Pogled u svijet zamijenili smo pogledom u dvorište

Povjesničar i profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Tvrtko Jakovina nedavno je u zaprešićkoj “Frakturi” objavio monumentalnu (782 stranice!) povijest Pokreta nesvrstanih zemalja pod naslovom “Treća strana Hladnog rata”, temeljenu na ogromnom broju arhivskih dokumenata, uglavnom iz ostavštine saveznog sekretara za vanjske poslove Josipa Vrhovca, ali i iz drugih domaćih i stranih izvora. Iz današnje perspektive doima se gotovo nevjerojatno da smo živjeli u zemlji koja je utjecala na svjetsku povijest, obavljala poslove ogromne vrijednosti i dostavljala oružje diljem planeta. Jakovina pokazuje da je Pokret nesvrstanih bio glavno vanjskopolitičko oruđe SFRJ i da je povijest jugoslavenske vanjske politike od njegova osnivanja zapravo bila povijest svjetskih zbivanja.

Hidajet Biščević je u predgovoru vaše knjige napisao da bez razumijevanja Pokreta nesvrstanih nije moguće razumjeti što je Jugoslavija zaista bila. Možete li objasniti na koji su način nesvrstani bili presudni za SFRJ?

– Sama vanjska politika Jugoslavije u jednom je trenutku, uz teško rješive unutrašnje probleme, postala za državu silno važna, a zavolio ju je i vođa. Konstelacija odnosa istoka i zapada u Hladnom ratu omogućila je i malim zemljama da igraju puno važniju ulogu no što su je imale još od početka 18. stoljeća, kada Švedska suvereno ratuje duboko u Rusiji. Uskoro postaju presudni veličina i broj stanovnika, no hladnoratovski kontekst odnosa velikih sila stvorio je situaciju u kojoj je dobitak za jednu stranu automatski značio gubitak za drugu. Hladni rat započeo je u Europi, došlo je do izgradnje Berlinskog zida i zaoštravanja, no uskoro je kontinent postao blokovski manje suprotstavljeno područje, a konflikt se preselio na vaneuropski prostor. Time je ujedno slabila posebnost koja je Jugoslaviju lansirala 1948, kada je postala heretikom u komunističkom svijetu. Prepoznajući trendove i pozicionirajući se kroz nesvrstane na globalnim pitanjima, zemlja je jačala vanjskopolitički utjecaj svugdje u svijetu, pa i u Europi, jer je kao fokalna točka Pokreta predstavljala ne samo specifikum unutar komunizma, nego i mnogo šire. Prestiž vođe i ugled zemlje svakako su bili i u službi unutrašnje situacije. Predsjedništvo je prihvatilo prijedlog Budimira Lončara da se konferencija Pokreta 1989. održi u Beogradu upravo zato da se u krizi u kojoj se zemlja nalazila, kroz trogodišnje predsjedavanje nesvrstanima, shvati i reaktualizira njezino vanjskopolitičko značenje. No dezintegrirajuće snage bile su prejake, raspad zemlje vjerojatno ne bi zaustavilo ni pridruženo članstvo tadašnjoj Europskoj zajednici. Jugoslaviju je dobrim dijelom Hladni rat držao na okupu: ne samo da je raspad bio nemoguć iznutra, nego je to bilo sasvim neprovedivo i u odnosu na vanjsku situaciju – koji bi dio otišao kome? 

Diplomacija poput indijske

U knjizi ističete da je politika čitavog Pokreta nesvrstanih u osnovi bila vanjska politika SFRJ. Premda socijalistička, Jugoslavija je golemi trud ulagala u sprječavanje da Pokret pod utjecajem zemalja poput Kube “otkliže” prema sovjetskom bloku, što je razumljivo s obzirom na to da je SFRJ strahovala od sovjetske intervencije?

