Operacija uspjela, pacijent mrtav

Nedugo nakon što je američki predsjednik Barack Obama obznanio da je najtraženiji svjetski terorist Osama bin Laden ubijen u Pakistanu, većina analitičara ocijenila je da njegova smrt neće bitno utjecati na buduće aktivnosti islamističkih terorista. Štoviše, dok je Bin Laden još bio živ, mnogi stručnjaci tvrdili su da je njegova uloga u globalnom džihadističkom pokretu samo simbolička, te da se Al-Kaida već nakon napada 11. rujna 2001. godine počela transformirati u znatno labaviju skupinu terorističkih organizacija i pojedinaca, koja se za potrebe pojednostavljivanja i širenja antiislamističke propagande još uvijek jednako naziva.

Nesputani militarizam

Budući da je Bin Ladenova uloga u tom pokretu već godinama samo simbolička, tako i njegovo ubojstvo ima simboličko značenje: ono bi trebalo oslabiti moral džihadista, ali još više od toga obilježiti veliku pobjedu Amerike i afirmirati njezin status države koja je iznad međunarodnog prava i koja ne namjerava odstupiti od svoje vanjske politike nesputanog militarizma. Egzekucija će Obami osigurati i porast popularnosti uoči izbora za drugi predsjednički mandat.

Ubojstvo Bin Ladena dogodilo se u sklopu 40-minutne, kirurški precizne akcije nekolicine komandosa, s minimalnim kolateralnim žrtvama i niti jednom u američkim redovima, a  njegovo tijelo potopljeno je u more “kako njegov grob ne bi postao svetište”. Američki dužnosnici opjevali su likvidaciju kao savršeno izvedenu tajnu akciju koju je pod operativnim zapovjedništvom CIA-e provela jedinica za specijalne operacije američke mornarice (SEAL), u kojoj, međutim, konvencionalno vojno ratovanje nije imalo nikakvu ulogu. No, euforija koja se zbog toga izlila američkim ulicama pokazuje da onih koji će postavljati pitanje dokazuje li ova akcija da je sveobuhvatno uništavanje Iraka i Afganistana bilo neopravdano, neće biti puno.

S obzirom na to da je američka administracija objavila i da su iskazi zatočenika u zatvoru Guantanamo bili presudni za identificiranje jednog Bin Ladenovog kurira, u zaborav će pasti i na Wikileaksu objavljeni dokumenti koji pokazuju razmjere nezakonitosti otmica, zatočenja i torture mnogih zatočenika. Uostalom, i sam je Obama rekao da Amerikanci “i dalje moraju biti budni i kod kuće i vani”, jer “nema sumnje da će Al-Kaida i dalje napadati”. Budući da se Bin Ladenova smrt tretira kao dokaz, a ne demanti američke politike, jasno je da se skretanje s toga puta neće dogoditi.

Iz informacija koje su nam, za razliku od fotografija ubijenog Bin Ladena, pravovremeno servirane, poznato je da je Obama u kolovozu obaviješten da se terorist krije u trokatnici opasanoj devetmetarskim zidom i bodljikavom žicom, bez telefonske i internetske veze, u gradu Abbottabadu, 50-ak kilometara udaljenom od pakistanske prijestolnice Islamabada.

U veljači je Obama saznao još detalja, održan je niz sastanaka, a potom je izdao zapovijed da se akcija izvrši.

Operacija je uspjela, predsjednik je zahvalio pakistanskoj vladi na suradnji, iako je prethodno nije obavijestio o planiranom napadu, a pakistanski predsjednik Asif Ali Zardari odmah je pojačao mjere sigurnosti kako ne bi došlo do izljeva nezadovoljstva zbog još jednog američkog kršenja suvereniteta te države, pojave koja izaziva rasprostranjen bijes tamošnjih građana.

Život u izolaciji

Budući da je kompleks u kojemu se Bin Laden krio izgrađen 2005. godine i da su u njegovoj blizini smještene 2. divizija pakistanske vojske, vojna akademija i rezidencije umirovljenih vojnih oficira, odmah se počelo nagađati o tome koliko je dugo vlada Pakistana znala za njegovo skrovište, je li ga dio tamošnje obavještajne agencije ISI štitio, te je li američka vlada od njih zatajila operaciju kako je time ne bi ugrozila.

