Zagreb ostaje bez knjižara

Branislav Ćelap bio je na čelu Izdavačkog poduzeća “Prosvjeta” od 1949. pa sve do umirovljenja 1984; njegov otac Đorđe, koji je iskustvo stjecao kod legendarnog knjižara Stjepana Kuglija, u Zagrebu je imao knjižaru koja je i nakon konfiskacije iza Drugog svjetskog rata i pripojenja poduzeću “Mladost” bila poznata kao “Ćelapova”. Nakon desetljeća provedenih u ovoj djelatnosti, naš sugovornik puno toga može reći o nestanku kultnih gradskih knjižara i propadanju knjižarstva, te o odnosima Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” i istoimenog Izdavačkog poduzeća.

– U “Prosvjeti” sam od jeseni 1945, kad sam se vratio u Zagreb. Poznavao sam Nikicu Rapaića, sekretara Društva. Kako sam se u tatinoj knjižari kvalificirao za trgovačkog pomoćnika, zaposlili su me u “Prosvjetinoj” knjižari, prvo kao pomoćnika, a potom kao poslovođu. Nakon vojske u koju sam otišao 1949, dvije sam godine bio poslovni tajnik Udruženja izdavača i knjižara Hrvatske, prvog strukovnog udruženja u SFRJ. Kad je umrla direktorica “Prosvjete”, zvali su me da se vratim u poduzeće, na mjesto direktora. Dok Društvo nije formalno brisano iz spiska društvenih organizacija, dobivalo je sredstva za svoju djelatnost i plaće namještenika. To je ukinuto 1980. kad smo, zahvaljujući tome što je SKD “Prosvjeta” 1945. bila osnivač Izdavačkog poduzeća, preko Republičke konferencije Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske preuzeli na čuvanje cjelokupnu imovinu Društva. Osim Stanka Koraća, urednika u našem poduzeću, plaćali smo i Bracu Zeca, sekretara Društva – prisjeća se Ćelap.

Afera s televizorima

– Društvo je obnovljeno nakon prvih parlamentarnih izbora: Korać je štampao pozivnice i davao ih povjerljivim ljudima, ali ja sam bio protiv toga. Tjerao je svoju politiku i nakon što je obnovio Društvo, “hrabro” je pobjegao iz Zagreba, nakon čega je ta “prelazna ‘Prosvjeta'”  ukinuta – nastavlja Ćelap.

– Ja sam tada već bio u penziji, naslijedio me Dražen Lovrić, koji je na čelu poduzeća bio četiri godine i kojem sam bio honorarni savjetnik, a njega Miroslav Mihajlović, s kojim se nikako nisam mogao složiti. Kad je 1993. rad SKD-a “Prosvjeta” obnovljen, formiran je privremeni odbor, kojem smo predsjedali Đuro Pjevac i ja. Dok je “Prosvjeta” pokretala prve aktivnosti, Izdavačko se poduzeće suočavalo s problemima: Mihajlović ga je pokušao privatizirati, što sam uspio spriječiti dokazavši da je ono imovina osnivača, Društva. Kako je ukinuta kategorija osnivača, Društvo je postalo vlasnik IP-a, kojem je na čelo došao i do danas ostao Mile Radović – kaže Ćelap.

Podsjeća da je za vrijeme Mihajlovićevog mandata izbila afera oko uvoza portabl-televizora iz Koreje. Osobno ga je tada pogodilo i to što ga kao dugogodišnjeg funkcionara i čovjeka s iskustvom nisu htjeli imenovati u Nadzorni odbor.

– Vjerojatno zato što sam bio upoznat s problematikom, pa da ne bih vidio kako se i što radi. U svakom slučaju, Izdavačko poduzeće je bilo u velikoj krizi, nije moglo podmirivati svoje obaveze, a dugovi su se gomilali. Poduzeće “Dubrovkinja”, uvoznik TV aparata, tužilo je “Prosvjetu” da mu nije platila televizore. “Prosvjeta” je te televizore platila u naturi, knjige sa skladištu u Beogradu dala je za podmirenje tog duga. No, “Dubrovkinja” je dobila sudski spor i Izdavačko je poduzeće moralo platiti dug. Kako samo nije imalo novca, partnera je našlo u Danijelu Žderiću iz “Profila”, s kojim je prije četiri-pet godina ugovoreno da mu Društvo ustupa 49 posto imovinskih prava Izdavačkog poduzeća. Tako je Žderić postao suvlasnik.

