Svaki dan je dobar dan

Slavi li se još uvijek Prvi maj u ovome društvu? To je pravo pitanje. Jer, da ga država ne slavi, to je od početka naše “samostalnosti” bilo jasno. Taj je datum u kalendaru državnih praznika ostao samo, u najboljem slučaju, hladno toleriran, da baš svi praznici ne bi slavili katoličku misiju “nove” države (ne bi li, uostalom, i vjerske praznike trebalo osloboditi pokroviteljstva ovakve države?). Pa i zašto bi država kapitala “ulagala” u obilježavanje jednog takvog praznika, koji podsjeća na stogodišnje, za nju neumjesne, želje onih koji jedini značajno proizvode dodanu vrijednost – radnica i radnika?

“Mi smo za rad, ali hoćemo živjeti kao ljudi!” to je bila parola Prvog maja u Hrvatskoj 1890. Ili, iste godine, na planini Rožnik, u susjednoj Sloveniji. Tamo je i ove godine, za razliku od našeg Maksimira, vođa Samostalnog sindikata Dušan Semolič, ne bez izvjesne lijeve melankolije, no uz savjesno pridržavanje principa pesimizma intelekta i optimizma volje, rekao kako su ove proslave preživjele smjene država, svjetske ratove, pa će preživjeti i – što? Današnji kapitalizam! One vladajuće sile koje nas guše i tjeraju da imamo nečistu savjest za nešto što mi nismo skrivili. A uz svu korupciju političkih ideja ipak znamo tko jest! Današnju krizu, kao krizu globalnog kapitalizma u njegovoj neoliberalnoj izvedbi, nije prouzročila niti jedna radnička klasa na svijetu, nikakvi široki seljački slojevi, penzioneri, obični javni i državni službenici bilo koje države, potplaćeni intelektualni prekarijat itd. i sl. Današnju krizu prouzročila je pohlepa krupnog kapitala i njegovo organiziranje u neku svjetsku plutokratsku klasu moćnika. Ne treba robovati teorijama zavjere da bi se uvidjela povezanost korporativnih vrhova, stranačkog života i tzv. velikih međunarodnih organizacija, poput MMF-a, Svjetske banke i (sve više) UN-a, u jednu zajednicu privilegiranih, koja si je međusobno puno bliža od tzv. vlastitog stanovništva u pojedinim zemljama, u ime kojeg još uvijek pokušavaju demokratski legitimirati svoju plutokratsku vladavinu.

Školska definicija plutokracije kao “vladavine bogatih” ili točnije moći novca, govori o tome kako povećano materijalno bogatstvo i prisvojena privatna imovina legitimiraju vlast. Tamo gdje politička prava odsudno ovise od prihoda, i na strani birača i na strani biranih, ništa ne stoji na putu društvu ogromne socijalne nejednakosti, u kome su javne funkcije u načelu dostupne samo materijalno bogatim osobama ili njihovim direktno podvrgnutim manekenima. To je društvo koje filozof Alain Badiou zove kapitalo-parlamentarizmom, a pritom ne misli samo na Francusku.

U povodu kakav je Prvi maj treba misliti široko i ljudski, muški i ženski, odrješito. Treba izaći iz ove žablje perspektive, na koju nas neprestano osuđuju vladajući. Ta loša perspektiva danas nije samo stvar pozitivističke metodologije, koja brani npr. superiorni marksistički uvid u zbilju (jer on govori o kontradikcijama u kapitalističkom načinu proizvodnje, koje u kapitalizmu kao takvom nisu rješive!) – ta žablja perspektiva ili, u drugoj slici, perspektiva zeca zabljesnutog farovima, koji se ukočio čekajući da ga pregazi auto kapitalističke beskonačne akumulacije, umjesto da pokuša nešto učiniti za sebe – to je danas pitanje, bez lažne patetike, života i smrti radnih masa.

