Brutalni udari na prihode stanovništva

Foto: Sandro Lendler

U konferencijskom dijelu nedavno održanog Subversive Film Festivala sudjelovao je David Harvey, jedan od najrelevantnijih suvremenih marksističkih teoretičara i jedan od najcitiranijih znanstvenika uopće. Iskoristili smo njegov boravak u Zagrebu za kratki razgovor o razvoju globalne ekonomske krize, Europskoj uniji te aktualnoj situaciji i problemima suvremene ljevice.

Možete li ukratko naznačiti dosadašnju putanju globalne ekonomske krize, mehanizme konfrontiranja, premještanja žarišta? Kako vidite nastavak te putanje kroz perspektivu političkih implikacija?

– Prijelaz krize iz tržišta nekretnina u financijski sustav i potom u krizu javnog duga sada, čini se, zadobiva oblik krize životnog standarda za većinu stanovništva. Kroz “mjere štednje” troškovi krize prebacuju se na iznimno ranjive slojeve stanovništva. Ono što možemo vidjeti, primjerice u SAD-u i Velikoj Britaniji, državama s kojima sam najbolje upoznat, redukcija je javnih usluga za stanovništvo s niskim primanjima, rezanje sredstava za zdravstvo, dječju skrb i takvu vrstu usluga, što proizvodi, kao što sam već rekao, krizu životnog standarda za većinu stanovništva. Naravno, paralelno s tim raste nezaposlenost koja je praćena ozbiljnim smanjivanjem plaća. Također, širom svijeta možemo svjedočiti brutalnom rezanju sredstava u akademskom polju. Jedna od zanimljivih stvari dogodila se u SAD-u nakon što je General Motors proglasio bankrot koji im je omogućio da ispregovoraju svoje obveze prema radnicima. Tako su uveli dvostupni sistem rada u kojem su u jednom stupnju stari radnici koji nisu dobili otkaz, koji su relativno dobro plaćeni i zadržali su sve povlastice, poput zdravstvenog osiguranja. Novi radnici su plaćeni upola i bez ikakvih su povlastica. Ta se praksa trenutno primjenjuje u mnogim industrijskim granama u SAD-u. Dakle, iako se može primijetiti sitno poboljšanje po pitanju zaposlenosti, ono je moguće zbog dvostruko nižih plaća i izostanka ostalih izdavanja. Radi se o napadu na životni standard radnih ljudi kroz plaće, povlastice na radnom mjestu, ali i kroz urušavanje državnih sustava poput javnog obrazovanja. Primjerice, u New Yorku se trenutno priča o otpuštanju 5.000 učitelja, što dovodi do situacije da u razredima više neće biti 25 nego 35 učenika.

Pitate li me što će se sljedeće događati, ako je na djelu represija na prihode većine stanovništva, ti ljudi ne mogu činiti vibrantno tržište za kapitalistički output i neminovno dolazi do krize potražnje. Kapital ju je već anticipirao i trenutno ne povećava output nego on stagnira, a razinu profitne stope održava kroz već nabrojane represivne mjere prema radnicima i pomoću smanjivanja poreznih stopa na lokalnoj razini. Tu se ogleda putanja kojom se kriza kreće: počela je kao kriza efektivne potražnje i vjerojatno će i završiti kao kriza efektivne potražnje.

Lančani represivni aparat

Kako procjenjujete ponašanje vladajuće klase kroz krizu s obzirom na unutarnje kontradikcije interesa različitih frakcija kapitala i na dominaciju financijskog kapitala? Možemo se zadržati na SAD-u i Velikoj Britaniji. Postoje li naznake određene koherentne politike različitih frakcija kapitalističke klase, tj. kako funkcionira kapitalistička klasna svijest s obzirom na ekonomske i geopolitičke kontradikcije?

