Spavaćim vagonom do bijelih noći

Fotografije: Hrvoje Krešić

Nema putnika koji imalo drži do sebe a da ne želi posjetiti Rusiju. Teško bi bilo pobrojati sve argumente u korist te želje, no pored onoga što čovjeka inače goni da vidi drugi dio svijeta (to su obično svi materijalni i duhovni pokazatelji kulture makar malo različite od vlastite), Rusija ima još koji vrlo vrijedan adut u rukavu. Za razliku od već pomalo dosadnjikavih i sterilnih zapadnoeuropskih zemalja, u kojima pješaci strpljivo i izdresirano čekaju zeleno svjetlo na semaforu u tri ujutro, kada na cesti nema niti jednog automobila, Rusija je ponekad potpuno divlja, nepredvidiva i prekrasna istovremeno. Naravno, nemoguće je najveću državu na svijetu, koja se donedavno prostirala na 11 vremenskih zona, obići u jednom putovanju, no zato je moguće posjetiti Moskvu i Sankt Peterburg, dva najveća i najvažnija ruska grada, međusobno potpuno suprotstavljena i duhom i izgledom.

Predstava šefice vagona

Najbolji (i najjeftiniji, što je ponekad jednako važno) put do Rusije je vlakom: od Zagreba do Moskve putuje se tri dana, ali tako da se noć provodi u vagonu, a dan u nekom od gradova što se nižu na putu. U slučaju potpisnika ovih redaka i njegova suputnika to je izgledalo otprilike ovako: Zagreb – Budimpešta – Lavov – Kijev – Moskva.

Zahvaljujući kolonijalnoj ostavštini Franje Josipa, Hrvati i Mađari još uživaju u plodovima habsburških projekata, pa od Zagreba do Budimpešte vlakom mogu putovati za stotinjak kuna. Nakon popodneva u Budimpešti, ukrcavamo se na vlak prema Ukrajini, prema Čopu, malom mjestu na ukrajinsko-mađarskoj granici. Nekoć jedna od glavnih tranzitnih točaka bivšeg Sovjetskog Saveza prema svojim satelitskim državama, ova je postaja danas  tek spomenik puno važnijoj prošlosti. Tisuće vojnika i oficira putovalo je u posjet svojim obiteljima ili ljubavnicama u Mađarsku, nekada i u Bugarsku, kroz Čop; da bi se spriječile gužve na graničnom prijelazu, moglo se otvoriti dvadesetak šaltera. Danas cijelu noć radi samo jedan, a i on djeluje nekako pusto i zaboravljeno. Iznad šaltera su veličanstveni murali, na njima mladi vojnici, radnici, znanstvenici i liječnici, svi redom veći od života, koji je u međuvremenu nestao. Svaki detalj na njima može se pregledavali satima, jer toliko vremena treba zaposlenicima ukrajinskih željeznica da prebace mađarske vagone na nova podnožja, prilagođena standardima bivšeg SSSR-a, odnosno tračnicama puno širima od europskih.

U ranim jutarnjim satima, oko dva ujutro, prebacivanje vagona je gotovo. Ukrcavamo se u vagon za spavanje i nastavljamo prema Lavovu. Istovremeno se prvi put srećemo s onim po čemu je prostor bivšega Sovjetskog Saveza čuven – državnim službenicima koji se, nimalo suptilno, brinu za svoj džep: pošto smo platili kartu u spavaćim kolima od Čopa do Lavova, gospođa koja se predstavlja kao šefica vagona ne želi nas pustiti ni u jedan krevet, tvrdeći da nismo platili posteljinu. Žena iz Srbije, koja putuje majci u Ukrajinu, pokušava nam pomoći i objašnjava joj – upirući pritom prstom u naše karte, gdje piše da je posteljina plaćena – kako je sve u redu i kako nema razloga da nas ne pusti u vagon. U ovom smo natezanju uglavnom  pasivni promatrači jer, iako čitamo ćirilicu i vjerujemo da barem donekle razumijemo slavenski jezik, u ukrajinskom se osjećamo kod kuće vjerojatno koliko i Višanin u nekom zagorskom selu.

Bez pregrada i kupea

Srećom, sve se brzo raspliće, i šefica vagona nam prvo pogledom a zatim i šaptom objašnjava kako ne postoji ništa u ovom vagonu što se novcem ne može kupiti. Prije toga je, naravno, drekom probudila cijeli vagon te nas u samo nekoliko minuta natjerala da se osjećamo izrazito neugodno, odnosno da joj poželimo što prije dati dvije-tri novčanice, kako bismo prestali biti u centru pažnje svih očiju iz jednog ukrajinskog vagona u pola tri ujutro. Nevjerojatno je kako čovjeku malo treba da se osjeća Europejcem od glave do pete. Točnije, da se osjeća poput kakvoga naivnog njemačkog turista što ih po Jadranu svake godine Hrvati gule gdje stignu, a mi im se podsmjehujemo iz prikrajka.

