Homofobi na konopcima

Fotografije: Jovica Drobnjak

Zagreb, prošla subota, malo prije 14 sati: ljetna jara usporila je gradski život, Ilicom prema Trgu žrtava fašizma mili tek nekoliko građana. Uz ilički pločnik na svakih nekoliko metara postrojene specijalne policijske snage. Slučajni bi turist pomislio da grad iščekuje kakvu opsadu, poput slika što posljednjih dana dolaze iz Grčke. – Ma, nemam ja ništa protiv njih, ali su mi naporni – govori, onako usput, jedna žena drugoj. Pored nas tetura vidno alkoholizirani tip.- Jebo vas Karamarko! – uzvikuje prema nebu i klati se u mjestu pridržavajući se rukom za semafor. Malo dalje objašnjava se s policajcima. – Ajde šetaj – pokazuje mu rukom jedan od njih.

Na platou ispred Trga žrtava fašizma odjekuju bubnjevi i zviždaljke. Skupilo se podosta svijeta, u rukama drže transparente i zastave: dominiraju one s duginim bojama. Duginu sliku promatramo preko ceste. Na tom dijelu Trga dominiraju policajci u civilu: u ušima im slušalice, neki od njih diskretno ispod košulje kriju radio-stanicu na koju, kao sebi u bradu, šifrirano pričaju. Mrkih, ozbiljnih lica, ošišani na nulericu, većina odjevena  u rastezljive uske majice ispod kojih strše bicepsi i tricepsi, očito je da mnoge sate provode u teretani. Izgleda kao da su na ovakvu dužnost namjerno birani, da svojom pojavom obeshrabre eventualne huligane koji su nekoliko dana prije svojim homofobnim divljanjem i nasiljem prema onima drugačije seksualne orijentacije posramili Split i Hrvatsku.

Samba u duginim bojama

– Što se ovdje događa? – pita nas stariji gospodin s ljetnim šeširom na glavi. – Povorka ponosa. U njoj sudjeluju žene koje vole žene i muškarci koji vole muškarce. A među njima su i oni građani koji ih podržavaju. Kasnije će svi ti pederi, lezbe, biseksualci i drugi zajedno proći centrom grada – laički mu objašnjavamo. – Aha, čuo sam za to. Ja sam isprva pomislio da igraju Dinamo i Crvena zvezda, tako mi reče jedan policajac. Šalio se, znam. Ma podržavam ja njih. Samo, znaš što: nekako ne bih dao da dva muškarca odgajaju dijete, ali dvije žene, e to može – referira nam čovjek.

Ne ulazimo dalje u raspravu, odmah si dajemo zadatak preventivno testirati policiju. Namještamo mrk izraz lica na već upadljivu crnu odjeću i naizgled nervozno pogledavamo lijevo-desno, kako da nekoga tražimo ili očekujemo, kao da se spremamo na skrivenu akciju. Nije trebalo dugo čekati. Snimamo ga krajičkom oka: omanji nabildani civilni policajac prilazi nam odmjerenim, sigurnim hodom. Njegova značka zabljesne nam ispred očiju. Traži osobnu iskaznicu. Prilažemo pressicu: vrti je s jedne i druge strane, pa nas pogledava…
– Aaa, “Novosti”. Dobro ste se stopili – kaže nekako zadovoljno. Prizvuk kojim izgovara ‘stopili’ kao da nosi nešto delikventno, pomislio je valjda da bismo mogli izazvati kakav incident. Slično je bilo, primijetili smo, i s drugim građanima koji su odudarali od veselih i živih boja iz Povorke preko puta: svi su legitimirani, policija u startu ništa nije htjela prepustiti slučaju. Prvi su test, dakle, uspješno položili. Nasilje iz Splita ni u ludilu se ne smije ponoviti!

Oko 15 sati masa u duginim bojama iznad koje lepršaju stotine žutih, plavih i crvenih balona, što podsjeća na brazilske, samba karnevalske povorke, kreće s Trga žrtava fašizma. Ima ih oko tri do četiri tisuće. Ulicama Zagreba odjekuje pjesma s pokretnog razglasa koji negdje putuje usred gomile: Meet me in the crowd/People, people/Throw your love around/
Love me, love me/Take it into town/Happy, happy… “Sjajni sretni ljudi”, kako glasi prepjev pjesme grupe R.E.M., čiji je pjevač Majkl Stajp prije koju godinu i sam progovorio o svojoj homoseksualnosti, precizno odražava atmosferu u masi koja se kao jedno tijelo giba u ritmu melodije. Dakako, u veseloj skupini pada i pokoji zagrljaj, poljubac. Na Trgu bana Jelačića dočekuje ih dvjestotinjak građana koji ih uglavnom pozdravljaju pljeskom. Okupljeni im odmahuju. Iz prvih redova upadljiv je transparent: “Zagrlimo se pred svima, neka vide da nas ima”. – Kakva je to sad fora? – obraća se svojoj ‘ekipi’ visoki sredovječni muškarac, vidno nervozan i pomalo razočaran što su sudionici Povorke parodirali riječi pjesme njegova vjerojatno najdražeg pjevača, koji je nadimak dobio po puški što je postala slavna u gangsterskim filmovima. – Ili će doći cijeli Zagreb, pa ćemo se pofajtati, ili ništa – domeće vrteći glavom u smjeru Povorke.