– Nisam to dubinski istraživao i po tom pitanju ne mogu funkcionirati kao ekspert, već znanjem o toj problematici baratam na osnovu onoga što pročitam u novinama, čujem na radiju ili naletim u analitičkom štivu. Uvijek je postojala, bar u SAD-u, frakcija kapitala koja je rabijatno antiradnička i rabijatno protiv bilo kakvih mehanizama socijalne zaštite. To je vjerovanje kojeg se i sad drže mnoge individue koje zauzimaju iznimno moćne pozicije i za koje trenutno postoje snažni dokazi da financiraju tzv. Tea Party, koji bi trebao funkcionirati kao određena forma narodnog ustanka, ali je zapravo u potpunosti financiran od strane krupnog kapitala. Ne mislim da mainstream kapitalističke elite misle da je to dobra ideja – trenutno postoji očita tenzija unutar Republikanske stranke između grupa tehnokrata s Wall Streeta i krajnje desnice koja financira Tea Party. Jasno da je danas interes financijskog kapitala dominantan u odnosu na svijet proizvodnje. Druga jaka frakcija je ono što se naziva trgovački kapital. Najočitiji primjer je, naravno, Wall Mart, ali i cijela ta frakcija postaje sve snažnija. Unutar sistema ona postaje sve dominantnija u odnosu na proizvodni sektor, primjerice kroz razne ucjene sklapa nepovoljne ugovore s proizvodnim sektorom, koji se onda obraća svojim radnicima: ovo je najbolji mogući ugovor koji smo mogli dobiti s Wall Martom i iz tog razloga vas moramo platiti manje. Dakle, represivni aparat je lančane naravi.

Naravno, frakcije imaju različite interese kad se radi o stvarima poput međunarodne trgovine, valutnih i tarifnih politika itd. Primjerice, Wall Mart koji većinu svog profita osigurava preko Kine, vrlo je zadovoljan trenutnim statusom quo, ali druge frakcije koje su ozbiljno uzdrmane kineskom konkurencijom pokušavaju utjecati na mijenjanje balansa. Sveukupno gledajući, mislim da danas ne postoji koherentna konfiguracija kapitalističke klase kakva je postojala, primjerice, 1970-ih kad su sve frakcije okupile za zajedničkim stolom. Bez obzira na okupljanja u Davosu, G-20 i slične stvari, ne možemo očekivati da će kapitalistička klasa raditi za dobrobit kolektivnog samointeresa kao 1970-ih.

S obzirom na situaciju koju ste opisali, kako možemo baratati konceptom imperijalizma i na kojem stupnju operabilnosti? Nevezano samo za SAD, već i za EU i Kinu.

– Postoje problemi s uporabom pojma poput imperijalizma. On dolazi od Lenjina i nosi određeni balast. Moj prijatelj Giovanni Arrighi napisao je 1972. knjigu o imperijalizmu, a prema njenom kraju više nije govorio o imperijalizmu, već o premještanjima hegemonije i odnosima hegemonijskih snaga. Pretpostavljam da je to bolji način sagledavanja problematike. Kad sam pisao knjigu o imperijalizmu, odlučio sam se za pluralizaciju pojma i pisao o više imperijalizama. Jasno je i nema sumnje da SAD kao politički moćnik provodi određene imperijalističke strategije, ali one nisu kao takve neposredno adekvatne interesima kapitala. Geopolitička strategija SAD-a u vrijeme Busha mlađeg prema Kini zasnivala se na konfrontaciji, no onda su se javili Wall Mart i General Motors doslovno rekavši: hej, ne dirajte tamo, sav naš profit vezan je uz Kinu! Postoji konflikt o tome što je dobra imperijalistička strategija i unutar samog SAD-a.

