Preko mušice “Gibsona”

Damir Avdić: “Kuda sestro” (Algoritam, Zagreb, 2011)

Damir Avdić, a.k.a Diplomatz, a.k.a. Bosanski Psiho, nakon dva romana, nekoliko albuma sa sarajevskom punk-rock skupinom Rupa u zidu te tri samostalne ploče, javlja se i prvim stihovnim uknjiženjem. Upravo s potonjih, pojačan nekolicinom neobjavljenih pjesama, preuzet je materijal koji čini “Kuda sestro”; ona, pojačana pogovorom Faruka Šehića, predstavlja neku vrst čitanke posljednjih desetak godina Avdićeva stihovnog rada.

Telegrafiran stih

Taj je rad, valja to odmah reći, teško izdvojiti iz njegova izvornoga konteksta: Avdić je prije svega izvođač, svojevrstan anti-kantautor koji svoje sastave isporučuje jasno i gromoglasno, preko zaglušujuće i precizne podloge pune buke i bijesa (a znače sve samo ne neko apstraktno ništa), satkane od guste, metalizirane teksture Les Paula i onog 120-wattnog crko-Marshalla, dok isti još pokazuje znakove života. Pjesme, podijeljene za ovu priliku u pet naslovljenih ciklusa koje otvara po jedna u ich-formi ispisana “konfesionalna” pjesma manifestno po-etičkog (u barem jednakoj mjeri) karaktera, izrazito su stoga obilježene formuličnošću, repetitivnošću, čvrstoćom ritmičkih struktura te pseudometričkim obrascima.

U strukturama komponiranima u telegrafiranom, bolje ispucanom, kratkom stihu izravna, ekonomičnog jezika i izraza, s tek povremenim izletima u (često upečatljivu) metaforiku, nerijetko ćemo se – bilo na tekstualnom, bilo na fonu ritmičko-melodijskih obrazaca – susresti s citatnim preispisivanjima različitih tradicija, od izlizanih državotvornih songova preko Gorana Kovačića do punk standarda.

Središnje tematsko-motivsko jezgro Avdićevih stihova kompaktnije je i neusporedivo mučnije od onog većine recentne jugoslavenske pjesničke produkcije. Veoma direktno i transparentno (kad dođe do upotrebe figura, najčešća je zapravo ironija, no ne ona lepršava, vrckava, laka, postmoderna, nego neka maksimalno teška i gorka), hvata se ukoštac s još uvijek gorućim no često pod tepih gurnutim problemima proizašlima iz mučnog ratnog i poratnog iskustva ovih prostora.

Udarci u pleksus

Njihova je perspektiva, međutim, evidentno različita od, pogotovo u bosanskom antinacionalističkom diskursu dominantnog, pozivanja na “bolju zajedničku prošlost”: Avdić je do krajnosti kritičan ne toliko spram “bolje prošlosti” same, koliko spram matrice koja se, mahom teorijski i praktično impotentna, iscrpljuje u perpetuaciji nekolicine potencionalno opasnih floskula. Možda je apostrofirano iskustvo moguće sažeti u jedan od refrena koji kaže: Bratstvo i jedinstvo je završilo na dva flora / u masovnim grobnicama i koncentracionim logorima / na kojem od ta dva flora želiš da ti sviram? I revolucija, kao jedan od središnjih socijalističkih ideologema, ali i zvijezda vodilja suvremenih antiglobalističkih pokreta, tretirana je, od strane rezigniranog protagonista, tek kao prijevara, medijski režirani te eksploatirani spektakl.

I kada je njihovo pjesničko uobličenje na granici trivijalnog, same Avdićeve poruke nipošto ne promašuju cilj. Ti udarci, iako možda bolje funkcioniraju u spomenutom, iz pete izvikanom, gitarskom sjekirom garniranom kontekstu, nepobitno pogađaju u neki kolektivni pleksus; izbijaju zrak iz pluća; tjeraju nas da teturamo: Sunce tuđeg neba ne ostavlja opekotine / kao naše.