Roxie i Nobilly

Prizor u kojemu bivši potpredsjednik Vlade Damir Polančec, na konferenciji za štampu organiziranoj u uredu svoga odvjetnika, prokazuje ravnatelja policije Olivera Grbića – optužujući ga da je političare iz vrha HDZ-a obavještavao o stanju važnijih istraga i savjetovao ih da sastavljaju anonimne kaznene prijave protiv političkih protivnika – dok advokat Anto Nobilo u pozadini gladi bradu, češe leđa o visoku keramičku peć, strogim pogledom odmjerava nazočne i pokušava zbrojiti učinke predstave, neodoljivo me podsjetio na scenu iz filmske verzije mjuzikla “Chicago” gdje okorjeli odvjetnik Billy Flynn (Richard Gere) upravlja svojom klijenticom Roxie (Renee Zellweger) kao s lutkom, a predstavnici sedme sile, dok se Roxie klati odrvenjelih udova i mehanički ponavlja nabiflani refren, skakuću od uzbuđenja: novinari potežu intrigantna pitanja, Billy poteže konce i biva sve manje jasno tko je potegnuo revolver. “Chicago”, jasno, tematizira korupciju.

Lutkarski manevar advokata Nobila, ipak, spada u drugu vrstu manipulacije, onu takoreći pedagoškog tipa, i sva je prilika da dolazi kao ishod nepobitnog saznanja: Polančeca je trebalo lišiti osobnosti da bi ga se moglo pretvoriti u demokratu! Tek kao marioneta klijent bi mogao osjetiti stanovitu sklonost prema ljudskim pravima, pokazao je odvjetnikov analitički uvid, a nakon toga dolaze slični osjećaji prema pravnoj državi, liberalnim tekovinama, demokratskim procedurama i ostalim sitnicama. Moguće da je klijent prije nastupa dobio preciznu uputu: “Damire, zaboravi načas tko si i što si, naprosto isključi mozak i pokušaj govoriti o zloupotrebi policije u političke svrhe.” Klijent je možda imao blage dvojbe: “Znači, kada se policija koristi u političke svrhe, to je nešto loše?” No advokat je bio sugestivan: “Naprotiv, to je baš dobro, Damire, dobro je za naš slučaj…”

U svakom slučaju, optužbe što ih je Damir Polančec iznio protiv Olivera Grbića toliko su ozbiljne i teške da mu je trebalo gotovo dvije godine kako bi ih javno izrekao. Dugo je to u njemu varilo i kuhalo, sve dok nije naišao na odvjetnika koji će ga kvalitetno relaksirati u pogledu njegovih dotadašnjih uvjerenja. Polančec vrlo vjerojatno govori istinu, samo što danas tvrdi da ta istina svjedoči o političkome kriminalu, a dok je bio potpredsjednik Vlade držao je da ona predočava legitimno ponašanje čovjeka na vlasti.

Fakti su u tom smislu neumoljivi – kada ga je Grbić u više seansi brifirao o stanju u istragama, te nutkao da sastavlja kaznene prijave protiv opozicijskih političara, Polančecu nije padalo na pamet da ga izbaci iz kancelarije, šutne nogom u dupe i od kolege ministra unutrašnjih poslova zatraži njegovu smjenu, a kamoli da sazove konferenciju za štampu i raskrinka gadove koji od sustava državne sigurnosti žele ustrojiti stranačku policiju. Čovjek naprosto još nije bio demokratski osviještena lutka, nego visoki činovnik vladajuće partije. Nisu ga mučile današnje dvojbe, jer je, prikačen na sisu vlasti, funkcionirao kao podojena ličnost.

Sličan gard njegovao je i ravnatelj policije – nakon što je, kako danas tvrdi, Polančec od njega tražio da zaustavi istragu o “Podravki” dok dotični ne “ispegla” stvari, nije ni pomišljao da ga prijavi zbog kaznenoga djela pritiska na pravosudnog dužnosnika, a napose što se nije opterećivao suvišnim pitanjima. Na primjer: Što kao nepotkupljivi profesionalac uopće činim u uredu potpredsjednika Vlade, i to dok se istraga širi u njegovu smjeru?