Stižemo ujutro u Lavov, najljepše i najbolje što je ostalo od nekadašnje Galicije. Dok hoda ulicama staroga grada, pa i kada se popne na obližnje brdašce, čovjek nikada ne bi pomislio da je na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza – dokle pogled seže, nema ničega što bi ličilo na, primjerice, novozagrebačku Mamuticu. Po silasku u grad prolazimo pokraj rodne kuće Leopolda von Sacher-Masocha, čovjeka po kojem je mazohizam dobio ime. Ima nečeg ironičnog u činjenici da se rodio baš u ovom gradu, koji je kraljevstva i pripadnost silom mijenjao češće nego Marija Terezija ljubavnike.

Navečer se ukrcavamo na vlak za Kijev. Prvi put putujemo u vagonu za spavanje bez  pregrada i kupea: spavamo svi zajedno, nas stotinjak. Gledajući ljude oko sebe, čovjek mora biti oduševljen životom u tim vlakovima, kojeg bez željeznica ne bi bilo. Dok nama trebaju sati i godine da odgonetnemo kako namjestiti i postaviti krevet te se na uskom ležaju smjestiti u što ugodniji položaj, naši susjedi odlaze u minijaturnu kupaonicu na kraju vagona s vrećicom u rukama i za nekoliko se minuta vraćaju u pidžamama i liježu u namještene  postelje. Nitko ne ide odmah spavati, kreće razgovor, putnici se međusobno nude čajem i različitim slasticama. Srdačno i s iskrenom zainteresiranošću žele i nas uvesti u svoje priče, a mi se trudimo da naš hrvatski, uz obilato lamatanje rukama i nogama, bar donekle liči na ruski (ili ukrajinski, ovisno o tome s kim razgovarate). Nažalost, sa svakim novim trenutkom postajemo sve svjesniji da su nam ti slavenski jezici daleki otprilike onoliko koliko su nam  predrasude o njihovim govornicima bliske.

Ukrajinska stvarnost

– Kada je 1991. propao sovjetski kontra-puč, sastalo se ukrajinsko Vrhovno vijeće. U svom obraćanju naciji, tadašnji predsjednik Stanislav Hurenko izrekao je (što su prenijeli svi svjetski mediji) ovu rečenicu: “Danas ćemo glasati za našu nezavisnost, a ako je ne izglasamo, e onda smo u dubokim govnima!” – o ranim danima ukrajinske demokracije i svemu što se skriva iza kijevskih zgrada i ulica priča nam Mihail Minakov, mladi sveučilišni profesor političke filozofije.

Mihail se upravo vratio s Harvarda, gdje je jedan semestar proveo kao gostujući istraživač i profesor. Vratio se u državu u kojoj prosječno mjesečno primanje iznosi oko 600 dolara, a najam tridesetak kvadrata garsonijere u Kijevu oko 800 dolara.

– Brojke su stravične, a život nije nimalo lak. Ipak, treba reći da je najveći dio ekonomije u sivoj zoni, tako da ne znamo koliko je zapravo novca u našoj državi i društvu – kaže.

Objašnjava nam i veliku podijeljenost između ukrajinskih Rusa i Ukrajinaca.

– Nisam siguran da će to trajati vječno, ova država – zabrinuto dodaje.

Iste večeri nastavljamo dalje za Moskvu. Opet u sličnom vagonu za spavanje, samo su putnici donekle drugačiji. Na prelasku rusko-ukrajinske granice živahna atmosfera naglo je utihnula, prema uniformama još vlada veliko strahopoštovanje. Granična policija ulazi u vagon, svi kao da znaju da su u njemu dvojica Hrvata. To se pokazuje točnim, uskoro čujemo policajca kako pita konduktera gdje su Hrvati: javljamo se, pokazujemo putovnice i sve prolazi bez problema. Čak nam se čini da smo bili opušteniji od svih drugih putnika.

