Bio sam i ostao samo prota Pero

Fotografije: Sandro Lendler

Na iznenađenje mnogih, najviše priznanje Grada Siska ove je godine iz ruku HDZ-ova  gradonačelnika Dinka Pintarića i HSP-ovca Veljka Novaka, predsjednika Gradskog vijeća, dobio pravoslavni svećenik, prota Petar Olujić. Prijedlog da bude nagrađen stigao je iz redova gradskog ogranka HSP-a, koji svoju inicijativu objašnjava time što je prota ugledni građanin Siska, veliki humanist i čovjek kojeg u gradu svi znaju samo po dobru. Sam prota, koji u Sisku živi i radi 40 godina, ostao je zatečen i nagradom i predlagačima, premda ne krije zadovoljstvo.

– Nagrada mi dođe kao kruna dosadašnjeg svećeničkog, društvenog i ljudskog rada, ali i kao pokazatelj da za moje sisačke vjernike dolaze nova jutra.

Otkako je 1971. iz Vrlike stigao u Sisak, prota Pero, kako ga zovu njegovi parohijani i građani, prošao je kroz mnoga iskušenja.

Od osvete se ne živi

– Znam u šali reći kako su u komunizmu svi bili drugovi, onda su preko noći postali gospoda, a ja sam uvijek bio i ostao prota Pero. Gradio sam dobre odnose kako unutar crkve, tako i van nje, s ateistima i komunistima, među svim ljudima, bez obzira na vjeru i naciju. Često se sjetim Titovih riječi da ima ljudi koji vjeruju u raj na nebu, ali i onih koji ne vjeruju u taj raj, ali to ne znači da svi zajedno ne treba da stvaramo raj na zemlji. Taj raj na zemlji ogleda se u zajedništvu, ljubavi i uzajamnom poštivanju. Sav sam svoj život temeljio na tim načelima, u svim proteklim sistemima – kaže svećenik koji je i prije dobivao priznanja: plaketu ZAVNOH-a primio je 1985, a godinu kasnije nagradu Hrvatske lige za mir.

– U promicanju mira i jedinstva među ljudima pronašao sam sebe, nisam odustajao ni kada je bilo najteže. Vatra se ne gasi vatrom nego vodom, kao što se zlo gasi dobrotom. Od osvete i revanšizma ne može se živjeti – ističe prota, sjećajući se ratnih godina, kada je nevolje vjernika doživljavao kao svoje.

– Sve vrijeme rata nastojao sam biti u Sisku, želio sam da moji parohijani vide da sam tu. Obični i nevini ljudi nestajali su i ubijani samo zato što su se krstili s tri prsta. Nažalost, istinu o mnogim stradanjima nikada nećemo saznati. S jedne se strane stradanja Srba negiraju, a s druge se mnoga neučinjena zla pripisuju Srbima. Hrvatska savjest o stradanjima Srba još spava, dok mi Srbi o tome šutimo: trebalo bi sjesti za stol i napokon razjasniti što je učinjeno i koliko je tko stradao. Mnogi će reći da za to još nije vrijeme, ali pitam se kada će biti? Ide se linijom manjeg otpora i ostavlja da teška pitanja netko drugi rješava – ističe Petar Olujić, koji se kao jedini pravoslavni svećenik nagledao bijede, straha i pustoši poratne Banije.

Nakon uspostave prvih poratnih parohija, nastavio je obavljati dužnost među ljudima zaboravljenima od svih: kako je sve više Srba osuđivano za razne zločine, tako je i prota počeo obilaziti zatvore u kojima su služili kazne i vraćati im vjeru u život.

– Mnogo je čudnih presuda bez ikakvih dokaza, zasnovanih samo na pričama sumnjivih svjedoka. Nepravedno osuđeni ljudi blizu su sloma, dobrim dijelom i zato što njihove porodice većinom žive u Srbiji i lošeg su financijskog stanja, pa ih ne mogu posjećivati. Boli ih i to što ih ne posjećuje nitko iz srpskih institucija. Za razliku od naše zajednice, hrvatske vlasti pružaju podršku i vode brigu o svojim osuđenim i optuženim generalima. Velikom broju srpskih zatvorenika ja sam jedini posjetitelj, koji im ulijeva snagu da izdrže na svom teškom putu – kaže.

Malo pravih vjernika

Već se decenijama susreće i s problemom asimilacije građana srpske nacionalnosti.

– Nažalost, danas vlada dvoličnost, pa tako i među vjernicima. Odlazak u crkvu postao je neki trend, malo je pravih vjernika. Mnogi su tek običajni, formalni vjernici koji u crkvu dolaze da budu viđeni, vjerujući da će time postići neki cilj. Što se tiče građana srpske nacionalnosti, danas ih je u crkvama više nego devedesetih, kada su mnogi u fiokama držali  crvene knjižice. Ipak, i dvadeset godina od rata postoji neki strah u dušama i životima ljudi –  priča paroh, koji godinama svjedoči praksi da ljudi dolaze po krštenice da krste djecu u Katoličkoj crkvi ili se u njoj vjenčaju za katolika ili katolkinju.

– Srbi pravoslavci u Sisku se dosta asimiliraju i gube. Na raspoloženje pravoslavnog življa dosta utječe i nesloga među srpskim političarima i samoprozvanim liderima. Kada čuju sve te svađe, ljudi se razočaraju i udaljavaju od našeg korpusa – kaže.

Teško mu pada i činjenica da sisačka parohija, osnovana 1921, još nije izgradila planiranu crkvu posvećenu Sv. Petki.

– Društveni vjetrovi koji su tutnjali Siskom nisu bili naklonjeni izgradnji naše crkve. Projekt težak oko pet milijuna kuna odavno je gotov, imamo zemljište, no nikada nema dosta novca za gradnju pravoslavne crkve u Sisku. Posljednjih smo godina uspjeli urediti kuću za bogoslužje, u čemu nam je, osim Zagrebačke eparhije, veliku financijsku pomoć pružio HDZ-ov gradonačelnik Dinko Pintarić, s kojim smo, za razliku od SDP-ove županice Marine Lovrić-Merzel koja nam u nekoliko navrata nije željela izaći u susret, ostvarili dobru suradnju – zaključuje sisački paroh.

A dok se ne skupe novac i dobra politička volja za podizanje pravoslavnog hrama, sisačkim vjernicima ne preostaje ništa drugo nego da na liturgije i vjerska događanja dolaze u kuću u Četvrtoj ulici. Izgradnja Crkve sv. Petke parohu Petru Olujiću bila bi sasvim sigurno najdraža od svih nagrada.

Životom potvrditi ono što se propovijeda

Petar Olujić rođen je 1936. u Splitu, a za svećenika se školovao u Beogradu i Prizrenu. Bio je jedan od prvih pravoslavnih svećenika zaređenih u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata. Svoju dužnost počinje obavljati 1957, prvo u Biskupiji, a zatim u Vrlici, odakle 1971. odlazi u Sisak. Kako kaže, porukama ljubavi i mira učili su ga roditelji, ali najviše je na njega utjecao poznati splitski pravoslavni svećenik Marko Plavša, od kojeg je upio poruku koju i danas prenosi mladim protama: da ono što propovijedaju, potvrđuje svojim životom i djelima.