Te dvije figure – budući da nisu u stanju ni opanjkati jedna drugu a da ne zagaze u mutne vode samooptuživanja, pa se delikti u svakom slučaju pokazuju kao zajednička djela – dovoljne su da steknemo cjelovitu sliku o kriminalnoj naravi sustava zaštite od kriminala: s jedne strane rashodovani politički moćnik koji je podupirao partijski kontroliranu policiju dok god se ona, stjecajem zlosretnih okolnosti, nije okrenula protiv njega, a s druge čuvar zakona kojeg je na visoku dužnost u delikatnom momentu postavio Ivo Sanader, i to na zahtjev Roberta Ježića – vlasnika Diokija i “Novog lista”, te glavnog partnera nekadašnjeg premijera u resoru mita i korupcije – u skladu sa zdravom logikom da vodeći kriminalci izabiru svoga vodećeg policajca.

Da je Damir Polančec doista vjerovao kako policija u pristojnoj državi mora biti depolitizirana, ne samo što ne bi dogurao do ministarske funkcije, nego se ne bi ni upisao u HDZ, budući da je već i članstvo u toj stranci, izuzmemo li humorističke manifestacije kolektivne mimikrije, nespojivo s bilo kakvim liberalno-demokratskim prenemaganjima. Uz šeficu parade – koju ionako svi znaju po tome što ni o čemu ništa ne zna – ključne su poluge tu i dalje opskurni ljigavci iz devedesetih, poput Vladimira Šeksa i Ivana Jarnjaka: prvi je, sjetimo se, kao državni tužilac gušio slobodu štampe, legitimirao ratne zločine i oslobađao ubojice djece, dok je drugi u svojstvu ministra policije potpisivao naloge za prisluškivanja novinara i intelektualaca nelojalnih režimu.

Srećom, tu je lutkar Nobilo, dovoljno pronicljiv da u vraćenoj članskoj iskaznici otkrije novi potencijal, te dovoljno stolarski spretan da od odbačenog i neupotrebljivog hadezeovca isteše čovjekolikog poštovatelja pravne države. Sliči na demokrata, pomišlja dok gleda svoje djelo, nije baš da pokazuje osobine zdrave političke osobe, ali kao svjedok može poslužiti sasvim dobro. Zatim pritegne pulena rumeno ofarbanih obraza da mahne publici. Tja, konac djelo krasi… Uzornome majstoru poznate su fine tajne zanata: kao što nema efektnijih pravednika od dojučerašnjih kučkinih sinova, tako i najrazornija kritika sustava može biti isporučena samo od onih koji su ga gradili.

Moguće je da majstor mašta o ozbiljnijem proširenju djelatnosti, da zamišlja kako od većeg broja osvetnički raspoloženih hadezeovaca – pripadnika organizacije što se bavi policijski koordiniranim bezakonjem – industrijski štanca demokratske marionete, likove koji uz nešto konca i oduzetih prinadležnosti veličaju principe slobodnoga društva i pravne države, pa jednom dočeka dan da se gospođa Jadranka Kosor, na nekoj konferenciji za štampu, sočno izbljuje po kriminalnoj vladavini bivše premijerke.

Optužbe Damira Polančeca, pogotovo kada su potkrijepljene tragikomičnom policijskom hajkom na esdepeovca Slavka Linića, u svakoj bi pristojnoj zemlji izazvale krizu vlasti, dramatično uzdrmale demokratski poredak i imale za posljedicu seriju dobrovoljnih i iznuđenih ostavki. U Hrvatskoj, međutim, vlada medijska i politička zaokupljenost otkrićem tople vode, s čime se nije jednostavno nositi, i mnogi su umovi uposleni na smišljanju žanrova i procedura kroz koje će problem biti “apsolviran”.

Doista, što tu ima novoga? Kao da je HDZ kroz protekla dva desetljeća i jednoga trenutka prestao voditi političke obračune uz pomoć policije, manipulirati pravosuđem i zloupotrebljavati ključne državne institucije, što za pljačku, što za opstanak na vlasti. Da je Polančec, primjerice, šutio kao riba, svejedno ne bi bilo nikoga u ovoj zemlji – uključujući najtuplje pristaše režima – tko bi vjerovao da vrh vladajuće partije nije bio detaljno informiran o važnijim operacijama tužilaštva i policije ili da u stranačkim prostorijama uoči izbora nisu spakirane istrage koje će difamirati birane pripadnike opozicije.

Istup bivšeg potpredsjednika Vlade utoliko predstavlja onaj višak koji proizvodi nepotrebnu nelagodu. Najavljena sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost zamišljena je pak kao višak koji će, bez obzira na političku pirotehniku, osigurati potrebno smirenje, i to kroz cinično stvaranje dojma kako institucije djeluju promptno jer valja na vrijeme spriječiti moguće ugrožavanje sustava. Zdrav razum, međutim, orijentiran je u suprotnome smjeru – što bi drugo uopće trebalo činiti nego postojeći sustav svim raspoloživim sredstvima ugroziti?