Provoditi politiku Superhika, uzimati siromašnima da bi se napunile vreće (pre)bogate manjine – onih nekoliko todorića i njihovih Konzuma, Tiskova, T-HT-a, Adrisa i Atlantica koji glume hrvatsku privredu, a iz koje su najšire mase tako temeljito isključili – to je početak i kraj svih parlamentarnih pogleda na svijet. Naši izabrani politički vođe, i o tome je govorio slovenski sindikalist, danas više slušaju Angelu Merkel i Sarkozyja, briselske institucije, MMF i Svjetsku banku negoli one koji su ih izabrali. To su adrese kojima oni služe. A narod? “Kako živi narod?” nismo čuli niti za jedan projekt na nivou Evropske unije, koja podupire tolika znanstvena istraživanja, a koji bi se bavio jednom takvom anakronom problematikom.

Jasno je i zašto ne: u toj Evropi koja nas ne integrira, već prije dezintegrira i kooptira, ovo vrijeme je najlošije vrijeme za radnike. Evroatlantski svijet, njegova politička vodstva, odlučio se, bitno drugačije od ostatka globusa, ovu krizu koju je uglavnom sam proizveo, iskoristiti za veću konsolidaciju u redovima svojih vladajućih klasa. Odlučio je oduzeti sada svome radništvu one ostatke života u socijalno odgovornim državama, koje su brinule o zdravstvenom, penzionom i obrazovnom statusu i mogućnostima svih svojih građana, te svesti radnike na životno nesigurne, prekarne i kolektivnim ugovorima što manje osigurane ljude drugog reda – puku potrošnu radnu snagu. Zamjenjivu u ritmu ad hoc “projekata”, kojima vladajući nadomještaju nekada stabilne društvene – uključivo s privrednim – institucije.

Gdje su sada one stotine nevladinih organizacija, stasale ovdje u predratnim, ratnim i poratnim vremenima, da ukažu na to kako više nije potrebno otvoreno proglasiti ratno stanje, zagovarati etničku nesnošljivost ili ekološku neodrživost, a da ljudi svejedno masovno ostaju bez egzistencije? U Evropi bez rata (na svom terenu i uz našu slavnu iznimku) danas je, procjenjuje se, oko 23 milijuna nezaposlenih, očajnih ljudi. Gdje su svi ti HHO-i navodno civiliziranog svijeta da ukažu na tu gigantomaniju permanentne akumulacije izvlaštenjem, ukidanje ljudskih prava na zdravlje, obrazovanje, posao, u krajnjoj liniji na goli život, kako ovu “prvobitnu akumulaciju” koja teče, ne samo u tranzicijskim državama, zove američki marksist David Harvey? To je taj skriveni a svima vidljivi centralni konflikt, ne samo našeg društva! Nisu to nikakvi generali, pa čak ni ratni zločini (koje ni njihovi branitelji ne mogu artikulirati u nikakvu politiku!). Nisu to ni mirotvorstvo, feminizam i ekologija shvaćeni na način liberalnog mainstreaminga. Već je to globalni konflikt rada i kapitala, koji ima svoje lokalne podružnice i varijante i u nas!

Što se, dakle, Prvog maja ima slaviti? Što je u budućnosti moguće umnogome ovisi od toga gdje sada stojimo, govori Harvey povodom ovog praznika u svome članku (“Lijep dan za revoluciju”) u londonskom “Independentu”. A gdje mi u Hrvatskoj sada stojimo? Mart je bio revolucionaran, april kontrarevolucionaran. Pa neće valjda u maju ta dijalektika skončati. Stvari se i u nas lome, bez obzira na to što mainstream ispunjava svoju funkciju da ih pokušava gurnuti pod tepih. Zauzimanja tvornica, osnivanja radničkih vijeća, solidarnost s otpuštenim radnicama, začeci direktno-demokratskih metoda koji se iz svijeta studentskih plenuma pokušavaju proširiti na radna mjesta, u tvornice i druge radne organizacije. U Hrvatskoj više nema tako male sredine u kojoj netko, makar i samo prigodno, ne bi izvjesio crvenu zastavu socijalizma i crnu anarhije. Svaki dan je dobar dan – za socijalnu revoluciju. Ne očekujemo valjda od poslodavaca da će nas za to pohvaliti?