Škola sovjetskog zdravlja

U organizaciji više obrazovnih i znanstvenih ustanova, u Ljubljani je 5. i 6. aprila održan znanstveni skup na temu “Povijest socijalizama i tranzicija”. Stručnjaci iz Slovenije i Bugarske, uglavnom sociolozi, govorili su o raznim aspektima života u historijskim socijalizmima. Obrađeno je puno relevantnih tema iz naše zajedničke poluprošle povijesti, od ključnih problema odnosa tržišta i plana u sovjetskom i jugoslavenskom slučaju, preko zapažanja o jugoslavenskom samoupravljanju, definiranja kapitalizma na periferiji nekad, prije socijalizma, i sad, kad se u njega vraćamo, do komentiranja tranzicije, primitivne akumulacije i tehnologija suvremenog kapitalizma. Uz starije istraživače, kao što su Todor Petkov i Lilijana Dejanova iz Bugarske te Rastko Močnik iz Slovenije, govorili su i mlađi, poput Todora Hristova, Darina Teneva, Marka Kržana, Primoža Krašovca i Leva Centriha.

Još jednom se pokazalo da u situaciji kad susjedne i nekad bliske zemlje imaju malo zajedničkog, osim što su zajedno upućene istim centrima svjetske kapitalske moći, svaki istočno-istočni razgovor, bez zapadnih posrednika, djeluje osvježavajuće na poljuljanu samosvjest periferije, što smo nesumnjivo “integriranjem” postali.

Naš sugovornik, sociolog Momčil Hristov, mladi doktorand na Univerzitetu “Sv. Kliment Ohridski” u Sofiji, imao je zapažen prilog i u tematu u slovenskom “Časopisu za kritiku znanosti”, posvećenom znanstvenim politikama na periferiji svjetskog sistema, i to o heteronomnoj autonomiji društvenih znanosti. Ovaj put govorio je o “higijenskim aspektima rane sovjetske biopolitike”. Razgovor smo vodili u Ljubljani, u predahu skupa.

Vi pristupate higijenskim aspektima rane sovjetske biopolitike, što je bila tema vašeg predavanja, potpuno neironično?

– Radi se o mojoj disertaciji koju sam obranio u Bugarskoj. Pokušavam uvesti neke fukoovske zasade u historiju socijalizma, onog realno egzistirajućeg ili historijskog socijalizma, kako kaže Rastko Močnik. Nije postalo samorazumljivo u izučavanju povijesti socijalizma rabiti Foucaultove termine poput biopolitike ili disciplinarne moći, jer čim dotaknete ta pitanja i tim načinom, očekuje vas protunapad kako je on pisao o zapadnim društvima. A u nas je bilo nešto drugo. Zato pokušavam povezati socijalističku prošlost Bugarske s nekim povijesnim događajima u Zapadnoj Evropi u 19. stoljeću. Upotrebljavajući Foucaulta, želim pokazati kako su različiti oblici političkih tehnologija uvedeni u bugarskom državnom socijalizmu, nalik na već egzistirajuće sovjetske institucije toga vremena, usporedivi s događajima drugdje.

Do novog tipa građana

I u nas je bilo pokušaja konceptualiziranja biopolitičkog pristupa historiji Jugoslavije, no na hladnoratovskom principu opozita: totalitarizam versus slobodni svijet. Za razliku od toga, vi ste simpatetični s “higijenskim aspektima” rane sovjetske biopolitike, koju izučavate. Ni ne rabite koncept totalitarizma?

– Ne. Stalo mi je da pokažem nešto drugo, trudeći se biti neutralan koliko je to uopće moguće, a nije, jer istražujući prošlost uvijek zauzimamo poziciju, makar samo u znanstvenom polju, polju istraživanja historijske sociologije socijalizma. Zato ne bih rekao da toliko simpatiziram sa sovjetskom higijenom, koliko pokušavam pokazati da postoje drugačiji načini gledanja na funkcioniranje sovjetske vlasti. Izbjegavam pomodni diskurs totalitarizma, s prikazom vlasti koja funkcionira odozgo nadolje, diseminirana od vrha, na čelu sa Staljinom, prema udaljenim krajevima države.

Uspoređujete stanje zdravlja stanovništva prije i poslije Oktobarske revolucije. Osvještavate koliko je bilo katastrofalno zatečeno zdravlje naroda.

