sam plasman bio velik uspjeh?

– Vratili su se poniženi i to je bio neuspjeh. Čuo sam da su igrači kažnjeni, to je tipično za diktatorske režime koji vjeruju da igra nacionalnog tima može da uljepša sliku zemlje iz koje dolaze. To je bilo zajedničko svim istočnoevropskim zemljama, koje su se ipak izmijenile. To što se desilo u Sjevernoj Koreji vrlo je slično onome što je Staljin radio svojim sportistima.

Tko su, po vama, najveći rivali u nogometu?

– Zavisi kako se mjeri. Rangers i Celtic, Ajax i Feyenoord… Rivalitet ne mora da bude nasilan. Recimo, suparništvo Manchester Uniteda i Liverpoola nije više nasilno, ali su osjećanja jaka. Najsnažnija osjećanja su između Rangersa i Celtica. Iza svega su više vjerski odnosi, ali danas jako malo ljudi vjeruje u Boga, a rivalitet je i dalje snažan.

A među reprezentacijama?

– Sada su ti rivaliteti daleko slabiji u Evropi, jer su manje-više svi imali snažna osjećanja protiv Njemačke. To je posebno bio slučaj s Engleskom. Danas to više nije toliko značajno.

To je dobro za nogomet?

– Čini ga prijateljskijim, ali manje interesantnim.

Kada spominjete Englesku, još su svježa sjećanja na Maradonin gol rukom za Argentinu protiv Engleza, a pobjedu je nazvao osvetom za poraz na Falklandskim otocima?

– Razumijem to, jer je utakmica bila četiri godine poslije rata i još su osjećanja bila snažna. Sada su ta osjećanja manja.

Istok rasadnik talenata

Afrički fudbal je sve značajniji. Mislite li da će uskoro neka afrička reprezentacija pobijediti na Svjetskom prvenstvu?

– Bojim se da neće. U mojoj posljednjoj knjizi “Soccernomics”, koju sam napisao u suradnji sa sportskim ekonomistom Stefanom Szymanskim, pokazali smo da bogatije zemlje bolje prolaze u međunarodnom nogometu. Afrika će uvijek biti siromašna i nikada neće biti konkurentna. Vidimo to po rezultatima posljednjeg Svjetskog prvenstva. Čak i na njihovom kontinentu sve su ekipe osim Gane ispale u prvoj rundi.

Mislite li da bi se u dogledno vrijeme moglo desiti da opet neka ekipa poput Steaue ili Crvene zvezde postane prvak Evrope?

– Mislim da nemaju gotovo nikakve šanse. Pokazali smo u knjizi “Soccernomics” snažnu vezu između klupskih primanja, novca koji klubovi posjeduju i uspjeha na terenu. Kako su plaće u istočnoj Evropi niže, klubovi ne prolaze dobro. Tako će samo proizvoditi talente, poput Luke Modrića, i dalje ih prodavati Zapadu. To je nešto što su zemlje bivše Jugoslavije uvijek činile dobro.

Vjerujete li da neka vrsta balkanske lige može biti ujedinjujući faktor, korak ispred politike?

– Bilo bi sjajno kada bi se osnovala balkanska nogometna liga. Kao što sam već rekao, ne mislim da nogomet mijenja svijet. Ako se balkanska liga formira, to će samo značiti da bivša Jugoslavija ozdravljuje. I to bi bilo divno.