Ubojstvo radnika s predumišljajem

Znate ga dobro: u ranim je tridesetima, moderan, opušten i nonšalantan. Pomalo šeprtljav, ali ipak simpatičan. Odjeven u skladu s korporacijskim kodom – bijela košulja, kravata, možda čak i sako – a opet dovoljno ležeran. Duhovit je, vrckav. Šarmantan. Ima samo jednu sitnu manu: neopisivo je lijen.

To je, naravno, hrvatski radnik; ili ga, barem, takvim vide reklame za mobilnu telefoniju, pivo, bankovne kredite. Prije nekoliko mjeseci glumio ga je Krešimir Mikić u VIP-ovu TV-spotu “Pošalji mi na mejl”: tamo je bio maštovit saboter koji će napraviti sve što treba – iskopčati šefici internetski kabel iz kompjutera, odglumiti lošu telefonsku vezu kada ga ona nazove, šuljati joj se iza leđa – samo da bi izbjegao posao i bezbrižno gubio vrijeme na male uredske flertove.

Karikatura zabušanta

Aktualni spot Splitske banke promijenio je glumca, ali zadržao zavodnički impuls: umjesto da radi, zaposlenik tamo leprša oko zgođušne službenice i mami je na zajedničku večeru. U reklamama za pivo “Pan” konačno je promijenio i hedonističke preferencije, i to u gastronomsko-alkofilnom smjeru: sada organizira vikend-roštilj s kolegama, tumači im kako najkraćim putem doći do dućana i nabaviti neophodne gajbe “Pana” pa, kada se neočekivano pojavi direktor, vješto glumi da zapravo drži važan sastanak (poruka: “Planiranje roštilja je ozbiljan posao”); ili pak bezbrižno spava u uredu, ali čim se oglasi znak za kraj radnoga vremena, entuzijastično jurne ne bi li na vrijeme stigao u susjedni kafić, na ritualnu after-work rundu s kolegama koji mu šaljivo priprijete: “Znaš da nije dozvoljeno kasniti s posla…”

Izvan ove karikature zabušanta koji dangubi u minimalistički dizajniranim, aseptičnim korporacijskim odajama, iza zida od pleksiglasa ili pokraj poslovičnog aparata s vodom, radnik u reklamama gotovo da i ne postoji. Nema tu trliša ni zamašćenih ruku, nema znoja ni buke strojeva i sve je, od scenografije preko kostimografije do castinga, pažljivo prilagođeno dominantnoj medijskoj reprezentaciji rada svedenoga na svoju kognitivnu, nematerijalnu, light dimenziju; utoliko, reklame samo reproduciraju sliku arbajta kakva ionako vlada u holivudskim filmovima, popularnim TV-serijama i sjajnim stranicama lifestyle magazina.

Pa ipak, one idu i korak dalje: ako im je vjerovati, glavno se svojstvo današnjega radnika sastoji upravo u tome da ne radi ili, ako bi raditi trebao, da posao na sve moguće načine izbjegava.

“Misije” i “vizije”

Nije pritom, kao što bi se isprva moglo pomisliti, stvar samo u tome da reklame, kao povlaštena mjesta simboličke konstrukcije raspojasanih konzumerističkih fantazija, prikaze rada naprosto cenzuriraju, ne bi li sačuvale slatku iluziju života sublimiranoga u ekstatične potrošačke rituale, neokaljane zatupljujućim svakodnevnim osmosatnim rintanjem. Ne: njihov jezik poznaje i angažman i poslovni zanos, i produktivnost i strogu radnu etiku, i polet i disciplinu. Samo što ih rezervira za posebnu kastu – za poduzetnike i poslodavce.

Njih ćete jedine u biznis-reklamama vidjeti da zbilja nešto rade: obavljaju važne telefonske razgovore, drže prezentacije, nadgledaju gradilišta ili razvijaju turističku ponudu. Oni su energični i “proaktivni”, pogledi im nepogrešivo zrcale korporacijske ideale “misije” i “vizije”. Kada su u kadru, sve se mijenja – čak i one nepopravljive radničke ljenčine spremno potegnu, čeznutljivo uzdišući, kao u recentnom spotu za T-Mobileovu poslovnu tarifu: “Još da nas je malo više…”

Sagledani iz snishodljivoga donjeg rakursa oglašivača kojemu pokušavaju uvaliti kredit za nove investicije ili mobilnu tarifu za cijeli poslovni tim, kapitalisti su tako suptilno promovirani u nove heroje rada, udarnike po mjeri tranzicijskih godina, preuzevši ulogu koja je u nekim ranijim i mračnijim vremenima po logici stvari pripadala radničkoj klasi; a toj je klasi, nakon što je odabrala da sredstva za proizvodnju prepusti privatnicima, sada simbolički uskraćeno i ono posljednje, elementarno pravo na rad.

Da su radnici, zapravo, uglavnom neodgovorni zgubidani, a poslodavci predani vizionari koji pokreću naše gospodarstvo, nije nova vijest: gledali smo je na televiziji i čitali u tiražnijim novinama, iznova i iznova – osobito nakon početka recesije – uvijenu u pseudoznanstvena istraživanja, glorifikatorske medijske portrete uspješnih poduzetnika, reportaže o nezaposlenima koji nehajno odbijaju poslove ponuđene na burzi rada ne želeći se odreći privilegije socijalne pomoći…

Rad kao vic

Samo, dok je cijela ta agresivna novinarska kampanja za neka buduća rezanja radničkih prava ipak nailazila na kakav-takav javni otpor, advertajzerski diskurs ima zgodnu prednost da ga nitko ne uzima naročito ozbiljno – banalne i karikaturalne, reklame cirkuliraju medijima tek po nekoliko dana ili tjedana, nakon čega lako i brzo zaboravljamo i vragolastog Mikića i onog ljubitelja piva i roštilja – pa manje-više istu poruku krijumčari elegantno i bez ozbiljnijih zapreka, pretvarajući je tihim, predanim radom u stereotip koji nikoga osobito ne žulja.

Zato je i moguće da poneko seksističko advertajzersko pretjerivanje pokrene revolt nadležnih udruga ili rodno senzibilizirane premijerke, ali je nezamislivo da bi bilo tko oglašivačima zamjerio klasnu diskriminaciju, iako je cijelo vrijeme upravo o njoj riječ. Zato će, kada za koji mjesec predizborna kampanja aktivira kratkotrajni ciklus podilaženja radnicima s ciljem brzopoteznog prikupljanja glasova, reklame za piva i mobilne operatere i dalje moći iste te radnike nesmetano i neprimjetno ismijavati. Zato, uostalom, nitko ne vidi ništa problematično u tome što se kampanje za “Pan” i Splitsku banku, koje zaposlenike pretvaraju u blesave klaune, a njihov rad u jeftin vic, vrte na televiziji upravo na Praznik rada. One su, naposljetku, tu samo da nas usputno podsjete kako je Prvi maj ovdje odavno postao samo loša prvoaprilska šala.