Kad vidite, primjerice, da je trenutno u Indiji velika priča oko novih čeličana i da je glavni investitor iz Južne Koreje ili da se gradi veliki kemijski kompleks u Zapadnom Bengalu i da je glavni investitor iz Indonezije, jasno je da postoje različiti strani kapitali koji se uključuju u različitim dijelovima svijeta. U zambijskoj industriji bakra dominiraju Kina i Indija. Hoćemo li to zvati imperijalizmom ili ne? Mislim da ne možemo govoriti o klasičnom imperijalizmu vezanom uz političku moć, već se radi o kompanijama koje pronalaze spatial fix, jer unutar vlastitih zemalja ne mogu osigurati apsorpciju viška vrijednosti, pa odlaze van. Ako ste, primjerice, indijska firma i bavite se bakrom, a u Indiji nemate više opcija za ulaganje, jednostavno gledate gdje drugdje možete ostvariti profitablnu investiciju. Dakle, kapital se uvijek miče tamo gdje je profitna stopa veća i to pretpostavlja veliko kruženje međunarodnog kapitala od mjesta do mjesta. Tu se radi o određenom ekonomskom imperijalizmu, ali on nije praćen kao u klasičnom slučaju političkom moći, tj. vojnom kontrolom teritorija i kolonijalnim strategijama. Obično se dogodi da se velike korporacije zbliže s lokalnim političkim elitama. Radi se o tome da lokalne elite kolaboriraju sa stranim kapitalom na štetu većine stanovništva svojih zemalja.

EU i rast fašizma

Kako komentirate intenziviranje krize u EU-u i prijeteći kolaps eurozone, pogotovo s obzirom na raspravu o strategijama za zemlje periferije oko pitanja izlaska iz EU-a i eurozone? Čini se problematičnim što su na ljevici te rasprave poprilično obilježene strahom od rasta fašizma ukoliko bi članice počele izlaziti, a pritom se zanemaruje da je rast fašizma u Mađarskoj, Finskoj ili Nizozemskoj direktan produkt aranžmana i krize same EU i eurozone?

– Moja je impresija da je inicijalni koncept Europske unije bio praćen široko prihvaćenim imaginarijem europskog identiteta. Također, mislim da je projekt monetarne unije bio praćen određenom nadom da će doći i do fiskalne unije, do čega nije došlo. I kad su se dogodili referendumi u Nizozemskoj i Francuskoj, mislim da se promijenio imaginarij o tome što bi EU trebala biti. Tada su se počeli pojavljivati slogani poput “ujedinjeni u različitosti” i slični, koji su sugerirali mijenjanje imaginarija i pretpostavku o identitetima koji se ne mogu nadići, ali mogu funkcionirati zajedno na globalnom nivou među globalnim silama. Ali, mislim da je EU zapravo otvorila Pandorinu kutiju, kao što možemo vidjeti u nacionalističkim kulturnim reprezentacijama Grka od strane Nijemaca u raspravama o uzrocima i sanaciji grčke krize. Također, mislim da nije postojala anticipacija krize monetarne unije i da je jedini mehanizam rješavanja uspostavljanje određene fiskalne zajednice. Najveća propala država u tehničkom smislu je Kalifornija, koja ima osmi ili deveti najveći javni administrativni proračun u svijetu, puno veći od grčkog. Ali, ona je dio federalnog sistema i određeni mehanizmi socijalne zaštite su federalizirani. Fiskalna unija je ono što je štiti od sudbine Grčke. Politika prema Grčkoj je vrlo loše formulirana i cijela ta mantra o štednji iznimno je nepovoljna. Primjerice, ako imate BDP od 100 dolara i imate pet dolara duga, te prihvatite mjere štednje i smanjite BDP na 90, dug zapravo raste a ne smanjuje se u odnosu na BDP. Rast duga onda izaziva nove mjere štednje, ali kao što se vidi, što su te mjere oštrije, dug postaje sve neodrživiji i čine se strašni udari na blagostanje građana. Na tom se mjestu javlja politika elita i pod izgovorom duga vrše se daljnji udari na radnička prava i socijalnu zaštitu.