– Jugoslavija je bila osnivač, najaktivnija zemlja Pokreta i njegova jedina stvarna konstanta. Čitava ideja nastala je više na “Galebu” i Dedinju nego igdje drugdje, a zemlja je imala jednu od najvećih diplomacija na cijelom svijetu, veliku kao indijska. Recimo, Indija je u Pokretu bila ključna zbog veličine i ništa se bez nje nije moglo progurati, no nije uvijek bila jednako zainteresirana. Uloga drugih zemalja, poput Egipta, koji je u jednoj fazi bio jako zainteresiran da kroz nesvrstane rješava bliskoistočno pitanje, Alžira ili Indonezije, je varirala. Jugoslavija se principijelno protivila stranim intervencijama, pa i kada je to bilo vrlo neugodno, poput slučaja Kambodže, zato jer ste htjeli ne htjeli morali braniti Pol Potov režim. Tito se 1948. godine bojao upravo toga da netko može intervenirati na poziv “zdravih snaga”, recimo dijela onih s Golog otoka. Nakon što je zapad prvo nukao Mađare na ustanak 1956. godine, da potom ne bi ništa napravio, postalo je jasno da svijet neće zaratiti zbog jedne male zemlje. U afganistanskom slučaju SSSR je intervenirao u jednoj socijalističkoj, ali nesvrstanoj zemlji i tu su se povlačile neugodne paralele sa SFRJ, pogotovo u situaciji u kojoj je Tito u bolnici i u zemlji je izgledna kriza. Na taj je način jugoslavensko inzistiranje na osudi Sovjeta kroz Pokret bilo inspirirano vlastitom situacijom, dok su Amerikanci tu intervenciju iskoristili da poruče kako im je do Jugoslavije itekako stalo.

Zvuči nevjerojatno da je američki Savjet za nacionalnu sigurnost, koji je vodio Zbigniew Brzezinski, 1979. ustvrdio da je Jugoslavija “uz SAD i SSSR jedina zemlja koja se afirmirala kao faktor na globalnom svjetskom planu”. Koliki je zaista bio utjecaj Jugoslavije i samih nesvrstanih?

– S obzirom na veličinu zemlje, njezino siromaštvo i ostale okolnosti, Brzezinski je Jugoslaviji dao nevjerojatan kompliment, no naravno, nije bila riječ o utjecaju na razini Sovjetskog Saveza ili Sjedinjenih Država. Jugoslavija je imala vrlo primjetan utjecaj u UN-u, kroz svoj položaj proglašavala se važnom, a da je bilo više spretnosti – nešto je i bilo – mogla je to koristiti za gospodarske probitke. Ta politika je bila silno skupa, no ne može se sve gledati na način “koliko je to mjerljivo u dolarima”. Naravno, sama nije mogla srušiti blokovsku podijeljenost ili smanjiti razliku između bogatih i siromašnih, no kroz forum nesvrstanih gledala je na svijet kao cjelinu, koristeći blokovsku podijeljenost za vlastitu korist. Nije nevažno da je politika nesvrstavanja imala jednu humanističku, možda idealističku, ali dosljednu crtu. Zalagala se za ravnopravnost malih i velikih, jačanje uloge UN-a te protiv zaoštravanja odnosa u svijeta. Sigurno je da su nesvrstani bili nedovoljni, no SFRJ nije bila Saudijska Arabija ili Japan, pa da uz velika sredstva može formulirati drugačiji tip borbe za vlastite interese. Suptilnost politike nije bila jasna ni suvremenicima u Jugoslaviji, vodstvo je često optuživano da je zemlju više vezalo uz Treći svijet no uz europsko okruženje. To nije bilo tako, s obzirom na to da su svijet i Europa bili podijeljeni između istoka i zapada te da ni jedan od njih nije potpuno odgovarao Jugoslaviji. Ona je nastojala okupiti što veći broj zemalja i pronaći konsenzuse oko najmanje spornih pitanja, uvijek je nastupala vrlo angažirano i pripremljeno, a uz to što je unutar Pokreta predstavljala Europu, objektivno je bila bogatija te je nudila ekonomsku i vojnu pomoć.

Unosni poslovi

Navodite brojne slučajeve slanja oružja oslobodilačkim pokretima, u nekoliko su navrata prijateljskim zemljama poslani čak i tenkovi?

