Priča s krajinske strane

Jesmo li prodani? – to je pitanje stanovništvo tzv. Republike Srpske Krajine, najprije potiho i sebi, a kasnije glasno i svima, postavljalo neposredno uoči, tokom i poslije akcije “Oluja”. Pravo pitanje, koje godinama postavljaju ti ljudi, zapravo glasi: Postoji li dogovor Tuđman–Milošević o “humanom preseljenju” i jesmo li mi nevažni pijuni u unaprijed dogovorenoj partiji, u kojoj su naši životi samo oružje u rukama moćnih?

U prilog tome ide činjenica da je Krajina mjesecima pripremana na scenarij “humanog preseljenja”. Po selima u okolici Dvora na Uni i Hrvatske Kostajnice te na Baniji krajem 1994. i početkom 1995. kružili su razni činovnici i oficiri pripremajući stanovništvo na “privremenu” evakuaciju u slučaju sasvim izvjesnog napada “ustaških snaga”, koje “kolju sve pred sobom”. “Sjetite se akcije Maslenica, Miljevački plato, Medački džep”, upozoravali su srpski mediji. “Sve će vas pobiti i vaše kuće popaliti”, govorili su novinari, pripremajući narod na povlačenje.

“Odstranite tu ženu!”

Krajina je te 1995. bila u raspadu. Institucije vlasti, koje nikada nisu ni funkcionirale kako treba, bile su u potpunom kaosu, a ideja ratovanja za Krajinu bila je sve dalja čak i najvećim ekstremima. Rasulo u vlasti pratilo je i rasulo u vojsci. Komunikacija između jedinica bila je prekinuta, kontakt isturenih posada s komandom gotovo nemoguć. Bizarno zvuči podatak da su se brojne obavijesti do vojnika na terenu probijale jedino radijskim eterom. Nije bilo oružja, hrane, pa samim tim ni morala među vojnicima, koji su bili u prosjeku više od 15 godina stariji od dobro opremljenih i visoko motiviranih pripadnika Hrvatske vojske u “Oluji”.

Sve su oči u Krajini tih mjeseci uoči akcije bile uprte u Slobodana Miloševića, od kojeg se tražila pomoć. Mnogi u dogovoru s Tuđmanom vide razlog zbog kojeg je čovjek koji je srpski narod u Hrvatskoj najprije gurnuo u pobunu, na kraju tom narodu okrenuo leđa. Malobrojni novinari, koji su bili u prilici svjedočiti panici u Krajini uoči “Oluje”, pisali su o kolonama izbjeglica koje su bježale tjednima prije.

Atmosferu u Kninu opisao je novinar “Monitora” Vladimir Jovanović. “Svjetla u Kninu su pogašena, a gradom patroliraju vojne patrole”, piše Jovanović, dalje prenoseći izjavu jednog anonimnog oficira koja oslikava stanje na terenu: “Ono što je JNA, po količini oružja i municije bila ’91, to su Hrvati ’95. A ono što su Hrvati bili ’91, to smo mi ’95.” Reporter svjedoči kako među stanovništvom “glavnog grada Krajine” vlada apatija i kako je očito da su “nedovoljno uhranjeni… hljeb je vrlo teško naći, a cijene su 30 i više posto više nego u Srbiji”.

Raspad Krajine bio je vidljiv na svakom koraku. Četrdesetak majki, prema pisanju novinara, upalo je malo prije “Oluje” u zgradu u kojoj stoluje Milan Martić. Zahtijevaju povratak djece s fronta. Njihove sinove, mahom 18-godišnjake, bivši je milicionar poslao da ginu oko Petrinje. “Nemojte da izigravate nekakav Bedem ljubavi ili ono što su žene po Srbiji ’91. radile! Uostalom, da nije toga bilo, možda ni rata ne bi bilo!” viče Martić. Njegovu litaniju prekida vrisak jedne izmučene žene: “Nemoj nas ti ovde zajebavat! Meni je muž poginio na Velebitu, a sada mi sina odvodiš, gade jedan!” Martić na to naređuje: “Odstranite tu ženu!” Tokom mučne scene u kojoj nekoliko vojnih policajaca pokušava izbaciti ženu iz zgrade, dok se ona neuspješno opire, a ostale žene zaprepašteno viču na Martića, on, bježeći uz stepenice, rutinski dobacuje kako “djeca neće biti upotrijebljena…”

“Zgazit će nas, brate!”

Novinska ekipa nakon toga napušta Knin, dok ih s Dinare već golim okom promatraju topnici 4. brigade HV-a. Stopiraju ih vojnici koji pješice odlaze na frontu, nema benzina… U Drvaru nailaze na vojnike koji slušaju tutnjavu topova u daljini. “Zgazit će nas, brate!” dobacuje jedan od njih.

Novinari u Banjaluci pričaju s grupom oficira koji analiziraju situaciju. Ogorčeni su što su komunikacije u raspadu, pa “Karadžić poruke vojsci šalje preko televizije”. Poraze srpske vojske na Dinari ovako komentiraju: “Samo, bolan, ludi Srbi grade mit da smo nepobjedivi!” U samoj Banjaluci uoči “Oluje” prosperiraju samo ratni profiteri, koji su se obogatili na švercu naftom i deficitarnom robom s Hrvatima.

