Ruka koja njiše Hloverku

DNEVNIK HTV-a

Poslovično suptilni Slavko Linić u Dnevniku proziva Tomislava Karamarka kao “špijunčinu”, a ravnatelja policije zove “Oliver”. Premda je operacija prozivanja Linića zbog navodne krađe novca namijenjenog za oružje jedna od najstupidnijih difamacijskih akcija koju je ikada smislio čovjek ili zvijer – nakon ovako blesave namještaljke, tko će povjerovati nađe li se Liniću neki dokaz za neku stvarnu krivnju? – takav rječnik definitivno mu ne služi na čast. Ne samo zato što ga prokazuje kao pretjerano nervozna čovjeka (što pomalo navodi na sumnju), nego i zato što time demonstrira uvjerenje prema kojemu su članovi neke stranke unaprijed nevini.

Zašto istraga ne bi išla prema njemu, esdepeovcu? Pa što ako je Karamarko “špijunčina”? Kakve bi to imalo veze s presumpcijom Linićeve nevinosti ili krivnje? Ne bi li Linić kao važni predstavnik nove vlade (prema svemu sudeći, budući ministar financija) trebao reći: “Istražite!”, ili “Pucajte, ja i sada držim čas…”, ili “Milosti ne tražim niti bih vam je dao…”, umjesto: “Priznajem samo sud svoje partije.” Uglavnom, eto nama Mamića na Markov trg.

STRAVA U ULICI PRISAVLJE

Da čovjek snima film o Hloverki Novak Srzić, zloj bakici s Prisavlja, on bi se nedvojbeno zvao tako ili nekako slično. Čovjek ne bi pogriješio ni s naslovom tipa “Strava u ulici Prisavlje” ili nekim srodnim. Žanrovski bi to nužno morao biti horor. U tom žanru, naime, najjeziviji lik uvijek na kraju pošalje neku naznaku da će se vratiti…

Hloverka je otišla. Smijenjena je zajedno s nekim Kunićem. Potaracala je u dvadesetak godina sve što se dalo potaracati. Na kraju je uništila “Latinicu”, razvalila sve debatne emisije u kojima smo koliko-toliko mogli saznati što nam se to događa, bila glasnogovornik svih režima, instalirala Dijanu Čuljak i sličnu škvadru čija bi pismenost možda briljirala u nedavno ugaslim listovima “Harahvati” ili “Svijet šarana”, ali se čak i na ovako devastiranom Prisavlju doimlje otužno i provincijalno nedoučeno.

Prije 15 godina jedan je novinar “Novog lista”, Roman Latković, zbog huškačkog komentara na HTV-u morao potražiti azil u Americi. Hloverka mu je tada pročitala presudu prema kojoj se u njegovim tekstovima “radi o prizivu političkog kaosa koji u nekoj novoj povijesnoj provaliji može značiti smrt hrvatske države i naroda”, što je tada bio javni poziv na linč. Hloverka Novak Srzić je možda i najveća živuća sramota hrvatskog novinarstva, u dosta ozbiljnoj konkurenciji. No umjesto lustracije doživjela je promociju.

U – nadamo se oproštajnom – intervjuu “Jutarnjem listu”, Hloverka se prikazala kao nekakav adrenalinski ovisnik o dobroj vijesti, TV formatu, odličnoj slici. Kao, ona osjeća silno uzbuđenje kada se na horizontu ukaže neki dobar uradak. To je klasični blef ideologa koji se prikazuju kao novinari. Tako je Igor Mirković za vrijeme rata, negdje 1992-93, reklamirao neki svoj TV magazin riječima “Mi tražimo priču, dobru priču…” Aha, kako da ne. Slogan je bio u upadljivom sukobu sa stvarnošću, sa zdravim razumom. Priče su bile zabranjene. Priče su na toj vrdoviziji zapravo bile nemoguće. Samo bajke. Na koncu, i sam se Vrdoljak pohvalio da je na HTV-u dobio propagandni rat sa Srbima. Dakako da ga nije dobio novinarstvom nego propagandom. Priču, oni traže priču, dobru priču… Je, svakako.

Ima jedna zastrašujuća rečenica u tom Hloverkinom oproštajnom intervjuu. “A Račan me čak znao nazvati, navečer, nakon nekih emisija, i čestitati. Tada je na vlasti bio SDP a ne HDZ.” Jadno, više za pokojnika nego za nju. Hloverki je čestitao? Mogao je i Merčepu. I onda se pitamo zašto smo dospjeli tu gdje jesmo. Zato što je Račan čestitavao takvima kao što je Hloverka, umjesto da je s njima napravio ono što je moral nalagao.

“Možda je moje vrijeme prošlo”, kaže Hloverka. Iskreno se nadamo da jest. Nadamo se. Jer Hloverka nije samo Hloverka, to je cijela jedna epoha trgovaca boflom, intelektualnog polusvijeta, aktera strave, koji negdje u zadnjem kadru, iz groba, uvijek počnu mlatarati nekim udom… Ali, pribojavamo se da nije. Uostalom, znate li tko je na zadnjem božićnom domjenku bio neposredno uz Zorana Milanovića? Da, baš ona. Razum čovjeka navodi na zaključak da vrijeme takvih likova, zapravo, nikada ne prolazi.

KAD BUDEM MRTAV I BEO, KLASIK TV

Naša omiljena televizija – sve popularnija u gradu i svijetu – fakat ima dobru ponudu za sladokusce. Klasik Žike Pavlovića “Kad budem mrtav i beo” govori o Janku, Džimiju Barki, koji odlazi u Beograd na audiciju mladih talenata, no on je pjevač šlagera (jeziv po svim standardima) u vrijeme kada je na sceni moderan samo rock. I – doživljava fijasko.

Interesantna je priča kako je Živojin Pavlović uzeo Dragana Nikolića za taj film. Pitao ga je zna li pjevati i ovaj je rekao da zna. Pavlović nije provjeravao. Kada je na setu čuo Nikolićeve pjevačke dosege – smrznuo se od užasa. Nikolić, naime, reve. Ali bilo je kasno. Nazad se nije moglo. Ona očajna pjevanija Džimija Barke nije unaprijed smišljena – ona je rezultat Nikolićeve obmane. No ipak, baš je to jezivo pjevanje jedno od najvažnijih identitetskih mjesta ovog remek-djela.

OK, Pavlović je klasik, to je u redu, a ljude koji uređuju Klasik TV možemo zamoliti da nekako otkupe “Hodoljublja” Zuke Džumhura i “Karavan” Milana Kovačevića. To se može dobiti budzašto, nije to Nives Celzijus. Prikazati još i “Skitnje” Matka Peića, bilo bi fantastično. A to će u dogledno vrijeme biti i moguće samo na ovakvim, subverzivnim, malim privatnim kanalima, jer je kultura danas u sve većoj mjeri – puka subverzija.