To je demokracija

Među okupljenim građanima pokušavamo naći još natruha homofobije i netrpeljivosti prema osobama drugačijih seksualnih sklonosti. Dok Povorka ponosa zakratko zastaje na Trgu kako bi se njezini čelnici obratili svojim sugrađanima, prilazimo manjoj grupi mladića: neki su odjeveni u Dinamove majice, drugi su bubuljičavi adolescenti. Dvojica od njih su uočljivo nervozna, prema Povorci podižu srednji prst i čini se kako bi – da im se nije ispriječio policijski kordon – rado ‘popričali’ sa sudionicima. Jedan od njih na listu noge ima tetoviran križ s hrvatskim grbom, pa koluta očima, vrti glavom, i “jaoo, jao, ao, auu..”, jedva čujno neartikulirano zavija od muke i nemoći da pokaže svoje junaštvo.

Na Jelačićevu trgu ‘snimamo’ i Mladena Schwartza, vođu Nove hrvatske desnice i jedinoag hrvatskoga deklariranog fašista. Gleda prema Povorci, kao da ne zna što bi rekao, pa mu na kraju lice poprima neki ravnodušni civilizacijski izraz.

Usporedo s Povorkom krećemo se dalje Ilicom i skrećemo u Gundulićevu ulicu. Zastajemo uz malu grupicu oko koje su, opet, specijalci. Svaki pokret snimaju kamerama. Rame uz rame prate ih kolege u civilu. Promatramo reakciju grupice. U Povorci neki muškarac vozi dijete u kolicima, što je dovoljno za reakciju-provokaciju: – Kaj, vidi dijete, kaj će jednog dana i njemu pokazivati slike s Prajda? A nitko ga nije pitao bi li išao tamo. Pa kak’ je to dijete došlo na svijet!? – očajnički jedan mladić, jedva punoljetan, pokušava izvući reakciju od muškarca koji vozi kolica. – Eto što ti je demokracija – dodaje drugi iz iste grupice, prebacujući ravnotežu s jedne noge na drugu.

Sindikati: Gay is OK

Nebulozno priopćenje Hrvatske stranke prava, upućeno dan ranije medijima, kojim pozivaju građane da se odreknu uobičajenih subotnjih rituala i ne izađu na kavu u centar grada, kako bi tim činom uskratili pažnju Povorci ponosa, nije naišlo na odaziv. Varšavskom ulicom Povorka nije prošla upravo zbog tih rituala, a velik dio Cvjetnog trga uobičajeno je bio popunjen ljudima na ljetnim terasama.

Nešto kasnije, oko 16 sati, Povorka stiže na Zrinjevac i zaposjeda zelenu oazu poput pravih izletnika. Ovdje opet jake policijske snage; toliko ih još nije viđeno. Za mikrofonom se redaju govornici, a izabran je i homofrend te homofob desetljeća: političarke Vesna Pusić za prvu i Marijana Petir za drugu kategoriju. Čitalo se pismo podrške predsjednika Ive Josipovića, koji se ipak nije udostojio pojaviti glavom i bradom. Toliko dobrih vibracija unutar parka teško je ne osjetiti. Primjećujemo nekoliko osoba iz javnog života: pisce, televizijske voditelje, filmaše, aktiviste nevladinih organizacija i neelitistički dio političara,  ustaljenu oporbu.

Potpredsjednica Ženske sekcije Saveza samostalnih sindikata Hrvatske Jasna A. Petrović ne krije osmijeh: po prvi put, SSSH je javno podržao Gay Pride. – I to prije svega zahvaljujući svojoj ženskoj sekciji koja je započela suradnju s Lezbijskom grupom Kontra i Centrom za prava seksualnih i rodnih manjina Iskorak. Upravo se diljem Hrvatske održava seminar temeljen na priručniku “Nevidljivi radnici”, s otvorenim pozivom dobrodošlice Mladena Novosela, predsjednika SSSH-a, svim gej-osobama da se učlane u Sindikat i tako zaštite – kazala nam je. Pitamo je kako komentira nasilje na splitskom Prideu: – Definitivno je Split rodio Hrvatsku koja je sve manje i manje homofobna i zato im hvala, jer iako im to nije bio cilj, oplemenili su nas upravo oni koji su propagirali mržnju i činili nasilje – zaključila je Petrović.

Civilizacijska pobjeda
Na klupici uz muziku što dopire iz Paviljona uživaju Tamara i Iva, redovite sudionice zagrebačke Povorke ponosa. Kuliraju, čekaju nastup grupe Stillnes. – Bilo je odlično, presretna sam, iako je zasigurno bilo i onih koji bi rado izrazili divljaštvo, a nisu mogli jer je bila masa policije. Ipak, voljela bih da Pride protekne na miran način i bez policije, to bi značilo da smo društvo koje nikoga ne diskriminira – kaže Tamara, a Iva se nadovezuje:

– Drago mi je da nije bilo nikakvih ispada i da se skupilo ovoliko ljudi te da su svi pozitivni, nasmijani i dobro raspoloženi. Mislim da je Split bio najveći osigurač za takvo što, jer je kroz medije stavljen određen pritisak pred društvo, pa se vjerojatno pojavio tek zanemariv broj onih koji bi mrko gledali na povorku – kaže.

Epilog desete zagrebačke Povorke ponosa dogodio se iste večeri u Autonomnom kulturnom centru Medika, gdje su na dobroj zabavi okupljeni svi ti mladi ljudi – lezbijke, gejevi, biseksualci, transrodni, transpolni, interspolni, kvir, aseksualni, panseksualni i, dakako, strejt osobe- koji su pozitivnim vibracijama pozdravili svršetak ovogodišnjeg okupljanja. Za razliku od prošlih, ova je Povorka ponosa odnijela civilizacijsku pobjedu kojom se doista možemo podičiti: homofobija je ring napustila onemoćala, nokautirana, doslovno na konopcima. Do iduće godine, Gay is OK, rekli bi sindikati!