Istovremeno, na jugu Krajine, stanovništvo se već otvoreno priprema na egzodus. U okolici Knina vlasnicima automobila i traktora vojska dijeli benzin. Svi rezervoari moraju biti puni, a onima koji ponavljaju pitanje s početka ovog teksta, odgovara se kako se “očekuje ustaški napad”, a benzin je za “privremeno povlačenje”. Međutim, prema podacima Hrvatskog helsinškog odbora (HHO), seljani iz okruga Benkovac i Donji Lapac povlače se već 3. kolovoza, pola dana prije prvog napada HV-a, koji je uslijedio u pet ujutro 4. kolovoza 1995.

Aktivisti HHO-a razgovarali su 1998. godine s Nedjeljkom Dračom, Srpkinjom iz Udbine, koja im je rekla da je srpsko stanovništvo u Udbini obavijest za evakuaciju dobilo 2. kolovoza, a u četvrtak, 3. kolovoza 1995, nalog za pakiranje. Srpski živalj u zbjegu napušta to područje paralelno s prvim hrvatskim granatama, 4. kolovoza 1995. “Za bježanje smo dobili obavijest od našeg rukovodstva. Narodu je dat veliki strah od Hrvatske vojske, pa smo morali izbjeći. Mi koji nismo bježali, stroga smo se sakrili, da ne znaju da ostajemo, jer bismo morali ili bi nas ubili Srbi… Išli su po kućama i provjeravali da li ljudi idu…”, ispričala ja Nedjeljka Drača. U Udbini je ostalo tridesetak Srba. Trećina je ubijena…

“Očekuje se napad HV-a”

Nikica Korda iz Zečeva svjedočio je HHO-u kako je “3. kolovoza oko 22 sata došao jedan krajiški oficir i naredio da se bježi, jer se očekuje napad HV-a”.

Vasilj Lalić iz Kistanja rekao je da narod oko njega uopće nije bio svjestan da odlazi na put bez povratka: “Bila je to opća panika, ali nije rečeno da se nećemo vratiti, već se malo povući do Biovičina Sela… Mislim, ajde… No, nisam znao, ne bih baš tako otišao, ma ni pršut nisam uzeo!”

S druge strane, vodstvo krajiških Srba bilo je potpuno svjesno kako se odlazi da se više ne vrati. U izvještaju HHO-a o “Oluji” piše: “Mnogo je svjedoka da se obitelji krajinskih funkcionera nisu truckale u neizvjesnim izbjegličkim kolonama. Svjedoci tvrde da su obitelji nekih ministara, tjedan-dva ranije kamionima odvezli namještaj za SRJ. ‘Vozimo stare stvari djeci na školovanje ili rođacima, a dovest ćemo nove’, govorili su. Srpska vojska samo tjedan ranije proširila je cestu kod Srba – pomoćni pravac za brže izvlačenje. To ukazuje da je evakuacija ili s nekim smišljena i s nekim dogovorena ili na to da su Mrkšićevi časnici procijenili da su slabiji.”

Istina je da je krajinska vojska bila višestruko slabija od HV-a, koji je napadao sa 200.000 ljudi, dok je vojska RSK-a imala 40.000 ljudi. Stanovnicima koji su najprije odbijali prihvatiti činjenicu da od oružane intervencije SRJ ili makar Republike Srpske neće biti ništa, sve je postalo jasno kada su vidjeli zapovijed čovjeka koji je od Miloševića poslan da organizira  obranu Krajine, general-pukovnika Mile Mrkšića. On uoči “Oluje” priprema letak dijeljen stanovništvu: “Zbog napada ustaške vojske, koji očekujemo, a zbog obezbeđenja uslova za izvođenje odsudne odbrane NAREĐUJEM: da se celokupno civilno stanovništvo povuče iz rejona borbenih dejstava smerom Benkovac-Žegar-Srb.” Drugi pravac povlačenja je Knin-Plavno-Lička kaldrma.

“Imam ja mjesto za tebe”

Međutim, kada su izbjegličke kolone stigle do Srbije, dočekalo ih je iznenađenje: srpski carinici tretirali su ih kao ološ, što je ljude dodatno razočaralo. Očekivali su pomoć i zagrljaj, a dobili administrativno nepovjerenje i ograničavanje slobode kretanja. Za njih je Beograd postao zabranjeni grad. Do tada su već čuli da Knin nije srušen do temelja, da nije točno da ustaše kolju sve redom i da je odlazak bio greška.

Tezu o dogovoru Tuđmana i Miloševića svakako podgrijavaju i podaci da su Srbi iz Hrvatske, kao uostalom i Hrvati iz Bosne, planski naseljavani u ona mjesta i krajeve koje je, prema idejama “etničkih čistača”, trebalo “srbizirati” odnosno “kroatizirati”. Srbi su tako naseljavani na Kosovo, u istočnu Bosnu i južnu Srbiju. One koji su bili sposobni nositi pušku čekalo je posebno iznenađenje. Jedan anonimni Ličanin zaustavljen je 14. kolovoza u Beograd. S njim su u automobilu bili supruga i djeca. Policajac ih je upitao kamo idu, a kada je čovjek rekao da ne zna, Slobin organ mu je odgovorio: “Imam ja mjesto za tebe.” Čovjek je, kao i tisuće drugih, završio na fronti u Bosni kao “dobrovoljac”, a mnogi drugi završili su u kampovima u istočnoj Slavoniji, gdje su ih fizički zlostavljali arkanovci, koji su ih optuživali za izdaju.

O tome kakvi su bili političari koji su vodili RSK najbolje svjedoče riječi Slobodana Jarčevića, savjetnika predsjednika RSK, koji nakon “Oluje” na pitanje je li očekivao pad Krajine odgovara: “Ni u snu. Nisam video vojsku na Balkanu, koja bi mogla da pobedi Srbe…”