– Boljševici su bili potpuno svjesni problema da se s bolesnim stanovništvom, kakvo je bilo, ne mogu ostvariti sovjetsko društvo, novi tip vladavine i odnosa među ljudima. Postojala je potreba za zdravim ljudima. Moj problem je bio pokazati kako su se s time nosili, kako su, primjerice, pokušali smanjiti smrtnost dojenčadi. To je bilo najozbiljnije shvaćeno. Posuđivanje političkih tehnika iz vremena kasne carističke države, kao što su higijenska politika, zdravstvena politika, sanitet, kampanje čišćenja i sl., dovelo je do vrlo specifičnog načina na koji su one korištene. Učinjeno je sve ne bi li se stvorilo zdravo stanovništvo, ne bi li se reducirale stope smrtnosti izazvane tifusom, kolerom, tuberkulozom i sl. No, istovremeno se inzistiralo na propagandnom promicanju higijene, higijenskih navika, na najosnovnijem nivou. Nastojalo se stanovništvo privoljeti ciljevima socijalističke države i nove vlasti. U tom je smislu sovjetska biopolitika bila vrlo specifična: nastojala je proizvesti novi tip građana.

Nastojalo se i proizvesti nove definicije narodnog zdravlja.

– Točno. Zdravlje je trebalo postati dio odgovornosti svakog radnika i seljaka. Postojao je ogroman manjak, nedostatak jake infrastrukture, stabilnih institucija, koje bi riješile probleme komunalija, poput odvoza smeća, vodovoda i kanalizacije u gradovima. Pokušalo se pojačanom propagandom. Rezultati su slabo izučeni, zanemarena je činjenica da postoji higijenski aspekt sovjetske modernosti, a ja sam pokušao dodati aspekt izučavanja higijenske biopolitike, kao specifične racionalnosti i strategije.

Seksualno ponašanje radnika

Problem društvenog života nije se iscrpljivao u državi, već je imao svoju zasnovanost i u obitelji. Uloga žene u tome je bila posebno naglašavana.

– Da, žena je bila jedna od privilegiranih meta. Ona je bila poput poveznice između osnovne partijske ćelije i tzv. masovnih organizacija s jedne strane i obitelji s druge. Muškarci svojim rukama u tvornicama grade socijalizam, a žena ponekad ostaje kod kuće. To je prilika za restauraciju kulturnog naslijeđa carističkog perioda. Zato se pokušalo ženu malo-pomalo emancipirati, osloboditi, pa i iskoristiti kao posrednika u uvođenju novih odnosa. Žena je bila dobar organizator komunalnog života, uvodila je higijenske mjere i u kućanstvo. A to je stvorilo specifične topose u sovjetskoj vladavini. Dom je mjesto gdje radnik obnavlja svoju radnu snagu. Pa ako dom nije čist, to utječe, putem zdravstvenog stanja, na njegovu radnu sposobnost. Zdrav prostor pomaže u reprodukciji radne snage. Male stvari i aktivnosti, kao što su prozračivanje stana da para od kuhanja ne vlaži zidove, nezakrivanje prozora teškim zavjesama kako bi dnevno svjetlo ulazilo u prostorije – svjetlost ima i sanitarne efekte – sve su to detalji stvaranja zdrave atmosfere u kući, za koju je zadužena žena.

Niste se bavili privilegiranom temom biopolitike, pa i one sovjetske, seksualnim životom?

– To je važno pitanje. Postojala je zabrinutost zbog seksualnog ponašanja radnika. Dovoljno je pogledati članke Trockog u tadašnjoj sovjetskoj dnevnoj štampi. On tvrdi kako radnici nemaju discipline u tim stvarima, kako se koriste prostačkim jezikom itd. i sl. Radnički promiskuitet sovjetska vlast smatrala je ozbiljnim problemom.

Nije li sovjetska politika spram seksualnosti, slobodne ljubavi i braka, ekstremno mijenjala pravac, od slobodoumnih početaka prema staljinističkoj građanskoj restauraciji? Od revolucije reteriralo se u malograđanske obiteljske vrijednosti?

– Nisam se time posebno bavio, no dok pričamo pada mi na pamet kako su malograđanske vrijednosti uvedene u staljinizmu početkom 1940-ih baš preko privatnog prostora. Dovoljno je sjetiti se intimne atmosfere staljinističke mode. Nasuprot tome, 1920-ih godina, u doba nove ekonomske politike, naglasak je bio na kolektivnom životu, na zajedničkosti društvenog života. Sjetimo se komunalnih stambenih zgrada, vrlo popularnih, za koje su nacrte izrađivali najbolji i najavangardniji arhitekti. I tada je problem bio spriječiti promiskuitet, a zadržati kolektivnost društvenog života izvan sfere proizvodnje, u sferi tzv. slobodnog vremena. Staljin je sve to promijenio, skrenuvši naglasak s kolektivizma natrag na obiteljski život i vrijednosti.