SAD već godinama sumnja da Pakistan igra dvostruku igru, istovremeno podržavajući rat protiv terorizma i primajući zauzvrat milijarde dolara, štiteći pritom pripadnike Al-Kaide. Te sumnje razlog su zategnutim odnosima dviju država, naročito nakon skandala s početka godine, kada je navodni zaposlenik američke ambasade Raymond Davis na ulici u Lahoreu ubio dvojicu civila jer mu se učinilo da na njega potežu pištolj.

Šef ISI-ja Ahmad Šuja Paša,11. travnja posjetio je šefa CIA-e Leona Panettu i od njega zatražio punu listu njezinih operativaca u zemlji, te da ih se ubuduće unaprijed obavještava o napadima bespilotnim letjelicama. Ta je praksa, naime, ukinuta pred kraj mandata Georgea W. Busha, dok je tijekom Obaminog mandata, uglavnom bez najave, provedeno više od 200 takvih napada i ubijeno oko 2.500 ljudi, među kojima i civila.

S druge strane, napadi bespilotnim letjelicama drže se zaslužnima za razbijanje strukture Al-Kaide, a posredno i za likvidaciju Bin Ladena. Prema tom tumačenju, u takvim napadima ubijen je veći broj srednjerangiranih pripadnika Al-Kaide, i to takvom brzinom da ih organizacija nije uspijevala nadomjestiti, pa se umjesto toga fragmentirala i prekinula međusobnu komunikaciju kako bi se zaštitila, a Bin Laden i njegov zamjenik, a sada najizgledniji vođa, Egipćanin Ajman al-Zavahiri, živjeli u izolaciji.

Zato se vjeruje da su se bitne promjene u smislu operativne kontrole Al-Kaide dogodile ranije, jer se Bin Laden morao odreći i aktivne uloge u zapovijedanju i kontroli. No, njegova je smrt bitna zato što je bio karizmatičan i bogat, čime je franšize držao na okupu. Kako piše Daniel Byman, profesor sigurnosnih studija na sveučilištu Georgetown, Bin Ladenova “jaka točka bila je tolerantnost prema razmimoilaženjima unutar terorističke zajednice, zahvaljujući kojoj je ujedinjavao pokret sklon podjelama oko pitanja kao što su koje režime napadati, treba li napadati šijite i da li ubijati civile”. Al-Zavahiri se, međutim, smatra faktorom razjedinjavanja, koji pritom nema ni takav pristup novcu.

Samonikli napadači

U izvještaju “Džihadizam 2011.” obavještajni portal Stratfor također objašnjava da je jezgra Al-Kaide već ranije marginalizirana na fizičkom terenu, dok su borbu preuzele njezine “franšize”, prije svega Al-Kaida na Arapskom poluotoku (AKAP) i Al-Kaida u islamskom Magrebu (AKIM), ali i “samonikli” operativci koji provode operacije niskog intenziteta i slabog uspjeha.

Spomenute franšize, uključujući čečenske teroriste i tri utjecajne pakistanske skupine, tvore globalnu mrežu inspiriranu ideologijom jezgre, ali operiraju relativno neovisno od nje. Na kraju su samonikli teroristi inspirirani Al-Kaidom, ali ni u kakvom kontaktu s njom, pa samim tim i najslabije ekspertize i s najvećim brojem neuspjelih napada. Stratfor navodi da se od 20 lanjskih pokušaja napada na zapadu samo jedan može pripisati jezgri, a svi ostali dvjema drugim skupinama, naročito AKAP-u koji je odgovoran za napad u američkoj vojnoj bazi Fort Hood, pokušaj atentata na saudijskog zamjenika unutarnjih poslova i printere s bombama u avionima za SAD. Ova franšiza, koja operira u Jemenu i izdaje on-line magazin “Inspire”, i njezin ideolog Anvar al-Avlaki, tijekom prošle godine najviše su bili prisutni u medijima i tako postali i ideološki dominantni.

Samonikli napadači rasprostranjeniji su u Europi, naročito u skandinavskim zemljama gdje se dogodilo osam od 14 neuspjelih napada, od čega su četiri bila odbljesci skandala s karikaturama proroka Muhameda. Nedavni napad na kršćansku crkvu u Aleksandriji također spada u ovu kategoriju, a ne, kako se nagađalo, kolaboraciji s Al-Kaidom u Iraku, dok AKIM najviše djeluje u Alžiru, ali napada isključivo vladine mete, čime se udaljava od ideologije jezgre. Zbog toga analitičari procjenjuju da će buduće napade također vršiti samonikli teroristi, dok će jezgra i franšize ostati oprezne kako bi se zaštitile, ali će napadi zbog toga biti lošije izvedeni.

