Nosanje aktivističke zastave

Earle je bio u Zagrebu 1997. i održao koncert pred dvadeset ljudi. Taman je bio umro Townes Van Zandt, a prisutna ekipa, uzbuđena jer će se sresti s legendom u nastajanju, sate čekanja provela je za šankom, tako da je jedan od kauboja koncert dočekao alkoholiziran kao zvrk: Earle je svirao svoje pjesme, a taj je lik stalno izvikivao Van Zandtovo ime. Earle je na koncu zamračio i rekao mu da će ga prebiti spomene li njegovog netom umrla prijatelja još jednom. Izvikivač Archie se povukao iako je, pod a), trenirao boks, i pod b), bio pijan kao sotona.

Buntovne marionete

Opaska pod b) jako je problematizirala njegova pijanstva, što znaju svi njegovi drugari. Naime, kada je pijan, Archie obično ne može pogoditi protivnika, ali polomi ono što pogodi. Recimo šank, jednom. Earle je tada bio lik problematična imagea, došao je iz zatvora i o njemu su kružile svakakve priče. Nije ga bio glas čovjeka kojega bi bilo pametno promašiti. Osim toga, glupo je istući čovjeka kojemu si organizirao koncert. Bio je idealan lik za preuzimanje plamena koji su nosili Gene Clark, Townes Van Zandt ili, u nekom čudnom smislu, Gram Parsons.

Albumi iz devedesetih uglavnom su opravdali ovakva očekivanja. A onda je Earle, valjda stoga što se savršeno uklapao u američku priču o grijehu i iskupljenju, postao modelom angažiranosti i od čovjeka kojemu se živo fućka za sve zastave, počeo nosati aktivističku. Odmetnici nemaju sindikat. Glumio je u “The Wire”, a tamo imate čovjeka koji je izvan sustava i zove se Omar. Recimo.

Prošli Earlov album su obrade Van Zandtovih pjesama. Probajte Van Zandta zamisliti kako pjeva za Obamu. Nemoguće. Ima ta jedna divna rečenica koja opisuje takve rebele: buntovne marionete ispunjene programom sistema. Aktivizam se odrazio na kvalitetu Earlovih pjesama, uzmanjkalo mu je spontane i razorne energije s prvih nekoliko albuma, sada je on snimao ciljane metke, nisu to više bili rafali prema cijelom sustavu, nego se poduhvatio gađati predvidljive teme i dileme. Postao je toliko pozitivan da bi vam mogao promijeniti predznak krvne grupe iz minusa u plus.

Unjkava uvjerljivost

Jedna ga stvar nije ostavila. To je unjkavi glas osobe kojoj je slon stao na nogu, pa mu povjeruješ po automatizmu, o čemu god mljeo. A i ostalih nekoliko kvaliteta i dalje je tu. Ne može Earle tek tako ostati bez cijele svoje magije: i dalje ga cure melodije koje lako ulaze u uho. Album je producirao T-Bone Burnett, što se posebno može opipati u pjesmi “Meet Me in the Alleyway”, otuđenom komadu kakvima vrve Burnettovi albumi, i koji Earleu stoje kao seljaku dadaizam – dakle, nikako. Dobro je što je odustao, kada smo već kod produkcije, od sintetičkih zvukova s pretprethodnog albuma, to je bilo dno dna. Isto kao što je dobro što nakon “Meet Me in the Alleyway” ide pjesmuljak “Every Part of Me”, gdje se Earle vraća korijenima, akustičnoj gitari i melodiji. Pjesme koje gradi na ritmu, kao spomenuta “Meet Me…”, prikazuju Earla u situaciji kada ne zna gdje mu je stražnjica a gdje glava. Burnett, opet, pliva kao riba u vodi kada su u pitanju nazubljeni komadi.

Tužno je što se autor Earlova kalibra našao u situaciji da se mora kreveljiti na finalima Grammyja; veselo je što se radi o frajeru koji može što hoće, pa onda može i to, biti modelom imbecilnih američkih protestnih shema, pod drogom jakog uvjerenja o vlastitoj kritičnosti i nezavisnosti. No Earleu ni to ne krnji lik. Platio je cijeli ceh, platio ga je sam, nikoga od njegovih sadašnjih kritičara nije u blizini bilo ni za prismrdjeti, tako da ga baš briga što mu albume datiraju preko predsjedničkih mandata.

Na albumu pjeva i Alison Moorer. “Heaven or Hell”. Solidno.