“Prosvjeta” na Cvjetnom

Što se tiče poznate “Prosvjetine” knjižare na Cvjetnom trgu, koja je nedavno premještena na drugu lokaciju, Ćelap kaže:

– Zgradu u kojoj je bila sagradila je Crkvena opština SPC-a s drugim srpskim organizacijama, kao što je Srpska banka, uoči Drugog svjetskog rata: na mjestu knjižare izvorno je bilo pet lokala koje su unajmljivali obrtnici Srbi, zbog čega je knjižara imala više ulaznih vrata. Kad su ustaške vlasti 1941. konfiscirale svu javnu i privatnu srpsku imovinu, na prvi kat zgrade uselila se Ustaška nadzorna služba, a u lokale je ušla Ustaška mladež. Lokali su spojeni i u njima je radila ustaška knjižara “Velebit”. Nakon oslobođenja, knjižaru su preuzele narodne vlasti i dale je SKD-u “Prosvjeta” na korištenje, ali ne i u vlasništvo, a Društvo ju je ustupilo Izdavačkom poduzeću. Plaćali smo najamninu gradu, preuredili knjižaru i dosta novca uložili u obnovu podruma i skladišta.

Činjenicu da je knjižara bila kultno mjesto grada, Ćelap objašnjava generalnom politikom poduzeća.

– Ja sam i tada, kao i sada, predlagao s kojim bi poduzećima u Beogradu knjižara mogla poslovati. Znam tamo sve ljude, s obzirom na to da sam bio jedan od osnivača i organizatora prvog jugoslavenskog sajma knjiga, održanog 1956. u Zagrebu, a godinu kasnije u Beogradu. Kad je zgrada na Cvjetnom trgu vraćena SPC-u, najamnina za knjižaru je povišena: rekli su da je to ekonomska najamnina i da lokal mogu iznajmiti drugima, što su nedavno i učinili. Predlagao sam da se predstavnici “Prosvjete” i SPC-a dogovore da to bude zajednička knjižara, ali to, nažalost, nije realizirano – govori Branislav Ćelap.

“Zara” u knjižari Ljudevita Gaja

Najmlađi od petero djece Ćelapovih, Branislavov otac Đorđe bio je “Privrednikov” pitomac: u Pančevu je završio zanat kod knjižara Horowitza, a potom se 1917. vratio u Zagreb i zaposlio u knjižari Stjepana Kuglija u Ilici.

– To je bila prva moderna knjižara na južnoslavenskim prostorima, Kuglijev sin Ivo jedini je u tadašnjoj Jugoslaviji završio visoku školu za knjižarstvo u Leipzigu – kaže Branislav Ćelap.

Knjižara je nakon rata pripojena “Mladosti”, izdavačkom poduzeću upropaštenom pretvorbom devedesetih. U nekadašnjim prostorima knjižare, koju je još 1852. osnovao Ljudevit Gaj, odnedavno je “Zara”, španjolski lanac odjeće.

– Moj je otac prvu knjižaru otvorio 1928. na današnjem Trgu maršala Tita. U njoj su se  prodavale nove i antikvarne knjige, školski i tehnički pribor, a tu je bila i posudbena biblioteka. Poslije je otvorio i knjižare u Novinarskom domu i u nekadašnjoj Radišinoj ulici, danas Ulici kneza Mislava. Sve su nakon 1945. konfiscirane i pripojene “Mladosti”. Knjižare na Trgu maršala Tita više nema, kao ni desetak drugih knjižara u hrvatskoj kulturnoj metropoli, što je žalosno – zaključuje Ćelap.