Skočimo li u suvremenost, postoji interes i izučavanje, naročito u umjetničkim krugovima okupljenim oko likovnosti i (post)konceptualne umjetnosti, za društveni život i stanovanje u socijalizmu. Kakvo je stanje danas, npr. u bugarskoj tranziciji? Koje su tu sada biopolitike na djelu? Mari li itko za zdravlje naroda?

– O tome imam samo dojmove, no mislim da se može govoriti i o nekim analogijama. Uzmimo neke naoko male stvari, npr. odnos spram pušenja. Što znače ove ne baš suptilne kampanje i zakoni protiv pušenja, koji nam dolaze iz EU-a?

Nismo se dotakli razlika u bugarskoj izvedbi socijalističkih zakonitosti spram sovjetskih uzora.

– To je važno i teško pitanje. Ja sam i počeo izučavajući bugarski primjer, pedesete i šezdesete godine prošlog stoljeća. Mnogo toga je identično. Sovjetsko strateško razmišljanje o zdravlju, populaciji, odnosu spram proizvodnje, te ciljevi poput izgradnje socijalizma u jednoj zemlji – sve je to isto. Isto je bilo i staljinističko nastojanje da se kontrolira ne baš privatni, bolje rečeno domaćinski život. Mi smo u Bugarskoj imali neku mješavinu ranog sovjetskog i kasnog staljinističkog tipa biopolitičkih strategija. U brošurama, lecima i sličnom materijalu sreću se iste izreke npr. o tome kako žene trebaju uređivati, odnosno izbjegavati uređivanje svojih stanova i sl.

Štetnost pušenja u tranziciji

Osim socijalizma, tranzicija je druga velika tema ovoga skupa. I nju se već izučava “arheološki”, kao proces koji ne vodi nikuda, točnije u ništa dobro. Mi u Hrvatskoj zamijenili smo komunizam euroatlantskim integracijama. Očekivanje ulaska u EU ima čudne nuspojave, a jedna od njih je i uvjerenje da naši novi gospodari od nas zahtijevaju ono što od Bugarske nisu. Kako je to živjeti u EU, s bugarske strane?

– Mislite na aktualnu financijsku krizu?

Financijsku i društvenu, kao i na tzv. demokratski manjak u EU-u. Kako to izgleda iz vizure zdravstva u Bugarskoj danas, da ostanemo na potencijalno biopolitičkom području?

– I danas postoji, suprotno nekim predrasudama koje se šire, jaka država, specifično povezana s načinom proizvodnje. Ona bi i dalje da regulira zdravlje populacije i da ga povezuje s proizvodnjom. Nema veze što ta proizvodna sfera više nije državna, već je privatna, stvar tzv. privatnog poduzetništva.

A kakvi su omjeri javnog i privatnog u zdravstvu?

– Nije izvršena totalna privatizacija. Imamo privatnih bolnica i dispanzera, ali ne i privatne medicinske škole i univerzitete. Može se reći da stvari nisu ostale potpuno iste kao u socijalizmu, ali nisu ni potpuno izmijenjene. Pristojne privatne kompanije, kao nekad socijalistička država, i danas preferiraju nepušače.

Zvuči poput loše metafore. No ozbiljno, nije li privatni sektor u zdravstvu parazit na društvenoj infrastrukturi javnog zdravstva, koju istodobno ruinira i prisvaja, s perspektivom uništenja obje varijante? Takav je u nas dojam.

– Nisam siguran. Možda privatni sektor djelomično parazitira na javnom. No, ne smijemo zaboraviti kako su i javni servisi rekreirani i transformirani pod pritiskom novih ciljeva EU-a koje moraju dostići. Ostanemo li na mom opsesivnom primjeru pušenja, vidimo da je ono što je dobro kompanijama, dobro i samoj državi. Pa i ona ovisi od profita tih kompanija, od tržišta. Zato stalno govori o stvaranju ugodne poduzetničke klime.

I kod vas?

– Zato treba spriječiti pojedinca da ugrožava svoje zdravlje i zdravlje drugih, koji bi da posluju bez prepreka.