Allegro ma non troppo
Premijera komada Biljane Srbljanović “Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu)” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogadu
Kao što sama kaže, Biljana Srbljanović piše jedan te isti komad cijeli život. Uvijek je to jedan svijet koji nestaje i drugi koji se još nije rodio, svijet rasturenih ljubavnih i porodičnih odnosa, u kojem smo nešto mogli učiniti, a nismo. Taj nedostatak topline prenosi se kao bolest, nagriza kao karcinom sve oko sebe i truje slijedeće generacije. Zato su scenski junaci Biljane Srbljanović ili ljudi u sutonu života koji od očaja nikako da umru, ili djeca koja su prerano odrasla ali nikada nisu sazrela kao ljudi. Socijalni kontekst ovih odnosa je taj komadić Balkana u kojem je sve ispreturano, previše ima politike i povijesti, a onog čega nema ili ima premalo je elementarna ljudska solidarnost. To “parče ljubavi” za kojim svi čeznu ali nitko nije u stanju da ga drugome pruži, osnovni je psihološki lajtmotiv svih Biljaninih kazališnih priča.
Strategija meduze
Njena najnovija drama “Nije smrt biciklo (da ti ga ukradu)”, koja je ovih dana premijerno izvedena u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu, novi je pogled na tegobni pejzaž rasturenih odnosa, u kojem ljudi postaju zli zato što su nesretni. Vrijeme nesreće je to fatalno prijelazno razdoblje u kojem još žive razočarani svjedoci vremena socijalističkog poleta, zajedno s junacima novog vremena u kojem je od poleta ostala samo nemilosrdna trka bez milosti. U centru zbivanja je mlada žena Nadežda i njezin otac, igraju ih odlični Anita Mančić i Voja Brajović, koji se potucaju po nekoj bolnici jer otac boluje od sijaset sitnih bolesti i od velikog umora od života. Oko njih se lepezasto naziru drugi likovi, više kao nakupina slučajnih egzistencija i incidentnih odnosa, nego kao mala zajednica ljudi koji pomažu jedni drugima. Tu je majka političarka koja živi sa sinom psihijatrom koji je jednako problematičan kao i njegovi pacijenti, pa neki kućni prijatelj mutnog karaktera i neodređene sudbine, tinejdžerica koju nitko ne voli, oficir koji truje vlastite vojnike… Redatelj predstave, Slobodan Unkovski, radio je ovu predstavu u svom već poznatom maniru “strategije meduze”: nesreća se nazire na sceni kao tamna sjena, nitko doduše ne vrišti, ali zato ta bol peče polako i ustrajno kao čir. Ili kako sam redatelj kaže: “Hteo bih da napravim svojevrstan lament nad Srbijom… Želio bih da vidim šta je moglo da bude da je bilo, zašto su propuštene šanse, zašto je stanje duha takvo kakvo je.”
Ton puzajuće traume
Kako je prošla beogradska premijera? Prvo, ne sjećam se kada se o jednoj predstavi unaprijed toliko pisalo kao o ovoj. Naslov “Nije smrt biciklo” postala je u beogradskoj javnosti stanovita mantra za nešto izuzetno, kada su u kombinaciji Biljana Srbljanović i Jugoslovensko dramsko pozorište. Utoliko, neviđena gužva pred JDP-om pola sata prije prve izvedbe nije bila neočekivana: desetine bliceva koji sijevaju, poznata lica, političari i stotinjak ljudi bez karata koji žele ući u dvoranu. Prema velikom aplauzu na kraju predstave, može se reći da je premijera prošla vrlo solidno i da će ova predstava imati svoju publiku. Biljanin tekst koji pogađa depresivni ton vremena u kojem živimo i sjajni glumci, među kojima su, uz već spomenute Voju Brajovića i Anitu Mančić, još i Svetlana Bojković, Branislav Lečić, Goran Šušljik i drugi, sigurno je kombinacija koja dobiva.
Ako se smije ovoj predstavi nešto prigovoriti, onda je to režija Slobodana Unkovskog. Taj ton puzajuće traume, kako Unkovski obično scenski razmišlja, gdje problemi nisu direktno apostrofirani nego se naziru i prodiru iz drugog plana, ovog puta nije urodilo željenim rezultatom. Kao da je Unkovskom nedostajalo inspiracije ili prave energije da crne rupe ovog vremena, kako se to dominantno osjeća u komadu Biljane Srbljanović, on jasno pokaže na pozornici. To nije lako, jer ovo vrijeme nema jasno ocrtanog neprijatelja niti pravu crtu bojišta, ali utoliko je taj scenski zahtjev vrjedniji. Tako ova izvedba nije uspjela da stvori “ono nešto”, atmosferu koja nosi i glumce i publiku, i koja odvaja izuzetne predstave od onih tek solidnih ili prosječnih. Nažalost, predstava “Nije smrt biciklo” usidrila se između tog tek solidnog i prosječnog, kao mozaik crnohumornih epizoda kojima nedostaje pogled u dubinu naših života. Ili kao što kaže refren Biljane Srbljanović: “Nije smrt biciklo da ti ga ukradu, da ne znaš da voziš i da sa njega padneš. Ili da ti neko da na poklon. Neće ti smrt ništa. To ti je za čas.”