Pucanje konsenzusa

Gostujući u televizijskoj emisiji “Nedjeljom u dva” šef Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja Vilim Ribić nije se proslavio. Iako ga voditelj nije jako “stisnuo”, ne inzistirajući detaljnije na stanju u samom sindikatu kojem je na čelu ni na činjenici da se ljudi u njegovoj djelatnosti samoorganiziraju na drugi način, npr. u novoosnovanom sindikatu visokog obrazovanja i znanosti Akademske solidarnosti koji funkcionira na direktno-demokratskim osnovama, izgovorio je on gomilu nekonzistentnih tvrdnji.

Pustimo li na stranu već po sebi skandalozan karijerizam, koji za standarde 1990-ih u Hrvatskoj podrazumijeva rutinske šovinističke i antikomunističke “svjetonazorske” elemente, Ribić se kompromitirao politički. A to u ovom trenutku znači – činjenicom da nije protiv vlasti koja uživa podršku zanemarivo malog postotka građana. U ime te neprincipijelne koalicije, u kojoj ‎”za nas Vlada nije nikakav partner osim socijalnog partnera i partnera s kojim se dogovaramo”, nalupetao se on demagoški o svemu i svačemu. Od stanja u ekonomskim znanostima (gdje trenutna politika MMF-a stoji ljevije od našeg znanstvenog mainstreama), do već tradicionalnog desničarskog argumenta koji u nas zagovara cijela upravljačka klasa – da smo, kao društvo, u moralnoj krizi. A to zato što “postoji opće nepovjerenje u državu, institucije, stranke i sindikate”.

Sindikalni čelnik koji zastupa ljude u “nezgodnim”, neproizvodnim zanimanjima, protiv kojih se, po inerciji ili dirigirano, okrenula naša priučena novinarska pamet, kao protiv nadomjeska za dobro sakriveno netematiziranje klasne borbe, bio je, dakle, preko svake mjere obranaški raspoložen. Do mjere da kriza čas jest, čas više nije postojala. I činio je sve da tu svoju poziciju “žutih sindikata” pokaže kao principijelnu. U toj ad hoc improviziranoj strategiji, ‎”red pregovaranja, tri reda pregovaranja, pa onda štrajk” i glupoj tvrdnji da “mi izađemo na nekakve velike prosvjede, druga strana bi rekla vi ste ispucali svoje adute, zašto bismo mi sjedili s vama za stolom”, branio je rukama i nogama – što? Osim svoje fotelje i instituciju socijalnog dijaloga koju je, kritičkom paljbom po sindikatima, koja sada dolazi odasvuda, proglasio ugroženom. Ljudi više ne cijene socijalni konsenzus, tripartitno pregovaranje itd. i sl., a to su sve civilizacijski dosezi, bez kojih nema uljuđenog društva.

U toj tvrdnji postoji momenat istine. Naime – da se pristojno društvo raspada. I to ne od krize (samo) ove vlade. Iako u nas ni prije a kamoli poslije “demokratskog prevrata” nije bilo ozbiljne šire diskusije o tome što čini, kao najmanji zajednički nazivnik, koheziono tkivo društva, u čemu su, dakle, sve društvene grupe, klase i slojevi zajedno i što ne dovode u pitanje, to se društveno jedinstvo stalno isticalo. Uostalom, glavna politička stranka u ovoj državi zove se i “hrvatskom zajednicom”, a koja organizacija u nas za sebe ne tvrdi da je – što? Pa to isto. “Voljenje Hrvatske”, politički izraženo bilo kao referendum s čudnim pitanjem o ne-pripadanju, bilo kao svojedobno množenje hahavskih stranaka, bilo kao poziv u rat do “konačnog oslobođenja” svih naših krajeva (koji su opsegom varirali na dnevnoj bazi razvoja političkih događaja) – nisu li sve to “u čvrstu stinu” zapisani dokazi socijalnog konsenzusa?