Popularne maskirne uniforme

Zapanjujuća je veličina vagona i lokomotive kojom putujemo, doimaju se dvostruko većima od europskih. Sve je u Rusiji veliko, što nigdje nije jasnije nego u Moskvi. Kao da nam svaki centimetar toga grada poručuje: razmisli dvaput prije nego što ti padne na pamet poduzeti bilo što protiv mene. Zgrade su monumentalne, ceste široke, gužva na njima neopisiva. No zato postoji moskovski metro, bez ikakve konkurencije najbolji sustav podzemne željeznice u kojem smo bili. Ipak, zapanjujuća učinkovitost i preciznost, zahvaljujući čemu se svaki dan preveze oko 11 milijuna (!) ljudi, ostavila je na nas manji dojam od graditeljstva i arhitekture: većina postaja je veličanstvena, prava umjetnička djela. Tridesetak metara pod zemljom divimo se kristalnim lusterima što vise s visokih stropova, mozaicima i freskama koje veličaju socijalizam i radnike, drugove Lenjina i Staljina. Teško je reći koja je najljepša postaja, možda jedna od mnogih pod Crvenim trgom, na čijem svakom stupu stoje bakreni kipovi seljaka, lovaca, kozmonauta ili vojnika u prirodnoj veličini…

Moskva ima i svoju divlju stranu. U srcu carstva osjeća se da su njegovi rubovi u ratu. Policajci s dugim cijevima i vojnici u maskirnim uniformama nisu rijedak prizor na moskovskim trgovima. Kult vojske iznimno je jak, na svakom uglu su mali dućani koji prodaju imitacije vojnog znakovlja, uniforme i kape. Dok prolazimo omanjom ulicom udaljenom od središta grada, pored nečega nalik nekakvom skladištu, uočavamo petero-šestero sredovječnih muškaraca u maskirnim uniformama; sudeći po tjelesnoj formi, teško da su dio neke specijalne jedinice. Zašto su ovi ljudi u maskirnim uniformama, pitamo Igora, prijatelja iz Moskve, jesu li to možda policajci ili vojnici, a ova građevina državni objekt koji štite? Nisu vojnici, odgovara nam, to su zaštitari, a skladište je upravo to, skladište. Pa dobro, čemu onda maskirne uniforme?

– To vam je sada jako popularno – kaže nam Igor.

Susjeda doušnica

Nimalo ugodna nije ni priča britanske studentice ruskog jezika Maje, koja je godinu dana živjela i radila u Moskvi. Stanovala je ni kilometar od Crvenog trga, za moskovske pojmove u najstrožem centru, kada joj se dogodila jedna od neugodnijih epizoda u životu.

– Bio je to moj treći mjesec u Moskvi. Već sam se zbližila s nekim ljudima u Rusiji, a iz Londona mi je u goste stiglo nekoliko prijatelja koje znam od malih nogu. Bilo nas je desetak kod mene jedne večeri, možda bismo to okupljanje mogli nazvati tulumom, iako smo bili tihi, sjedili smo i pili vino, a prijatelji su mi prepričavali što se sve događalo u Londonu dok me nije bilo. Ne znam, doista smo bili tihi, dvoje prijatelja čak je igralo šah. Negdje oko deset navečer, netko je glasno pokucao na vrata. Kada sam otvorila, u stan mi je upalo desetak interventnih policajaca, svi redom oko dvadesetak godina: došli su zbog dojave da remetimo javni red i mir, a čuli su i da imamo drogu u stanu. Smrznula sam se kada su to rekli, već sam čula priče o policiji koja tako upada u stanove i spremna je postaviti drogu da može tražiti novac u zamjenu za izbjegavanje daljnjih neugodnosti. Bila sam u pravu, nakon nekoliko neugodnih minuta jedan me pozvao na stranu i rekao čarobne riječi: “Možemo se dogovoriti.” Uzeli su nam oko stotinjak eura, puno manje nego što sam mislila da će tražiti, i otišli. No, ono što me zbilja prestravilo bio je nastavak ove priče: nekoliko dana kasnije saznala sam da u stanu preko puta moga živi starija žena koja zna da se moj stan obično iznajmljuje stranim studentima i koja, kada uoči neko okupljanje, zove svoju vezu u policiji i dojavljuje da imaju potencijalni plijen – priča Maja.

Unatoč ovakvim neugodnim epizodama i dugim cijevima na svakom uglu, bilo bi nepošteno prešutjeti da tijekom cijelog putovanja, uključujući i boravak u Moskvi, nismo doživjeli ni najmanju neugodnost.

Do Sankt Peterburga smo, za promjenu, letjeli: onog trenutka kada prošećete Nevskim prospektom i dođete do obale rijeke, shvatite da ste u carskom, kozmopolitskom gradu. Dok gledate bijele noći i dizanje mostova na Nevi, a iza leđa vam čuveni Ermitaž, muzej carske obitelji u kojem se čuvaju djela Picassa, Da Vincija i plejade francuskih impresionista, jasno vam je da ste tek na početku jedne veličanstvene države, kojoj možete posvetiti cijeli život i sve vrijeme ostati na početku.