Nepopularnost džihada

Murad Batal al-Šišani, londonski analitičar islamističkih skupina, slabost jezgre Al-Kaide vidi i u njihovom nesudjelovanju u revolucijama u arapskim zemljama, iz čega se dade zaključiti da u tim zemljama ideologija nasilnog džihada nije popularna.

Al-Šišani izdvaja Al-Zavahirijevu poruku nakon svrgavanja Hosnija Mubaraka, u kojoj on upozorava na opasnosti koncepta “al-Tatarrus”, prema kojemu prisustvo muslimana među nevjernicima ne treba biti prepreka napadima na njih. Al-Zavahiri mudžahedinima savjetuje da “pažljivo planiraju operacije kako ne bi naudili onima kojima ne treba nauditi, bili oni muslimani ili nemuslimani”, a Al-Šišani upravo u tome vidi signal da Al-Kaida zbog masovnog ubijanja civila gubi bazu za regrutiranje među mladim Arapima.

S druge strane, i ovaj analitičar vidi jačanje aktivnosti Al-Kaidinih suradnika izvan arapske regije i stvaranje “sigurnih zona” u različitim područjima, gdje se oni više ne zadovoljavaju samo povezivanjem s lokalnim teroristima, već ih nastoje uvjeriti da prihvate salafističku ideologiju i tako se vrate izvornim postulatima Al-Kaide o potrebi borbe protiv zapada.

CIA transformirana u paravojnu organizaciju

Nekoliko dana prije akcije u Pakistanu, zapovjednik međunarodnih snaga u Afganistanu general David H. Petraeus imenovan je šefom CIA-e, a njegov prethodnik na toj funkciji Leon Panetta ministrom obrane. Panetta je zaslužan za transformaciju CIA-e u de facto paravojnu organizaciju, dok se Petraeusove inovacije u vojsci odnose na masovnu upotrebu špijunaže, specijalnih operacija i privatnih sigurnosnih kompanija.

Petraeus je 2009. potpisao i tajni dekret kojim se specijalne jedinice autoriziraju za “sakupljanje informacija” u muslimanskim zemljama s kojima SAD nije u ratu. Ta imenovanja tumače se kao daljnji pokazatelji integracije vojno-obavještajnog kompleksa, odnosno militarizacije tajnih službi kojom se izvorno civilna obavještajna agencija CIA transformira u produženu ruku vojske, dok bi Panettine špijunsko-menadžerske sposobnosti trebale optimizirati tradicionalno tromu vojsku.

Nenaoružan, ali pružao otpor

Iako je Barack Obama naredio da se Bin Ladena “uhvati ili ubije”, a zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost John Brennan rekao da je Bin Laden pružao oružani otpor, pojavile su se informacije da on ipak nije bio naoružan. Neki su, pak, američki dužnosnici sugerirali da je cilj akcije od početka bio likvidacija, što se tumači željom da se izbjegnu nezgodni problemi oko toga gdje i kako mu suditi, ali i hoće li on na suđenju govoriti o ulozi CIA-e u sovjetsko-afganistanskom ratu i prodaji kemijskog oružja Sadamu Huseinu.

Američki predsjednik Gerald Ford nakon serije CIA-inih atentata 1970-ih godina donio je dekret da niti jedan zaposlenik američke vlade ne smije planirati politički atentat, no George Bush mlađi je iz toga izuzeo počinitelje napada 11. rujna. Pravni savjetnik State Departmenta Harold Koh u ožujku je, pak, izjavio da “upotreba zakonitih oružanih sustava za precizni napad na specifične neprijateljske vođe visoke razine u samoobrani ili u vrijeme oružanog sukoba nije nezakonita, pa stoga ne predstavlja atentat”.

Za razliku od Obame, profesor međunarodnog prava Claus Kress ne smatra da je ovime zadovoljena pravda, jer se ona “ne postiže masovnim egzekucijama, već kaznom koja proizlazi iz suđenja”. Kress u “Der Spiegelu” kaže da zakoni ratovanja dozvoljavaju ubijanje nedržavnih boraca, ali samo ako su oni organizirani u jedinice slične vojnima kao borci ili njihovi vođe. No, budući da “nije sigurno da je Bin Laden zapovijedao paravojnom organizacijom, nije sigurno ni da ga se može tretirati kao neprijateljskog borca i ubiti”. Kress stoga zaključuje kako “nipošto nije jasno da je Bin Laden u vrijeme ubojstva zapovijedao organizacijom koja je vodila oružani sukob na teritoriju Pakistana”.