Narod je bio zajedno, između ostalog ujedinjen – kud ćeš boljeg cementa – vanjskim neprijateljem. Oni koji nam sada romantično crtaju ratne 1990, žale se na raspad kontrarevolucionarnog drugarstva (koje tako ne zovu, pošto im novokomponirani ideološki krpež brani “kolektivizam”). No, je li ono uistinu ikada postojalo? Maknemo li se od logike malih, borbenih grupa (koju muške fantazije mogu nesmetano divinizirati u slici rata kao najboljeg sporta za muškarce), sve činjenice govore upravo suprotno. Ako je već predratno, a onda i ratno vrijeme bilo vrijeme pretvorbe, kao majke svih novih eksploatacijskih odnosa, a ne samo tzv. privatizacijske pljačke (pljačka je u načelu jednokratni događaj, akumulacija izvlaštenjem u nas se inventivno beskonačno ponavlja), kakav je to onda socijalni konsenzus ikada postojao? Narodni front, koji da je stvoren zato da jedni ratuju, a drugi koriste rat za više od pukog bogaćenja – za promjenu svog klasnog položaja. Možemo li po gorčini naknadne pameti zaključiti da konsenzusa o potrebi stvaranja nacionalne buržoazije, koja se uostalom nikada nije tako politički artikulirala (“bogate familije” kao koncept nisu još i eksploatatori), nije ni bilo?

Jedno je sigurno: u vrijeme kada se 1990-ih kovao kapitalizam, on se nije tako nazivao, već je nastupao kao (tipično kontrarevolucionarni) maskenbal, kao povratak staleških odnosa, privilegija i pravica (u “teorijskoj” izvedbi zaboravljenog Tuđmanovog “Kardelja”, Canjuge). Kada smo 2000-ih kapitalizmu napokon (ne uvijek na pravom mjestu i u pravo vrijeme) rekli kapitalizam, on više nije bio isti. Umjesto 200 bogatih obitelji koje bi nas trebale voditi, probudili smo se u državici pod upravom 20 međunarodnih korporacija (uglavnom sa sjedištem u susjednim zemljama EU-a), kojih je anonimno vodstvo (ako to nisu prebjegli HDZ-ovci koji su se odlučili za stranku zna se-kapitala) postalo mjera naše društvenosti. Je li i o tome postojao društveni konsenzus? I zašto? Samo zato što (još) nije bilo juriša na korporativna zdanja, izgrađena od sredstava skupljenih uspješnim poslovanjem ovih mega-tvrtki (valjda u nekoj vezi s ekonomskom krizom širokih masa!)? Demonstranti koji su, koliko jučer, obilazili središta političkih stranaka, nisu zaboravili ni ove adrese.

No, glavni argument onih koji tvrde da smo mi u permanentnom stanju zajednice, u kojoj zajedno idemo do dvoraca i kontejnera pred njima (a dalje svatko za svojim privatnim poslom), bez da smo se kao društvo rascijepili na normalne klase i slojeve, sa svojim normalnim političkim predstavnicima, kao glavni argument uzimaju (donedavni) društveni konsenzus oko euroatlantskog “integriranja”. Radnici se u nas (dovoljno) ne bune jer znaju da će, kada jednom uđemo u EU, i njima biti bolje. Po toj teoriji, EU funkcionira kao zamjena za komunističko obećanje boljeg sutra. Koje da je beskonačni nalog i razlog za žrtvu u sadašnjosti. Sada možda nemamo zapadnjačke plaće, stabilnost radnih mjesta, beneficije itd. i sl., ali ćemo ih s ulaskom u EU dobiti. U to više ne vjeruje nitko! Sve govori da je proces upravo obrnut: ulazak u EU, kao vrsta unutrašnje kolonizacije od strane centara kapitalske moći u toj “zajednici”, za radne je mase proces cjenkanja frakcija evropske buržoazije, u kojem se snižava baš njihova cijena.

Taj rasplet je, kako god se on politički prelomio (kao mogući ulazak ili neulazak u EU i, što je najvažnije, novi odnos spram financijske eurozone), u mjesecima koji slijede sigurno pred nama. U izbornoj godini (koja je i godina izbora za ili protiv EU-a) svi trguju – moći,  novcem, ugledom. I to je normalno, rekao je, iskreno koliko je mogao, u obrani svoje pozicije Vilim Ribić. No, taj konsenzus, kao klasni kompromis, sigurno će se raspuknuti.