– Pomagalo se po ideološkim sklonostima, recimo pokretima otpora u Namibiji i Zimbabveu te Polisariju u Zapadnoj Sahari. Jugoslavija je u Zimbabveu odigrala sretniju ulogu, sileći sukobljene gerilske skupine da zajedno surađuju, između ostalog i tako da su njihovi pripadnici zajedno obučavani na jugoslavenskom teritoriju. Kasnije je ipak došlo do međusobnog masakra. U dramatičnim okolnostima slana je velika pomoć, pa su u Etiopiju i Angolu našim brodovima slani topovi i tenkovi, doduše stari i maleni. Tijekom arapsko-izraelskog rata 1973, po Titovoj naredbi aktivna tenkovska brigada je razdužena i avionima prebačena u Kairo, te se ravno s aerodroma odvezla na bojište, čime je Kairo spašen od izraelske invazije, a egipatski predsjednik Sadat javno se pred parlamentom zahvalio na pomoći.

Postoji li procjena vrijednosti poslova ugovorenih u nesvrstanim zemljama: spominjale su se milijarde dolara, a u jednom je trenutku samo u Iraku radilo više od deset tisuća jugoslavenskih radnika?

– Jugoslavenska poduzeća gradila su sve i svašta, poput konferencijske dvorane u Zimbabveu i hotela u Ugandi ili brojnih supermarketa, Pomgrad je još pedesetih godina gradio luku u Etiopiji, odnosno današnjoj Eritreji, a najunosniji poslovi bili su sa sjevernoafričkim zemljama i na Bliskom istoku. Muslimani iz SFRJ išli su u Saudijsku Arabiju i zemlje u koje kršćani nisu imali pristupa, a naročito se o ogromnim iznosima radilo u slučaju Iraka i Libije. Irak je tijekom rata s Iranom bio i vrhunski kupac naoružanja, koje se prodavalo u skladu s doktrinom o financijskoj samodostatnosti JNA. S Libijom se išlo u brojne zajedničke projekte. Bilo bi ih i više da se ispunjavala svaka Gadafija želja, poput podvodnih mornaričkih baza ili podzemnih skladišta oružja. Neke stvari se, naravno, nisu isplatile, ali kako je Gadafi rekao: “Tri puta ste skuplji od zapadnih kompanija, no radije ćemo raditi s vama jer nas nećete izrabljivati.” Svojevremeno sam na Ekonomskom institutu i fakultetu tražio osobu koja bi izračunala podatke o vrijednosti tih poslova. Koliko je Geotehnika zaradila kada je u Sudanu tražila vodu ili Ina na naftnim poljima u Angoli? To ne znamo niti se itko time bavi. Nemamo ni one koji bi tako nešto izračunali. Sve što je povezano s Titom ili Jugoslavijom smatra se negativnim i tu vlada apsolutni zazor.

Pola stoljeća nesvrstanih

Taj zazor postoji premda su, kako ističete, jugoslavensku vanjsku politiku uglavnom kreirali Hrvati, poput Josipa Vrhovca ili Budimira Lončara, u svijetu poznatog kao Mr. Non-Aligned. Hrvatska se danas ponaša kao da svijet izvan Bruxellesa, Washingtona i Beograda ne postoji, što je bilo vidljivo i kada je veleposlanik u UN-u Neven Jurica napustio dvoranu tijekom Gadafijevog govora?