Dug je vlasništvo njemačkih banaka i Grci, ako se odluče za neplaćanje duga, ostavljaju Nijemcima sanaciju banaka; čim takve igre uđu u optjecaj, to nužno vodi nekakvom raspadu. Slažem se s vama da raspad ne vodi nužno fašizmu, potencijal za fašizam postoji, dogodio se raspad ili ne. Ne raspasti se zbog tog straha je loša ideja, ali nisam siguran treba li doći do raspada. Ujedinjena Europa na općoj razini je dobra ideja i bolje je za progresivne snage da vode zajedničku europsku bitku. Treba li opstati eurozona, to je, po meni, odvojeno pitanje. Ako da, onda nužno uz zajedničku fiskalnu, a ne samo monetarnu politiku. Što se tiče defaulta duga, da sigurno. Dakle: default da, napuštanje eurozone možda, ali nisam siguran, napuštanje Europske unije možda bolje ne.

Pozicija Europske centralne banke vrlo je zanimljiva, ona je potpuno neovisna i duboko nedemokratična. Ne postoji ni opcija monetizacije javnog duga: ECB posuđuje novac bankama koje ga onda posuđuju Grčkoj po puno višim kamatama. Kako gledate na politike centralnih banaka danas i koje su opcije za demokratizaciju monetarne politike, pogotovo s obzirom na stav da je riječ o visokosofisticiranim instrumentima s kojima su upoznati samo stručnjaci i koji su strukturalno otporni na demokratizaciju?

– Za početak se može promijeniti povelja ECB-a; koliko znam, ona sadrži samo kontrolu inflacije, tj. cjenovnu stabilnost. U povelju se nužno mora uključiti i puna zaposlenost. Uključivanje cilja pune zaposlenosti uz cilj cjenovne stabilnosti sigurno bi ponekad dovelo  do kontradikcija, no onda se mora odlučiti. Potpuno izostavljanje cilja pune zaposlenosti je velik problem. U slučaju SAD-a, u dokumentima Sustava federalnih rezervi (Federal Reserve District – FED) spominje se puna zaposlenost, ali FED tu politiku efektivno ne provodi, nego je riječ samo o kontroli stabilnosti financijskog sustava, pa dobivate sulude stvari da banke odu u FED, posude po kamatnoj stopi koja je blizu nule i onda odu u ministarstvo financija i posude im novac po kamatnoj stopi od tri posto. I onda se svi pitaju zašto banke nikom drugom ne posuđuju?! Tu se radi o permanentnoj tropostotnoj subvenciji cijelom bankarskom sustavu. I za taj briljantni posao glavni bankari dobivaju ogromne bonuse. Te ludosti unutar financijskog sistema, poput ove u ECB-u ili FED-u, obični su darovi bankarima; ne nađemo li mehanizme da to zaustavimo, uvijek ćemo biti u poteškoćama.

Zabrinjava me što se zbivanja u financijskom sustavu prezentiraju kao iznimno komplicirana, pa da ih samo nekolicina iniciranih može razumjeti. I kad god se pokuša saznati nešto više, odmah vas napadnu s određenim nerazumljivim pojmovima, ali mislim da postoje jednostavniji mehanizmi kojima se može reformirati sustav.

Konzervativne pozicije ljevice

Prebacimo se na pitanja političke strategije: zašto mislite da je grad mjesto najočitije  klasne borbe i zašto su strategije ljevice pod sloganom “Pravo na grad” najproduktivnija ulazna točka u zaoštravanju te borbe?

