Prešućeni dobrosusjedski masakr
Jan T. Gross: “Neighbors: The Destruction of the Jewish Community in Jedwabne, Poland” (Princeton University Press, 2001)
U ljeto 1941, neposredno nakon početka Hitlerova napada na SSSR, na ulicama maloga istočnopoljskog mjesta Jedwabna pojavila se neobična skupina ljudi: naoružani sjekirama, noževima, gumenim pendrecima i drvenim batinama s čavlima, jurili su ulicama, izvlačili židovske obitelji i tjerali ih prema središnjem trgu. Među tom podivljalom ruljom bili su seljaci i sezonski radnici, dvojica postolara, zidar, stolar, dvojica bravara, poštar; neki su bili obiteljski ljudi, očevi šestoro djece, neki još neoženjeni; najmlađi je tog vrućeg ljetnog dana imao 27, a najstariji 64 godine. Bili su, napisao je u svojoj knjizi “Susjedi: Uništenje židovske zajednice u poljskoj Jedwabni” Jan T. Gross, skupina posve običnih ljudi, naoružana hladnim oružjem (jer kao Poljaci nisu smjeli nositi vatreno) i odlučna pobiti židovsku polovicu svojih susjeda.
Masovno ubojstvo
Oni koji su iskusili zapadnobalkanska etnička čišćenja devedesetih (ili su tek slušali i čitali o njima) znaju kako inače tople riječi poput “susjed” i “komšija” mogu odjednom dobiti zloslutan prizvuk; a pošto se pročita kratka historiografska knjižica njujorškog povjesničara, od te vam se riječi počinju dizati dlačice na vratu. Tijekom jednoga krvavog dana, ispunjenog kricima koliko i smijehom, poljsko stanovništvo Jedwabna zatuklo je kamenjem i batinama, zaklalo noževima i spalilo naživo svoje židovske susjede. Pobješnjela rulja ubijala je djecu na majčinim grudima, palila bradu starcima i tjerala ih da plešu, a odrubljena glava jedne lijepe djevojke šutirala se nogama po mjestu.
Od 1.600 židovskih stanovnika Jedwabna pogrom je preživjelo njih dvanaestak, od toga sedmero sakrivenih na farmi jedne poljske obitelji. Jednako su strašne i brojke na strani počinitelja: 92 počinitelja masakra identificirano je imenom i prezimenom. U mjestu je živjelo oko 450 poljskih muškaraca. Ako su polovica od toga broja bili starci i djeca, ispada da je oko 50 posto identificiranoga, odrasloga muškoga stanovništva poljske nacionalnosti sudjelovalo u pogromu. Riječ je, zaključuje Gross, o masovnom ubojstvu u punom smislu tog pojma.
Pogrom je samoinicijativno organiziran i u njemu Nijemci nisu sudjelovali, osim kao fotografi događanja. Nakon što je njemačka vojska napustila područje, na raznim stranama počeli su masakri židovskog stanovništva. Poljsko je stanovništvo u Jedwabni organiziralo lokalnu vlast i krenulo s progonima, a židovski vođe pokušali su podmiti biskupa iz Lomze srebrnim svijećnjacima da zaustavi pogrom. Ipak, ujutro 10. srpnja prema mjestu su, kao da je sajmišni dan, sa svih strana pristizali seljaci na kolima: pokolj je počeo, a za njim i pljačka, uz njemačku okupaciju i antisemitizam koji je propovijedala Katolička crkva, jedan od glavnih pokretača uništenja židovske zajednice.
Desetljeća šutnje
Nakon rata, u dva se navrata sudilo počiniteljima pokolja. No u poljskoj historiografiji i javnoj svijesti taj je zločin, kao i drugi slični zločini, postao nacionalni tabu. U samom mjestu sve se oduvijek znalo, no vladala je zavjera šutnje, pogromaška omerta. Na obitelj koja je spasila sedmero Židova gledalo se kao na opasne svjedoke, njihovu djecu nazivalo se pogrdno Židovima, a roditeljima se prijetilo. U mjestu je podignut i problematičan spomenik žrtvama “ubijenima od strane nacista”.
Ipak, prijevod Grossove knjige na poljski potaknuo je početkom nultih godina veliku javnu raspravu. Vodeći poljski listovi objavili su iscrpne reportaže o slučaju Jedwabne, snimljen je i dvosatni dokumentarac, a 2002. Poljski institut nacionalnog sjećanja objavio je rezultate istrage (žestoko napadane u parlamentu od strane desničarskih zastupnika) kojom se više-manje potvrđuju svi ključni navodi Grossovih “Susjeda”.