– Čak i kada imamo politiku prema Europskoj uniji, ne znamo kako se postaviti jednom kada u nju uđemo, jer zajednička europska vanjska politika ne postoji. Prema SAD-u, jasno, moramo imati izraženu vanjsku politiku, konačno, Amerika stoji i iza posljednje akcije lobiranja za završetak pregovora s EU-om. No, nemamo nikakvu politiku prema Moskvi ili Kini, a odbacili smo i čitav ostali svijet s kojim smo imali jako dobre odnose i poznavali ga u doba kada je bio još jako daleko od centara odlučivanja, samo zato jer je to mirisalo na Jugoslaviju. Kao da se iz toga nije mogla izvući, da tako kažem, prohrvatska politika. Možda ne treba imati ambasadu u svakoj od tih zemalja, ali nije ih trebalo ponižavati niti smatrati da smo mi vrjedniji od njih, jer nismo niti nas drugi tako vide. Pri izboru u Vijeće sigurnosti, što je za Ive Sanadera odjednom postao veliki politički uspjeh, ni SAD ni članice EU-a nisu glasale za nas, nego su to učinile zemlje Afričke unije i Islamske konferencije. Dakle, zemlje kojima smo govorili da ih bolje poznajemo i da ćemo biti njihov glasnogovornik. Naš adut moglo je biti određeno razumijevanje svijeta koje drugi nemaju, jer Uniji nećemo pridonijeti ni svojim zdravstvom niti poljoprivredom. To najbolje pokazuje primjer Slovačke, koja se nametnula u međunarodnim misijama na Balkanu, sjetite se Miroslava Lajčeka u BiH i Crnoj Gori. To nije slučajno, to je smišljeni cilj. S druge strane, mi smo odbacili sva znanja, mostove i prednosti koje smo imali. Na kraju, niz zemalja koje ne vidimo, poput Indije ili Brazila, neće postati manje, one mogu biti samo sve važnije.

O zbivanjima u inozemstvu građane su u to doba informirali domaći mediji. Tanjug je imao jednu od najvećih dopisničkih mreža na svijetu, a “Vjesnik” čak tridesetak dopisništava. Danas smo i na tom polju zapali u provincijalizam, a svjetski događaji eventualno se sagledavaju iz američke optike?

– Jedno vrijeme nismo imali doslovce nikakvu optiku, a vanjskopolitičke rubrike su u medijima smatrane nužnim zlom. Čini mi se da se u posljednjih pola godine stanje malo popravilo, no općenito se smatra da je nešto važno samo ako se dogodilo nama. Paradoksalno, u isto vrijeme postoji ljutnja kada drugi ne prepoznaju situaciju kakvom je mi vidimo. Taj nedostatak osjećaja za druge posljedica je upravo naših medija, kao i naših znanstvenih projekata, koji bi trebali imati odgovornost da stvari sagledavamo široko, a ne u kontekstu Trnja ili Dalmatinske zagore. U trenutku kada smo dobili vlastitu državu, beskrajno smo se provincijalizirali. Zbog toga ne shvaćamo kako funkcionira svijet i gdje je naše mjesto, što nas dovodi do brojnih problema, ovi haški su samo jedan. Nemamo niti jednog eksperta za goruća pitanja, poput arapskog svijeta, što je nedopustivo. Danas živimo u zemlji okrenutoj isključivo vlastitom dvorištu, dok je Jugoslavija barem dio građanstva odgajala na svjetskim pitanjima.

Nesvrstani nose opće vrijednosti

Sve zemlje bivše Jugoslavije, osim Slovenije i Kosova, sudjelovat će na konferenciji u Beogradu kojom se u rujnu obilježava pola stoljeća nesvrstanih. Kakva bi danas mogla biti uloga Pokreta?

– Nesvrstani su opali u značenju jer se nisu dovoljno brzo prilagodili novim okolnostima, pogodila ih je kriza liderstva, jedan od motora prestao je postojati kao država, a Indija je osvijestila svoju veličinu i otvorila vlastite horizonte. No Pokret i ideja ne moraju biti odbačeni, oni nose opće vrijednosti, a brojne teme nesvrstanih i dalje su aktualne. Problem ravnopravnosti malih i velikih još je pojačan, nema jedne velike sile koju se može koristiti protiv druge, UN ne funkcionira, pitanja rasizma i socijalnih problema i dalje su tu. Da je Hrvatska, ili Jugoslavija, zadržala nesvrstanu orijentaciju, vjerojatno bi se mogla okrenuti europskim integracijama bez kolizije. Za nas je bitno da otvorimo oči prema svijeta. Ako već ne želimo biti Balkan, valjda ni najekstremnijima nije sporno da smo mediteranska zemlja, a to su upravo nesvrstane zemlje.