– Ponajprije stoga što su u mom dijelu svijeta, a pretpostavljam i vašem, tvornice nestale. I ako gledate dinamiku klasnih borbi historijski, ono što se događalo u gradovima uvijek je bilo vrlo važan dio tih borbi, u prevazi hoće li pobijediti ili ne. Ono što bi započinjalo kao štrajk ili sit-in u tvornici, imalo je puno veće šanse za uspjeh ako bi dobilo širu komunalnu podršku. Uvijek se zajednica, ili kako god da je nazovemo, mora uključiti u borbu. U prošlosti je ljevica to često ignorirala. Danas još manje smijemo ignorirati zajednicu, jer se većina rada ne događa u tvornicama, riječ je o nesigurnom, prekarnom radu i moramo mu naći nove modele organiziranja. Za način da se model uspostavi, pretpostavka je da razmotrimo prekarni rad u okviru geografskog područja a ne sektoralno, tako ćemo osigurati širu bazu. Na taj način ujedinjujemo borbu oko rada s borbom oko socijalne reprodukcije, koja je veliko područje iz razloga koje smo već naveli i koja je i klasno pitanje. Ujedinjavanje nas čini puno jačom političkom snagom i morali smo ga odraditi puno prije. Ako pogledate Parišku komunu, upravo se to dogodilo. Na ljevici znaju reći da je to bio veliki klasni ustanak, ali pogledajte njegov širi karakter. Moramo se ujediniti oko takvih stvari.

Samo, u Pariškoj su komuni zaboravili na centralnu banku…

– Da, da, zaboravili su na centralnu banku i to je bio glavni problem.

Jedan od ključnih problema u raspravama na ljevici o organizacijskim formama i strategijama mobilizacije zasićenost je okvira distinkcijama i pojmovima u njihovim specifičnim izvedbama iz perioda, recimo, 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća, kad je ljevica bila na vlasti. Radi se o potpuno drukčijem nivou rasprave u situaciji kad si na vlasti i moraš organizirati socijalnu reprodukciju i odgovarati na geopolitičke pritiske, od one kad si u defanzivnoj poziciji i mobiliziraš ljude u borbi za stečena socijalna prava. U knjizi “Enigma of Capital” napisali ste da je ljevici prvenstveno potrebna amnezija sektaških borbi. Koji su mehanizmi kojima se možemo oduprijeti naslijeđenim restrikcijima?

– Vrlo rado bih da na to imam odgovor, ali mogu vam ponuditi samo moju osobnu strategiju koja se temelji na oprezu da pri raspravama o politici ne zauzmem nekakav sektaški stav. Uvijek mi je čudno kad određeni dijelovi ljevice, pogotovo marksističke, koja bi trebala biti progresivna, u određenim ideološkim bitkama zauzimaju konzervativnu poziciju. I kad je se kontrastira s fleksibilnošću kapitala u mnogim situacijama i metodama kapitala pri legitimiziranju određenih odluka i programa: u jednom trenutku visoki deficiti su sasvim u redu, u drugom su apokalipsa i bez problema upregnu mehanizme legitimacije promjene stava. Ljevica ne ispada baš dobra i agilna u brzim mijenjanjima strategija. Marxa treba čitati pažljivo: kad su, primjerice, 1872. izdavali drugo izdanje “Komunističkog manifesta”, rekao je da je to historijski dokument, da za 1872. treba napraviti nešto potpuno drukčije. Ne mogu čitati ljude poput Lenjina ili Rose Luxemburg kao biblijske autoritete, što neki čine, nego  kao historijske figure i historijske analitičare. Volim ih čitati kao analitičare koji pokušavaju razumjeti historijske okolnosti svoga vremena, ali ne mogu uzeti bilo koji tekst Lenjina i reći da bismo tako trebali razmišljati o svijetu danas, to je suludo. Napraviti tako nešto potpuno je nemarksistički, ali mnoge grupe na ljevici to rade.

