Zbunili bi da ne zbunjuju

Radiohead: “The King of Limbs” (Self-released, 2011)

Terminom progresivnog rocka prije se plašilo djecu, što je palilo kao opaska u HBO-ovoj seriji “Game of Thrones” da zima dolazi. Vjerojatno nigdje rock nije toliko isfrustriran kao u skladbama Genesisa, Yesa i Emerson, Lake & Palmera. Nick Hornby dobro kaže da mu nema ništa gore od rockera koji žele biti klasičari. Tako da se svrstavanje Radioheada u ladicu prog-rocka, jer je riječ o bendu koji doslovno uvijek zvuči prozračno, čini prilično olakim.

Nakon “In Rainbows”, albuma objavljenog prije četiri godine, iz tabora grupe dolazile su vijesti iz kojih nikako nije bilo moguće zaključiti da ove godine kane objaviti album, da bi “The King of Limbs” osvanuo na oficijelnim stranicama grupe po cijeni od sedam funti za download.

Bez refrena

Na internetu možete naći žanrovsku odrednicu albuma – eksperimentalni rock, što vjerojatno znači da se na njemu rabi i računalo. Dovoljno je pustiti malo šuma po pjesmama i svi uzdahnu: autor eksperimentira. A prije će biti da se samo služi zvukovima svoga vremena. Eksperimentira valjda u odnosu na Perkinsovu formulu rock-obrasca, ali to su radili svi koji nešto vrijede, a da pritom uopće nisu bili rock niti su nešto eksperimentirali, samo nisu bili gluhi i htjeli su da ono što skladaju (uh, teške li i prog-riječi!) zvuči kao ono što vide kroz prozor.

Radiohead su, bit će, progresivni, jer im pjesme na ovom albumu nemaju refrene. A kakav će vas oblik zvuka vozati na “The King of Limbs” otkrivaju vam već prvom pjesmom, ravnim “Bloomom”, nakon kojeg ide plesna (ali za gliste) “Morning Mr. Magpie”. “Little By Little” je zloslutna i mogla bi dobro zvučati uživo, kao nekakav svemirski blues za radničku klasu iz 19. stoljeća; čak podsjećaju na Zeppeline s trećeg albuma – Yorke nije budala i prije da je učio od Pagea nego od Stewarta Howea. Misao koju odmah pobije instrumentalni “Feral”, smišljen valjda da poveća trajanje albuma, jer u sebi nema apsolutno ništa što bi vas moglo nagnati da ga čujete još jednom. Valjda si mogu dopustiti i to, pa im je bilo mrsko propustiti priliku.

Donekle se iskupljuju s “Lotus Flower”, dubstep nadrealnim komadom, a potpuno izlaze iz “sve mi je dopušteno” filma moćnim “Codexom”: Radiohead su u stanju zazvučati kao posljednji sastav na svijetu, sve su lastavice odletjele i neće se vratiti, napustila vas je i posljednja žena, cijeli pejzaž tone u beton i nestaje. Takvu atmosferu, takav feeling da je sve gotovo i da slušate posljednju svirku, mogu isporučiti samo zbilja moćni likovi.

Povremeno kreveljenje

“Give up the Ghost” vraća stvari u dane prije smaka svijeta, na koji je “Codex” bacio par reflektora, i kao da se ponovno vraćaju u “baš me briga, sad tek mogu što hoću, jer ja sam bend koji te je pregazio prošlom pjesmom”. Zadnja stvar na albumu je “Separator” i spada u bolju polovicu albuma.

Radiohead bi zbunili kada ne bi zbunjivali. Tko ih je volio prije, ne bi trebao imati nikakvih problema s ovim albumom, čije zavodljive struje nisu dovoljno jake da bi privukle neke nove putnike namjernike i njihove lađe. Šuška se da bi mogao osvanuti i nastavak albuma, ali o tom potom. Radiohead su postali toliko veliki (ili se možda tako osjećaju?) da sada mogu raditi podnošljive albume u kojima više ne insistiraju na kontaktu s publikom, nego su više kao nekadašnji genijalac koji sada tetura ulicama vašega grada u ritama i mrmlja si nešto u bradu. Ponekad u prolazu, možete to čuti, lik ubode nešto zbilja zanimljivo.

Stvar kod Radioheada nije u tome da su prolupali, nego da taj stav da su sami u svemiru razvijaju kao koncept, oni glume da nema nigdje nikoga, a pritom su potpuno svjesni da su brojne oči zalijepljene za njih. Tako da se povremeno baš krevelje.