S obzirom na tradiciju, postoji i druga strana medalje: svake godine izlazi hrpa knjiga s naslovima tipa “Socijalizam za 21. stoljeće”, u kojima se pokušava imaginirati nova organizacijska forma i razviti novi oblici socijalizma. Ono što se zaboravlja pri diskreditaciji realno postojećih mehanizama kao historijskih sekvenci iz kojih ne možemo ništa naučiti, jest činjenica da bismo se u nekom budućem transformativnom projektu morali susresti s fundamentalno istim problemima. Nakon preuzimanja vlasti, moraju se razriješiti dvije osnovne kontradikcije: kapital vs. rad i kapitalistička konkurencija. Prva se razrješava samoupravljanjem i demokratizacijom mjesta proizvodnje, a druga centralnim planiranjem. Ta dva procesa teku paralelno i uvijek mogu dovesti do kontradikcija. Poteškoće i nemogućnosti razrješavanja kontradikcija u realno postojećim socijalizmima sugeriraju nam da se upravo njima trebamo baviti ako želimo osmišljavati socijalističku strategiju, a ne ih odbacivati kao propale projekte?

– To su pitanja koje me zanimaju na općem nivou, ali nisam odradio kreativno istraživanje. Jasno je da postoje mnogi aspekti organizacijskih problema. Primjerice, kako organizirati upravljanje gradom? Kanalizacijski sustav grada mora funkcionirati: ako želite da funkcionira, morate imati radnu snagu, upravljačku strukturu. To mora funkcionirati, ali to ne možete prepustiti, primjerice, anarhističkoj komuni. Naravno, morate učiniti radnu organizaciju što kolaborativnijom i demokratskijom, ali u takvim kompleksnim sustavima mora postojati određeni sloj upravljačke ekspertize. Moramo ta pitanja izravno opet promisliti, a ne zauzimati stavove poput nekih grupa za koje postoje samo određene organizacijske forme koje su prihvatljive: ako si lenjinist, onda je to demokratski centralizam, ako si anarhist, onda je to horizontalna, nehijerarhijska struktura itd. Moramo razmišljati o kombinaciji određenih organizacijskih formi prilikom konfrontiranja s realnim pitanjem kako voditi grad da transport i komunikacija funkcioniraju, da opskrba vodom funkcionira, da opskrba energijom funkcionira i slično. To su konkretne stvari koje se moraju riješiti, ne može se pribjegavati parolama “sve je to slobodan rad” i “svatko može činiti što hoće”. Ne možeš se osloniti na svojevoljno javljanje ljudi: “Oh, imaš problem s električnim sustavom? Hajdemo to popraviti!” Stvari ne funkcioniraju na takav način.

Prošle sam godine radio čitanje drugog toma “Kapitala” koje ćemo uskoro staviti na internet (www.davidharvey.org) i zapanjile su me dvije glavne teze o antikapitalističkoj organizaciji. Prva je definitivna preferenca za udruženi rad, radničko samoupravljanje i demokratizaciju proizvodnog procesa. O tome nema dileme. Druga, kad pogledate makroekonomsku situaciju, npr. odnose unutar proizvodnje između proizvodnje sredstava za proizvodnju i proizvodnje sredstava za potrošnju, nužno je imati određenu organizacijsku strukturu donošenja odluka poput centralnog planiranja, sviđalo vam se to ili ne. Ako je nemate, završit ćete u kaosu. Marxova analiza temelji se na izostanku planskih kapaciteta u kapitalizmu i otud proizlazi sva kaotičnost kapitalizma. Dakle, radi se o dva nivoa i zanimljivo je proučavati njihove intersekcije. Jedno od mjesta gdje je postojalo vrijedno eksperimentiranje s tim intersekcijama i o kojemu bih volio znati više je, naravno, Jugoslavija. Bilo bi od velike pomoći imati kritičku studiju o tome kako je to funkcioniralo, koji su bili nedostaci i poteškoće, a koji pozitivni aspekti. Stvarno bih jako volio vidjeti ozbiljan, kritički rad koji iz tog iskustva ocrtava potencijale funkcioniranja intersekcija. Marx jasno ukazuje da su to dva ključna nivoa ali, naravno, ne objašnjava kako bi oni trebali funkcionirati.